Zvižduk Jasmine Jovev

Uz jučerašnji kratki intervju A. Stankovića s Jasminom Jovev u emisiji Nu2 slijepi (da li?) pobornici SDP-a odmah su počeli postavljati pitanje njezina rada u kampanji HDZ-ova kandidata na lokalnim izborima. Taj podatak iznose s ciljem da ukažu na mogućnost da je sve što je u intervjuu izjavila o, kako sama kaže, kriminalnim djelima županice Merzel (a u što je kao šefica njezina kabineta imala uvida) zapravo laž i samo podvala HDZ-a čija je ona po insinuacijama slijepih (?) sljedbenika SDP-a (kojima je teško prihvatiti činjenicu da je moguće njihov voljeni SDP uz koji povezuju samo riječ "pošteno" povezati s kriminalom) aktivistica.

U to ne vjeruje Denis Latin koji je na svom facebook profilu dao punu potporu J. Jovev uz osobni apel: "uključite se. ne dopustite da žena završi kao ankica lepej, vesna balenović, dr. srećko sladoljev i brojni drugi". U to također očigledno ne vjeruje ni A. Stanković koji Jovev poznaje (prije odlaska u kabinet županice Merzel radila je za HTV) i koji je za nju odvojio 20 minuta vremena svoje emisije u kojoj je ove nedjelje trebao biti gost samo B. Petrov, mladi gradonačelnik Metkovića. To je presedan u Stankovićevoj emisiji Nu2, na koji se voditelj sigurno ne bi odlučio da nije vidio jasne dokaze za tvrdnje koje je u intervjuu iznijela J. Jovev i zaključio, unatoč tome što su mu lijevo-liberalni po nazorima puno bliži od desnih (HDZ) čija je po tvrdnjama slijepih (?) sljedbenika SDP-a Jovev aktivistica, da je to vrijedno objavljivanja i presedana. To su činjenice. Razmotrimo sada podatke koje je Jovev iznijela u svome intervjuu.

Imala je, kaže, sigurno radno mjesto (HTV). Premjestila se kod županice Merzel krajem 2011. jer joj je trebalo malo stabilnije radno vrijeme u odnosu na novinarsko (zasnivala je očigledno obitelj). Vrlo brzo, već početkom 2012. uočila je problem: Isplaćivanje novca nekim savjetnicima županice (dvojici) za rad za koji nisu postojali nikakvi dokazi da je obavljen iako su morali postojati (zapisnici sa održanih sjednica itd.). Na njezin upit što da radi, rečeno joj je od strane djelatnika (za koje je rekla da su u velikom strahu) da se "to tako radi" (dakle odmah je dobila informaciju da nije riječ o izoliranom slučaju) i da sastavi (izmisli) podatke za izvješće. Našla se, kaže, pred zidom: Ostavila je siguran posao, ako sada i ovaj napusti bez posla je. Mogla je i jednostavno napraviti ono što su od nje tražili i kako se kod županice Merzel očigledno i inače radi. Odabrala je napraviti to, ali i početi skupljati dokaze.

Pametan potez. Da se i drugi građani naše zemlje u takvoj situaciji odluče ponijeti kao ona, s kriminalom bismo brzo razriješili. Nije rješenje naprosto otići jer bi na njezino mjesto samo došao netko drugi i kriminal bi se nastavio. Rješenje je ostati, prikupiti dokaze i onda izaći s njima pred institucije. A ako institucije zakažu jer su premrežene mafijom koja je u njih instalirala svoje ljude upravo s ciljem da ne djeluju protiv njihovih članova već samo protiv onih koji su iz nekih razloga označeni kao dopuštena lovina (primjer je dr. Babić), onda se treba obratiti medijima (ali ne partijskim tabloidima tipa Jutarnjeg lista i ne ni HTV-u osim ako osobno poznaješ od ranije novinara koji se ipak trudi sačuvati makar dojam neke novinarske profesionalnosti i ima vlastitu emisiju u koju može pozvati čovjeka po svome nahođenju).

Jasmina Jovev to je i učinila. Skupljala je dokaze kroz 2012 godinu (a isplate bez ikakve osnove i laganja u izvješćima na osnovu kojih su se isplaćivali novci bili su redovita pojava, kako kaže) i, po svojoj tvrdnji, pred godinu dana, dakle početkom 2013., otišla na uočeni kriminal upozoriti ministra u Vladi. Zašto njemu, a ne ravno DORH-u? Za to postoji nekoliko mogućih razloga:

1. Sama simpatizira SDP i svjesna je štete koju će ova afera nanijeti stranci, pogotovo zbog bliskih veza dotične županice (za koju se inače govori da je obična švercerica bundi i medicinska sestra po struci te da nije jasno odakle dolazi ta moć po kojoj je postala kandidat SDP-a za županicu, a njezin navodni diplomski rad čije se teme ne sjeća (!) na Prometnom fakultetu ne postoji) s predsjednikom Josipovićem kojem predstoji borba za drugi mandat te s drugim "visokim ljudima" iz SDP-a. Zato je željela prvo ovo raspraviti nasamo s nekim od vodećih ljudi SDP-a kako bi Merzel što tiše i bez uplitanja javnosti onemogućili iz same stranke.

2. Kao bivša novinarka s određenim iskustvom nema povjerenja u nepristranost DORH-a i željela je da njezinu prijavu podupre (ukoliko joj taj potez preporuče iz SDP-a) visoki član stranke koji je k tome i ministar, tj. da postigne pokretanje istrage a ne da joj prijava završi u nekoj ladici.

3. Moguće da joj je cilj bio samo upozoriti SDP na kriminal županice Merzel i onih koji je okružuju kako bi je tiho maknuli bez petljanja po sudovima i bez potrebe da ona (Jovev) izlazi u javnost. Na žalost, izlazak u javnost podrazumijeva teške napade i obilježenost kao "problematične osobe koja ne prihvaća da se to tako kod nas radi" do kraja života. To može imati i vrlo neugodnih posljedica i na obitelj - supruga, djecu. Istovremeno sama ta osoba (zviždač) kod nas nema nikakvu zaštitu institucija. Upravo naprotiv. To su žalosne činjenice i s te strane ovaj potez Jovev je razumljiv i donekle opravdan, iako ne bi rezultirao pravim kažnjavanjem županice Merzel.

U trenutku njezina odlaska kod dotičnog ministra, u županiji je upravo bila smijenjena s funkcije i proglašena nepoželjnom u radnim prostorijama (sumnjičili su je da je HTV-u dala službeni dokument o koncertu M. Škore u listopadu 2012. i podatak o novcu koji mu je za njega iz županije isplaćen - što ona izričito poriče). Možemo samo zaključiti da su u kabinetu županice očigledno uočili da Jovev postavlja previše neugodnih pitanja umjesto da jednostavno zažmiri na kriminal i odlučili je se riješiti. Idućih je mjeseci koristila drugi dio porodiljnog dopusta na što po zakonu ima pravo i čime je privremeno izbjegla otkaz.

Stvari su se dalje razvijale ovako: Dotični ministar, kako kaže Jovev, savjetovao joj je da se obrati institucijama ("Neka institucije rade svoj posao!", jel...). Otišla je nakon toga u DORH i podnijela prijavu. No institucije, gle čuda, unatoč toplom prijemu dokaza koje im je dala i njezine ponude da će svjedočiti, nisu obavile svoj posao. Pa je prijava po svemu sudeći završila u nekoj od nebrojenih ladica (valjda onoj u kojoj je više od desetljeća čamila i prijava protiv dr. Babića - sve dok nije postao trn u peti vladajućima). A Jovev je, čekajući potez institucija, koristila drugi dio porodiljnog dopusta svjesna činjenice da joj nakon njega slijede otkaz i Zavod za zapošljavanje. U svibnju 2013. prihvatila je posao na kampanji HDZ-ovog kandidata (a kojeg drugog, možda županice Merzel koja ju je izbacila s posla?) kako bi nešto zaradila, ugovor je javan i nema nikakvih skrivanja oko toga. Tko bi mladoj majci koja ima niz troškova i koja zna da je čeka otkaz nakon porodiljnog mogao zamjeriti što je prihvatila mogućnost da nešto zaradi? No to se danas, zbog činjenice da je radila u kampanji HDZ-ovog kandidata, uzima protiv nje i kao "dokaz" da je ono što je rekla o kriminalu županice Merzel i njezine svite (a za što je više puta ponovila da ima jasne dokaze - s time da kao bivša novinarka sigurno zna koju su dokazi zaista sigurni a koji ne) tek objeda nedužne županice od jedne "agilne, zlonamjerne, ustaško-crne aktivistice HDZ-a".

Postavlja se pitanje: Zar je za nečiju vjerodostojnost kao svjedoka protiv kriminalnih djela neke osobe povezane s nekom strankom uvjet da taj svjedok nikad nije ama baš ništa radio i ni na koji način da nije povezan sa oporbenom strankom? I to u uvjetima nezaposlenosti kad ljudi zaista nemaju mogućnost birati za koga će raditi? Gdje to piše i tko je tako nešto propisao? Jasno je da to nije uvjet. I jasno je da će stranka čiji je istaknuti član s jakim vezama s mnogim drugim visokopozicioniranim članovima stranke prozvan i koja sebe rezolutno i ultimativno smatra 100% poštenom strankom s visoko postavljenom ljestvicom moralno dopustivog postupanja (iako je ta ljestvica već u nizu slučajeva pokazala da je promjenjive i prilagodljive visine, ovisno o slučaju i "umočenoj" osobi) zbiti redove i postaviti se ne samo u zaštitu svoga prozvanog člana već i moralnog integriteta cijele stranke, Vlade, predsjednika i svih njezinih birača i simpatizera. I jasno je, naravno, da su unatoč tom "postrojavanju redova" prozvane stranke dokazi ono jedino što je bitno.

A njih Jasmina Jovev, bivša novinarka, tvrdi sa gorkim polusmješkom na licu da ima sasvim dovoljno. U svakom slučaju dovoljno da bi je Stanković ugostio onako iznenada i unatoč već pozvanom zanimljivom gostu (Petrovu) u svojoj emisiji u udarnom nedjeljnom terminu.

Recimo sada opet onu poznatu: Na institucijama je sada da (konačno) odrade svoj posao. Nakon ove prozivke u Nu2 ništa drugo im, srećom, ni ne preostaje.

A Jasmini Jovev, jednako kao i Denis Latin i mnogi drugi građani RH, dajem punu podršku u borbi s mafijom koja joj, na žalost, neće biti nimalo jednostavna ni laka. Podrška svih kojima je dobro naše zemlje na srcu bit će joj jako potrebna u idućim tjednima i mjesecima (a vrlo vjerojatno i puno dulje). Nije li vrijeme da konačno kažemo jedno "NE!" kriminalu koji se kod nas instuticionalizirano i uz veliku pomoć većine medija već dugo odvija?Uz jučerašnji kratki intervju A. Stankovića s Jasminom Jovev u emisiji Nu2 slijepi (da li?) pobornici SDP-a odmah su počeli postavljati pitanje njezina rada u kampanji HDZ-ova kandidata na lokalnim izborima. Taj podatak iznose s ciljem da ukažu na mogućnost da je sve što je u intervjuu izjavila o, kako sama kaže, kriminalnim djelima županice Merzel (a u što je kao šefica njezina kabineta imala uvida) zapravo laž i samo podvala HDZ-a čija je ona po insinuacijama slijepih (?) sljedbenika SDP-a (kojima je teško prihvatiti činjenicu da je moguće njihov voljeni SDP uz koji povezuju samo riječ "pošteno" povezati s kriminalom) aktivistica.

U to ne vjeruje Denis Latin koji je na svom facebook profilu dao punu potporu J. Jovev uz osobni apel: "uključite se. ne dopustite da žena završi kao ankica lepej, vesna balenović, dr. srećko sladoljev i brojni drugi". U to također očigledno ne vjeruje ni A. Stanković koji Jovev poznaje (prije odlaska u kabinet županice Merzel radila je za HTV) i koji je za nju odvojio 20 minuta vremena svoje emisije u kojoj je ove nedjelje trebao biti gost samo B. Petrov, mladi gradonačelnik Metkovića. To je presedan u Stankovićevoj emisiji Nu2, na koji se voditelj sigurno ne bi odlučio da nije vidio jasne dokaze za tvrdnje koje je u intervjuu iznijela J. Jovev i zaključio, unatoč tome što su mu lijevo-liberalni po nazorima puno bliži od desnih (HDZ) čija je po tvrdnjama slijepih (?) sljedbenika SDP-a Jovev aktivistica, da je to vrijedno objavljivanja i presedana. To su činjenice. Razmotrimo sada podatke koje je Jovev iznijela u svome intervjuu.Imala je, kaže, sigurno radno mjesto (HTV). Premjestila se kod županice Merzel krajem 2011. jer joj je trebalo malo stabilnije radno vrijeme u odnosu na novinarsko (zasnivala je očigledno obitelj). Vrlo brzo, već početkom 2012. uočila je problem: Isplaćivanje novca nekim savjetnicima županice (dvojici) za rad za koji nisu postojali nikakvi dokazi da je obavljen iako su morali postojati (zapisnici sa održanih sjednica itd.). Na njezin upit što da radi, rečeno joj je od strane djelatnika (za koje je rekla da su u velikom strahu) da se "to tako radi" (dakle odmah je dobila informaciju da nije riječ o izoliranom slučaju) i da sastavi (izmisli) podatke za izvješće. Našla se, kaže, pred zidom: Ostavila je siguran posao, ako sada i ovaj napusti bez posla je. Mogla je i jednostavno napraviti ono što su od nje tražili i kako se kod županice Merzel očigledno i inače radi. Odabrala je napraviti to, ali i početi skupljati dokaze.Pametan potez. Da se i drugi građani naše zemlje u takvoj situaciji odluče ponijeti kao ona, s kriminalom bismo brzo razriješili. Nije rješenje naprosto otići jer bi na njezino mjesto samo došao netko drugi i kriminal bi se nastavio. Rješenje je ostati, prikupiti dokaze i onda izaći s njima pred institucije. A ako institucije zakažu jer su premrežene mafijom koja je u njih instalirala svoje ljude upravo s ciljem da ne djeluju protiv njihovih članova već samo protiv onih koji su iz nekih razloga označeni kao dopuštena lovina (primjer je dr. Babić), onda se treba obratiti medijima (ali ne partijskim tabloidima tipa Jutarnjeg lista i ne ni HTV-u osim ako osobno poznaješ od ranije novinara koji se ipak trudi sačuvati makar dojam neke novinarske profesionalnosti i ima vlastitu emisiju u koju može pozvati čovjeka po svome nahođenju).Jasmina Jovev to je i učinila. Skupljala je dokaze kroz 2012 godinu (a isplate bez ikakve osnove i laganja u izvješćima na osnovu kojih su se isplaćivali novci bili su redovita pojava, kako kaže) i, po svojoj tvrdnji, pred godinu dana, dakle početkom 2013., otišla na uočeni kriminal upozoriti ministra u Vladi. Zašto njemu, a ne ravno DORH-u? Za to postoji nekoliko mogućih razloga:1. Sama simpatizira SDP i svjesna je štete koju će ova afera nanijeti stranci, pogotovo zbog bliskih veza dotične županice (za koju se inače govori da je obična švercerica bundi i medicinska sestra po struci te da nije jasno odakle dolazi ta moć po kojoj je postala kandidat SDP-a za županicu, a njezin navodni diplomski rad čije se teme ne sjeća (!) na Prometnom fakultetu ne postoji) s predsjednikom Josipovićem kojem predstoji borba za drugi mandat te s drugim "visokim ljudima" iz SDP-a. Zato je željela prvo ovo raspraviti nasamo s nekim od vodećih ljudi SDP-a kako bi Merzel što tiše i bez uplitanja javnosti onemogućili iz same stranke.

2. Kao bivša novinarka s određenim iskustvom nema povjerenja u nepristranost DORH-a i željela je da njezinu prijavu podupre (ukoliko joj taj potez preporuče iz SDP-a) visoki član stranke koji je k tome i ministar, tj. da postigne pokretanje istrage a ne da joj prijava završi u nekoj ladici.

Atmosfera straha

Bomba koju je Jasmina Jovev, bivša šefica kabineta županice sisačko-moslavačke Marine Lovrić Merzel, pustila u javnost u svom kratkom intervjuu u emisiji Nu2 Aleksandra Stankovića, tek je prasnula i njezin odjek kroz sve posljedice koje će izazvati u vladajućoj stranci u idućim će se danima sa svih mogućih strana analizirati u medijima. Nemam namjeru u to i sam ulaziti jer mi se cijela ta priča o potkradanjima i međusobnim "ispomaganjima" stranačkih dužnosnika i stranaka na račun poreznih obveznika, i to nerijetko, nimalo slučajno, pod krinkom nepostojećih i nikad održanih "domjenaka za branitelje" - kategoriju ljudi u ovom društvu koju se već standardno proziva kao one koji "nas previše koštaju" (sada i vidimo kako), prilično gadi. Umjesto toga progovorit ću o nečemu što su u današnjoj emisiji Nu2 spomenuli i B. Petrov i J. Jovev: O atmosferi straha. Atmosferi koju su i sami imali priliku vidjeti i osjetiti. Straha od Jambe i njegovih ljudi, straha od županice Merzel zbog kojeg gđa. Jovev kaže da su joj se ljudi bojali prići i čak i nazvati je telefonom. Atmosfera straha. Lijepo.

Da razjasnimo prvo jedno: Radi li se o strahu od batina ili čak fizičke likvidacije? I to je moguće u nekim ekstremnijim slučajevima, ali ovdje se prvenstveno radi o strahu od odmazde koja će doći u vidu brzog otkaza, možda i od kakve prijave (lažne ili stvarne), podmetnutim "dokazima" s ciljem postizanja medijske diskvalifikacije od koje će se napadnuta osoba godinama prati i nikad se neće uspjeti oprati. Od stavljanja na crnu listu zbog čega nikad više neće moći dobiti posao u državnoj službi ili u bilo kojoj firmi povezanoj s vladajućom garniturom. O da, vidjeli smo mi sve to prethodnih godina - na onim primjerima koji su doprli do javnosti. Jer, da se razumijemo, većina tako pogođenih ljudi odmah shvati da je pametnije povući se tiho, bez dizanja galame po medijima, jer tada ima nade da će se kroz neko vrijeme zaboraviti na njih ili da će moćnici kojima su zasmetali vidjeti da su pokorni i bezopasni i da će tada opet dobiti pravo raditi i zarađivati za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji. Ta atmosfera straha i brze, grube odmazde u slučajevima kršenja kodeksa šutnje ili u slučajevima nepokornosti služi jako dobro zaštiti svih onih ružnih igri i igrica koje se odvijaju iza scene, a kojih smo svi mi duboko u sebi svjesni jer smo se i sami u nekom svom segmentu života i rada susreli s njima, ali se prema vani pravimo ili barem nadamo da to nije tako i drugdje. No ne služi ona samo tome da zastraši eventualne problematične osobe nježnije savjesti. Još i više služi izgradnji unutrašnje hijerarhije prožete kako strahom tako i korupcijom. Jer kao što je "nagrada" za izlazak u javnost (zviždanje) brza i teška odmazda ne samo prema osobi koja je "zgriješila" već i prema članovima obitelji, tako postoji i stvarna nagrada za šutnju, pokornost i vjernu suradnju u smislu napredovanja, postavljanja na više i bolje plaćene pozicije i povremenih izdvajanja konkretnih iznosa pod krinkom "domjenka za..." tko zna koga. Da, strah je vrlo djelotvoran suradnik, kako za začepiti usta tako i za korumpirati ljude.

Najnoviji primjer grube odmazde vidjeli smo upravo ovih dana. Treba li uopće reći da je cijela akcija hapšenja (namjerno koristim tu riječ) i sprovođenja u lisicama te zatvaranja na mjesec dana Babića, čelnika sindikata liječnika, imala samo cilj izazivanje atmosfere straha? Čovjek je moguće zaista krivotvorio dokumentaciju na osnovu koje je dobio invalidnost i u tom slučaju treba biti kažnjen. No činjenica je da je za to bio prijavljen još prije više od 10 godina. I ništa od toga nije bilo. Hapsi ga se tek sada, kad je postao trn u peti vladajućih zbog štrajka liječnika kojem je na čelu. Poruka koja se time šalje više je nego jasna: Šutite i ostavit ćemo vas na miru. Stanite nam na put i pronaći ćemo vam nešto, bilo što, na osnovu čega ćemo vas razapeti. Ako tako nešto ne postoji, lažno ćemo vas obijediti i opet razapeti u medijima. Vrijeme će proći dok ne dokažete da ste nevini, a vijest o tome zaslužit će (možda) mjesto na nekoj margini. Učinak je do tada postignut, neutralizirani ste, život vam je uništen, a u javnosti ćete zauvijek ostati osoba koja je bila osumnjičena za to i to. Šteta koju je time pretrpjela obitelj, izgubljena zarada, zaustavljena karijera, oblaćeno ime... Dovoljan su to razlog da dobro razmislite prije nego što ćete bilo što reći i suprotstaviti se mafiji.To je poruka koja se šalje. I ta je poruka strašna, a njezin je učinak na društvo poguban.

Vidjeli smo tu poruku na primjeru dr. Sladoljeva (Imunološki zavod), na primjeru Marije Budimir (ravnateljica OŠ u Vukovaru koja je prijavila gradonačelnika Sabu i nakon toga razriješena dužnosti ravnateljice) i na ponekima drugima koji su doprli do javnosti. No to je tek vrh ledenoga brijega. Ispod njega, u tami skrivenoj od očiju javnosti, nalaze se mnogi drugi ljudi koji su se pokušali suprotstaviti pljačci, korupciji i uništavanju segmenta neke institucije ili institucije same u kojoj su radili, i koje je nakon toga zahvatio vihor poslije kojeg su mogli biti sretni ako im je ostavljeno neko niže, marginalno radno mjesto. A najčešće im je jednostavno pod različitim izgovorima (ili čak i bez njih) uručen otkaz. Time je postignuto dvoje: oni su kao remetilački faktor maknuti, a ostalima je poslana jasna poruka da surađuju ili će ih snaći ista sudbina.

U ovo vrijeme nezaposlenosti, za većinu ljudi ostati bez posla (i to na ovakav način, nakon što si se zamjerio moćniku) znači ostati bez posla zauvijek. Znači postati nitko i ništa. Nekad se nezgodne ljude fizički eliminiralo, danas za to više nema potrebe. Danas im samo daš otkaz. Obitelj, djeca, krediti, računi, ovrhe... Prijetnja je jasna i dovoljna je da nikome ili tek rijetko kome padne na pamet pobuniti se. I tako se odvija ta igra iza scene, tako se sklapaju dogovori i tako se u igru uvlače mnogi ljudi koji mogu samo gledati u pod i šutjeti jer se boje reagirati. Tako se potkopava moral društva, tako se ljude mami na "svoju stranu" (jer ako se tome ne možeš suprotstaviti, zašto bi bio magarac i ne sudjelovao?) a dio će se tom zovu uvijek odazvati i postati produžena ruka korupcije i mafije, ruka koja istovremeno začepljuje usta drugima, kontrolira ih da ne bi nešto izlanuli negdje, i štiti svoje "gazde", one iznad sebe u lancu igre. Takvi nikad neće postati glavni igrači, ali "mrvice" u vidu sigurnoga posla će i njih dopasti. A ne treba nikad zaboraviti i na zadovoljenje koje će pronaći u osveti nad onima koji nisu dio igre ali moraju šutjeti. Osvete malih "kapoa", pobočnika i ulizica pravih igrača, svima onima koji šute ali su ostali po strani, kao i potreba da se pokažu pred "običnim ljudima" kao "važne osobe" i "igrači", spadaju već u nešto što zaslužuje naziv na latinskom.

Atmosfera straha u jednom društvu koje bi službeno trebalo biti demokratsko. Ljudi koji se boje prići i koji kao od okužene bježe od osobe koja se usudila postaviti koje pitanje u svezi kriminalnih radnji koje je uočila, a iza kojih stoje visokopozicionirani stranački ljudi s jakim vezama u Vladi i stranci na vlasti... S jedne strane atmosfera straha, pa i među samim novinarima kojima ne preostaje ništa drugo nego da pišu ono što se očekuje od njih (autocenzura) i da sami paze što će izaći u javnost (cenzura). A s druge masa tekstova koji se u beskraj bave nevažnim, površnim zbivanjima na političkoj površini i time stvaraju dojam da se o politici zaista raspravlja i zaista nešto važe i uočava, da netko nešto zaista radi i ozbiljno namjerava, dočim se uistinu samo u beskraj brblja. Da budem jasniji: Samo se u beskraj proizvodi medijska buka, šum kroz koji se pokoja rijetka prava informacija i pravi tekst nemaju šanse probiti. 

Očekujem da ću idućih dana čitati u beskraj analize koje će razmatrati  veze između Merzel i Linića, vagati kako će Milanović reagirati, hoće li s Merzelicom otići i Linić kojeg već ionako, kažu, ima na zubu jer je popularniji od njega. Pa onda priče što će Linić učiniti i hoće li se mirno povući u Sabor, kakav će utjecaj cijela priča imati na Milanovića i SDP, hoće li je Karamarko kapitalizirati, kako će se u svemu tome postaviti "nova nada" Gabrić koji se već pozicionirao kao produžena ruka SDP-a i cinkaroš i tako dalje i tako dalje... Kolinda, izbori, bla bla... I pričat će se u beskraj, sve u vrlo ozbiljnom tonu, i "mudre" glave kimat će glavama na sve te "temeljite analize"...

A činjenicu da je o mafiji riječ i da je ovo što je u malom dijelu otkrila Jasmina Jovev bilo tek kratko podizanje zavjese nad stvarnošću ovog društva, mračnom stvarnošću koja je zahvatila sve njegove segmente i koja stoji iza medijski ušminkane slike o demokraciji, tek će rijetki spomenuti.

Premalo.

Predstava

Dakle, slučaj Šegon. :D

Ma kakvi. Nema šanse da pišem o tome. Što bih trebao navoditi? Tijek bogaćenja čovjeka koji je počeo kao tržišni inspektor u Omišu, inače Bajićev dugogodišnji prijatelj, SDP-ovac od 2003., kojem je supruga cijeli radni vijek provela u državnoj službi, s time da je krajem 90-ih došla u Vladu i bila savjetnica Škegri, Liniću, Polančecu, Čobankoviću, pa prešla u upravu Fine u veljači 2012., a završio kao bogataš s firmama u problemima i hotelom koji je Milanović hvalio te kao pomoćnik ministra financija s plaćom od 14000kn i njegova desna ruka u tzv. predstečajnim nagodbama koje znalci već sada proglašavaju pljačkom društva ravnoj pljačci koja je provedena kroz privatizaciju? Da analiziram cijelu tu aferu i jučerašnju Milanovićevu dramatičnu izjavu kojom je najavio njegovu smjenu unatoč tome što Šegon ima Linićevu podršku, pa da onda razmatram hoće li ili neće Linić zbog njega također odletjeti iz Vlade i je li ova afera Milanoviću bila samo dobrodošao izgovor da ga se riješi (jer navodno između njega i Linića ne cvatu ruže)? Da se možda upustim u besmislenost i besprizornost Jovanovićeve izjave koji je na sve ovo važno izjavio da je SDP drugačiji jer mu je na prvom mjestu interes građana, potom partija, a tek onda osobni interesi...? Da hvalim zbog otkrivanja ove afere jedan Index koji je nedavno izašao s hrvatskom zastavom s kukastim križem na naslovnici samo zato što su se građani drznuli pokrenuti svoj prvi, od građana iniciran referendum u Hrvatskoj? Da govorim o jednom tabloidu koji se za cijelog svog postojanja uredno prodavao svakoj vlasti i čijem vlasniku i cijeloj njegovoj grupaciji Linić zbog toga oprašta kroz onu predstečajno-nagodbašku pljačku iznose duga koji se penju do nekoliko stotina milijuna kuna? Onaj isti Linić koji zbog par kuna viška u blagajni zatvara male prodavače? I onoj istoj EPH grupaciji koja upravo ovih dana, unatoč svim dugovima, preuzima Net.hr i za koju se zna da je u suradnji s Čačićem, a na teret građana Koprivnice koje nitko nije pitao slažu li se s time ili ne, pokrenuo tzv. Medijsko sveučilište u Koprivnici koja je postalo sprdnja i prije svoga službenog pokretanja jer su se na njemu kao "profesori" i "asistenti" zapošljavali ljudi bez kvalifikacija osim onih stranačkih (lijevih, hns-ovsko - sdp-ovskih)? Stvarno neću. Ne. Kome se da umakati u tu kloaku naše političke scene, neka samo izvoli. Ima ljudi koji će čak i od nje i njezinoga sadržaja pokušati napraviti kolač pa ga malo posuti čokoladom svoga neshvaćanja i slijepe vjere u "dragog vođu" i njegove razbijače i uredno ga servirati općinstvu. Ništa novo, na prilozima s televizije Sjeverne Koreje mogu se, kad dopru do nas, vidjeti jednaki takvi pokušaji osoba sličnih psiholoških profila. No svakom čovjeku koji je još zadržao minimum zdravog razuma u ovom ludilu koje je zavladalo, i to ne samo kod nas, ostaje da mu se prvo od cijelog tog cirkusa dobro smuči, a potom da shvati kako zapravo ne može učiniti ništa i da se onda zavali u stolcu, prekriži ruke na grudima i u nevjerici i sa zanimanjem te uz povremen mučan smijeh nastavi pratiti predstavu.

A da je od predstavi riječ, u to više nema nikakve sumnje. Naša politička pozornica nalikuje dugom nizu cirkusa koji defiliraju kroz grad. I svaki od njih nudi gotovo identičnu predstavu: svi su tu - bradate žene, razbijači, klauni, žongleri, mađioničari... Pa i kostimi su im praktički isti. Oni defiliraju, a ništa se nikad zaista ne mijenja, samo padamo kroz vrijeme, samo je stvarnost oko nas sve sivlja i tužnija, samo raste sve više osjećaj besmisla i beznađa... Ali što nam preostaje nego ruku prekriženih na grudima nastaviti se smijati, mučno, kad nikakvih rješenja nema i nema izlaza iz te šatre u kojoj smo prisiljeni gledati tu beskrajnu predstavu?

"Koje je rješenje?", nađe se svaki put netko da postavi to pitanje. Onako žudno, nestrpljivo, u stilu "Pa ok, znam već sve to što govoriš, ali što dalje, što da učinimo?" Ništa, prijatelju. Ništa! Nema rješenja. Društvo je jedan živi organizam i u svakom od njih postoji granica do koje ga se može spašavati, do koje se još može nešto učiniti. No jednom kad se ona prijeđe... nema više spasa. Jednostavno nema. Kad rak izjede tijelo do neke mjere, kad smo ga se već pokušali riješiti kemoterapijom, kad su nam žile oslabjele već do tolike mjere da ni uz najbolju volju nema više te infuzije koju bismo mogli primiti, kad pokušaš pomoći u svezi jedne teške komplikacije i samo napraviš tri nove, onda shvatiš da je gotovo. Da je kraj. Da se smrt više ne može dugo odlagati i da više nema ničega što bi moglo pomoći. Tako je i s društvom. Rješenje ovo, rješenje ono... ali dođe vrijeme kad ni najbolja rješenja ne mogu više spasiti društvo osuđeno na propast. Dođe vrijeme kad rješenja više jednostavno nema. A naše je društvo upravo u tom stadiju. Je li bilo rješenja za ljude zarobljene na tonućem Titaniku, usred ledenog oceana, s premalo čamaca za spašavanje i predaleko brodovima koji su mogli doći u pomoć? Mogli su se svi potrgati od traženja rješenja, mogao se okupiti trust najvećih mozgova svijeta na tom brodu koji je tonuo u noći, ali nije ga bilo. Tako je i s nama. Tako je i s onim što još uvijek zovemo zapadnom civilizacijom, iako to o čemu govorimo sve manje ima veze s onim što riječ civilizacija (uljudba) znači.

Zato ću, umjesto da se bavim šekretima ovoga društva, radije malo zdvajati nad prosječnošću (mediokritetstvom) koja je poprimila zastrašujuće razmjere i u kojoj se utapa svaka kvaliteta. Zdvajat ću malo nad knjigama koje su nekad značile nešto, a danas bih morao pregledati more naslova da bih našao jednu koja nešto vrijedi. Zdvajat ću nad beskrajnom mogućnošću reprodukcije koja je uništila glazbu, nad seksualnošću koja je u svome oslobođenju našla svoju smrt i u mogućnosti beskrajnog upražnjavanja postala sterilnom i lišenom erosa. Zdvajat ću nad vremenom u kojem je kvantitet mizerne vrijednosti zgazio kvalitetu. Nad vremenom u kojem svi sve znaju, a nitko zapravo ne zna ništa (onako kako bi se trebalo znati) osim tek rijetkih - koje upravo zbog toga malo tko uopće može razumjeti. Zdvajat ću nad vremenom u kojem je čovjek prestao biti čovjekom i postao samo potrošačem, vremenom koje je odbacilo religije da bi prigrlilo samo jednu: vjeru u spas koji bi nam trebao doći od tehnologije. Nad vremenom lišenim duhovnosti, odgovornosti, misaonosti, zrelosti i ljubavi.

Od tog zdvajanja baš i neće biti neke koristi, ali još manje bi je bilo od razmatranja svih procesa šegonizacije našeg društva koji su ipak samo krajnja posljedica onoga nad čime zdvajam. Pa si, eto, onda barem uzimam pravo zdvajati nad počelom, a ne nad samo krajnjim i zapravo nevažnim (jer je logičan) rezultatom tog procesa propadanja.

A hoće li Linić ostati ministar ili neće... nebitno je. Doći će netko drugi, sa sličnim "programima" i potezima. Pa treći, pa četvrti... u onoj dugoj povorci cirkusa na stalno postavljenoj pozornici uvijek jedne te iste predstave.

 

Neovisnost je Državnom inspektoratu došla glave

"Moćni su, a nezavisni, zato su ih ugasili.", prokomentirao je odluku o gašenju Državnog inspektorata jedan moj poznanik, inače suvlasnik uspješne privatne firme. Uspješne zato što radi isključivo za strano tržište, i to prodaje pamet, a ne neke proizvode da bi na njih netko kod nas mogao staviti "šapu" i kočiti mu posao iščekujući podmazivanje. Tek toliko da se zna da je riječ o čovjeku koji nikome ovdje ne polaže račune, koji s druge strane jako dobro zna kakva je situacija i vani i kod nas i koji bez strasti, objektivno procjenjuje situaciju.

S Državnim inspektoratom (u daljnjem tekstu DI) susreo sam se prošloga ljeta, prilikom jedne reklamacije za proizvod koji sam koristio skoro dvije godine, ali koji nije pokazao kvalitetu koju je trebao imati i koja mu je tehničkom opisu. Vrlo, vrlo skup proizvod, tako da, kad sam otišao podnijeti prijavu u DI, nisam baš gajio prevelike nade da će mi novac za njega biti u potpunosti vraćen, pogotovo ne nakon dvije godine korištenja. I pogotovo ne zato što s našom birokracijom i javnim uslugama imam u pravilu loša iskustva. I pogotovo ne zato što sam prethodno sam prošao kroz niz razgovora i pregovora s prodavateljem koji je rezolutno odbijao prihvatiti odgovornost i vratiti makar dio novca.

No na svoje veliko iznenađenje, naišao sam na vrlo profesionalan pristup u DI. Osoba koja je dobila moj predmet javila mi se već za kratko vrijeme po zaprimanju predmeta (iako je bilo ljeto i vrijeme godišnjih odmora kad se kod nas općenito još sporije radi), tražila je još neke podatke, a potom, za nepunih tjedan dana, poslala mi preko maila dopis kojim je prodavatelj pristao na povrat punog iznosa cijene proizvoda, samo s molbom da prihvatim plaćanje kroz nekoliko rata. Do isplate punog iznosa proizvod je trebao ostati u mome vlasništvu. Pristao sam. Rate su najurednije isplaćene, proizvod su nakon toga preuzeli - i to bi bilo to. Osobu u DI koja je sve to riješila vidio sam samo jednom, ne poznajem je, nikad kasnije nisam za nju čuo, nitko mi je nije "preporučio" i nije mi ništa bila dužna. Odradila je svoj posao visoko profesionalno, novac je vraćen, a firma koja je pokušala podvaliti nekvalitetan proizvod kažnjena. "Zar je moguće da nečeg takvog ima kod nas?", zapitao sam se tada, sav u čudu i ugodno iznenađen.

Očigledno ne. Ili barem ne na dulji rok uz ovu vlast koju imamo.

Državni inspektorat, prema Zakonu u državnom inspektoratu, obavljao je inspekcijske poslove koji se odnose na nadzor obavljanja poslova i provedbu propisa o: trgovini i uslugama, radu i zaštiti na radu, elektroenergetici, rudarstvu, opremi pod tlakom, obračunu, naplati i uplati boravišne pristojbe, ugostiteljskoj djelatnosti i pružanju usluga u turizmu. Osnovan je prije 15 godina kao zasebno tijelo, a u trenutku gašenja zapošljavao je oko 800 inspektora raspoređenih u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Varaždinu. Ugašen je s 1. siječnja 2014. Na zadnjoj sjednici Sabora (onoj na kojoj su trebale biti donesene Ustavne promjene) trebao je biti donesen niz zakona koji bi zamijenili Zakon o državnom inspektoratu za svaku inspekciju unutar ministarstva (npr. za inspekciju rada Zakon o inspektoratu rada, unutar Ministarstva rada itd.). Kako su Ustavne promjene otpale, tako je sjednica skraćena na jedan dan i predloženi zakoni nisu raspravljeni. Trenutna je situacija takva da DI više ne postoji, inspektori još nisu odjavljeni, Zakon o državnom inspektoratu postoji, ali odnosi se na ovlasti inspektora Državnog inspektorata, a novi zakoni nisu doneseni. Iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika potužili su se tada kako su „inspektori ni na nebu ni na zemlji“, te da ne znaju niti gdje rade niti tko su im šefovi. Osoba koja ima neku pritužbu trenutno se nema kome javiti, a jedan velik broj slučajeva zbog ovog će prekida u radu ostati neriješen tj. otići će u zastaru. Šteta? Za našu Vladu nebitno pitanje.

Činjenica na koju ukazuje i GONG jest da je Državni inspektorat dosad bio nezavisna ustanova, a sada će biti razdijeljen po ministarstvima i inspektorima će ministar i njegovi pobočnici (stranački ljudi za koje znamo da su skloni sukobima interesa i koječemu drugom) biti šefovi, čime se ukida neovisnost Inspektorata. Ispada da će inspektori morati kontrolirati i kažnjavati poteze onih s kojima praktički dijele isti uredski prostor, za što čovjek zaista ne mora biti Einstein da bi mu bilo jasno da je to nemoguće. Također je činjenica da ostaje nejasno zašto je Inspektorat ukinut. Ako je riječ o tvrdnjama da je nedovoljno učinkovit, one su paušalne jer ne postoje nikakve studije i nikakav nalaz neke inspekcije ministrastva koja bi to potvrdila i dala jasne argumente za to. Naprotiv, na čitavom nizu primjera ljudi koji su se iz raznih razloga žalili DI-u za koje znam (kao i iz osobnog iskustva) mislim da se može ustvrditi da je bila riječ o za naše prilike izrazito učinkovitoj i brzoj instituciji. I Ilija Rkman, predsjednik udruge Potrošač, ima samo riječi hvale za DI. Ako ponešto nije valjalo, moglo se na to upozoriti ili smijeniti po koju odgovornu osobu i pustiti da se stvari srede. A ne, umjesto toga, odmah gasiti čitav DI, i to na ovakav montipajtonovski način koji je već postao klasika za ovu vlast koju trenutno na svoju žalost i sramotu i štetu imamo. Gdje je tu kvalitetna priprema prelaska na novi način rada na osnovu prethodne analize stanja, kako se moglo dogoditi da inspektori s početkom ove godine ne znaju ni gdje im je radno mjesto a da se građani koji imaju neki problem nemaju trenutno kome javiti? I tko kaže, gdje je ta studija koja to pokazuje, da će nova organizacija inspekcije biti bolja od ove koju smo imali? Opet, po tko zna koji put, Vlada provodi nedovoljno pripremljene zahvate i čini samo štetu.

No u svjetlu primjedbi u svezi kresanja prava radnika o kojima svako malo govori Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, a najnoviji "biser" s tog područja mu je izjava kako se raspodjela dana na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja može zaboraviti (zanimljivo je uočiti kako se ovih drugih 8 sati naziva satima odmora iako je to vrijeme koje čovjek provodi na putu do posla i sa posla te na sve poslove vezane uz dom i obitelj - dakle, daleko su od odmora!), gašenje DI koji je između ostalog brinuo i o pravima i zaštiti radnika vrlo je vjerojatno (između ostalog) samo još jedna mjera kojom se ide na kresanje prava i zaštite radnika čije će pritužbe od sada "nadgledati" ministar. Istovremeno je to podilaženje poslodavcima kojima prava i zaštita radnika svakako nisu prvi na listi prioriteta, već je to što veća ušteda na njima. Molio bih odmah da mi se ne javi sada koji savjesni mali poslodavac koji vodi računa o svojim radnicima jer takvi su u svijetu ipak u manjini, i to sve manjoj manjini, a mi u tom svijetu po ovom pitanju sigurno nećemo ostati izuzetak. Pogotovo ne ako ministar koji bi prvi trebao voditi računa o zaštićenosti radnika, njegovu zdravlju i pravu na brigu o obitelji (a i odmoru - zašto ne? Ili se radnik danas više nema pravo ni odmoriti?) izjavljuje da se na priču o 8 sati rada, 8 sati odmora (!) i 8 sati spavanja može zaboraviti. I to u situaciji velike nezaposlenosti u kojoj nema ama baš nikakve logike da toliko ljudi nema posla dok oni zaposleni moraju raditi više od 8 sati, nauštrb svoje obitelji, zdravlja i odmora.

Kakvog smisla ima ukidanje jedne od rijetkih institucija koja kod nas još uvijek dobro funkcionira, koja je k tome institucija od izuzetne važnosti za državu jer nadzire čitav spektar poslovanja i poštovanja propisa u državi? I to na ovakav, najblaže rečeno šlampav i nepripremljen način? Prvi je odgovor dao moj poznanik - nisu bili dovoljno pod kontrolom stranaka na vlasti koje bi rado određivale u inspekciju koga ili čega se treba a koga ili čega se ne smije ići. Drugi dajem sam: riječ je o još jednoj mjeri usmjerenoj prema smanjivanju prava i zaštite radnika.

Bez daljnjeg, nova pravednost na djelu.

Povijesni, a ne besmisleni referendum

Nedavni referendum o braku uzvitlao je puno prašine u našoj zemlji. Mediji su stali praktički listom protiv njega, a vladajući političari otvoreno su agitirali protiv njega unatoč preporukama Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo) koja u svom Kodeksu dobre prakse u području referenduma, usvojenom na 19. sjednici Savjeta za demokratske izbore u Veneciji 6. 12. 2006. godine, jasno kaže:

 

"3. Slobodno biračko pravo

3.1. Sloboda birača da formiraju mišljenje

b. Za razliku od izbora, nije neophodno da se potpuno zabrani interveniranje vlasti u prilog ili protiv prijedloga koji se stavlja na referendum. Međutim, državni organi (nacionalni, regionalni i lokalni) ne smiju uticati na ishod glasovanja prekomjernom ili jednostranom kampanjom. Državnim organima mora biti zabranjeno korištenje sredstava iz državnog proračuna za potrebe kampanje."

 

O vrijeđanjima zagovornika referenduma i svim pokušajima da se građane uvjeri kako na njega nema smisla izaći jer se bavi pitanjem koje ionako već postoji u Obiteljskom zakonu kao i uvjeravanjima da je pitanje homofobno (etiketiranje zagovornika referenduma) te da treba glasovati protiv njega, nemam namjeru pisati. O tome se već dosta pisalo i ne mislim da tome ima potrebe bilo što pridodavati. Ono o čemu bi, međutim, trebalo napisati koju riječ tvrdnje su koje su se također kao dio te kampanje protiv referenduma pronosile kroz medija a to je da je taj referendum besmislen, besmisleno trošenje proračunskog novca i da mu je cilj zapravo skretanje pozornosti s pravih tema u društvu: tema nezaposlenosti i propadanja gospodarstva. Te su tvrdnje ostale kod dijela ljudi, protivnika referenduma, i oni ih ponavljaju i dan danas.

Činjenice, međutim, govore sasvim suprotno. U RH, zahvaljujući vrlo rigoroznim uvjetima pod kojima građani mogu prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, a koji traže da se za to prikupe potpisi 10% biračkoga tijela u samo dva tjedna (s time da sami birački popisi nisu sređeni i pokazuju znatno veći broj birača od njihova stvarnog broja), od dana njezina proglašenja pa sve do referenduma o braku nije održan ni jedan takav, od građana inciran referendum na nacionalnoj razini. Kao dodatan otežavajući faktor provedbi jednog takvog referenduma do promjena Ustava 2010. postojao je i cenzus po kojem je referendum bio valjan samo ako je na njega izašlo 50% plus jedan broj registriranih birača. 2010. taj je cenzus na nacionalnoj razini ukinut, ali ne zato da bi se ohrabrilo građane na iniciranje referenduma jer bi u tom slučaju bio ukinut i za referendume na lokalnoj razini i bio bi smanjen i broj potpisa koje treba prikupiti za raspisivanje referenduma kao i produljen rok za njihovo prikupljanje. Ukinut je samo iz jednog razloga: Znalo se da nam predstoji referendum o ulasku u EU i političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, su se pribojavali da referendum neće proći zbog premale zainteresiranosti birača. Referendum o ulasku u EU koji je proveden 22. siječnja 2012. pokazao je da su ti strahovi političke oligarhije bili opravdani: Na njega je, unatoč punoj kampanji kojom se građane poticalo na izlazak na referendum i izjašnjavanje ZA ulazak u EU, izašlo samo 43,51% birača. Da je ostao stari propis o valjanosti referenduma samo pod uvjetom da je na njega izašlo 50% plus 1 birač, referendum ne bi prošao i danas ne bismo bili u EU. Zato je taj propis promjenom Ustava 2010. i ukinut. Ali samo na nacionalnoj razini, zbog čega smo se našli u apsurdnoj situaciji da za referendume na lokalnoj razini vrijede stroža pravila nego za one na nacionalnoj.
 

Ovdje ću samo dodati jedno: Referendum o ulasku u EU bio je samo zaključni čin u procesu pregovora o pristupanju Hrvatske u EU i trebao je biti obavljen po pravilima koja su za referendum vrijedila na dan kada je taj proces započet. Da je taj logički slijed zaključivanja poštovan, referendum bi se održao prema pravilima koja su za njega vrijedila prije promjena unesenih u Ustav 2010. No nije poštovan. I ispalo je da politička oligarhija pravila igre mijenja kako njima odgovara, a ne prema duhu zakona u kojima su donesena. Nakon raspada Jugoslavije, želja velike većine građana ove zemlje bila je da ni u jednu uniju više ne uđemo olako i bez jasno izražene volje većine birača. Promjenom pravila o referendumu ta je želja zaobiđena. I taj referendum stoga nije legitiman.

"Rupu" u pravilima o referendumu koja je otvorena radi potreba ulaska u EU vlast nije na vrijeme zatvorila i njome je, unatoč i dalje vrlo rigoroznim uvjetima o 10% potrebnih prikupljenih potpisa birača u samo 2 tjedna, po prvi put otvorena mogućnost za prolaz neke građanske inicijative na nacionalnoj razini. Inicijativa "U ime obitelji" tu je priliku prihvatila, organizirala se i uz pomoć velikog broja volontera uspjela u zadanom roku prikupiti dovoljan broj potpisa (pa i znatno veći). Referendum je održan 1. 12. 2013., na njega je izašlo 37,9% birača od kojih su dvije trećine glasale ZA. Referendum je, dakle, prošao i to unatoč kampanji koja je bila sasvim suprotna onoj za ulazak u EU i prilikom koje su se mediji, političari i mnoge druge tzv. javne osobe svrstale protiv njega.

Je li taj referendum bio besmislen i besmisleno trošenje proračunskog novca? Kad se radilo o spajanju referenduma za ulazak u EU s lokalnim izborima, premijer se izjasnio protiv toga uz lakonsku izjavu kako "demokracija košta". Da, demokracija košta. Ali taj je trošak očigledno opravdan samo onda kad odgovara političkim i drugim elitama. Kad je riječ o incijativi građana, onda je, po izjavama nekih, besmislen. Jasno je, međutim, da nije i da je riječ samo o dvostrukim kriterijima pri kojima je smislen trošak za nešto što tim osobama ide u prilog, dok je besmislen onda kad im ne ide u prilog. Ali cijena koju neko društvo plaća za demokraciju nije stvar toga što kome ide u prilog, a pogotovo ne toga što političarima na vlasti i njihovim istomišljenicima ide u prilog. Da je tako, ne bismo uopće govorili o demokraciji već o totalitarnom društvu u kojem samo jedna klika ima pravo određivati što je smisleno a što nije. Na referendumu o braku birači su rekli svoje. I rekli su da je referendum bio smislen. Rekli su to već i brzinom kojom je prikupljen onako velik broj potpisa (oko 750 000). Prema tome, tvrditi i nakon toga da je referendum bio besmislen u najmanju je ruku jednostavno bezobrazno. I pokazatelj totalitarnog, a ne demokratskog načina razmišljanja.

No postoji jedan daleko jači razlog iz kojeg taj referendum nije bio besmislen. Nije bio besmislen zato što je njime po prvi put od osnutka RH održan jedan nacionalni referendum koji su incirali građani. I što su kroz sve rasprave o njemu naši građani, koji o demokraciji i svojim građanskim obvezama i pravima realno vrlo malo znaju, naučili puno o samom referendumu kao načinu na koji mogu direktno sudjelovati u vlasti. I ne samo to. U našem društvu koje je već davno zapalo u apatiju i u kojem stalno opada broj građana koji izlaze na izbore jer vide da to sve manje ima smisla i da manje-više svi političari koje izaberu na vlast postupaju jednako neodgovorno i uglavnom na štetu naše zemlje, a predizborna obećanja brzo zaboravljaju, ovaj referendum pokazao je da postoji mehanizam preko kojeg mogu utjecati na odluke koje se donose i da mogu poslati poruku vlasti što žele a koju će ta vlast morati poštovati. Apatija građana nešto je najgore za svaku demokraciju. Ovaj je referendum već samom tom porukom plus podukom o izravnoj demokraciji kroz referendum koju nam je svima dao postigao svoj puni smisao. Sve ostalo samo je bonus.

A upravo je ta poruka ono čega se političari, kako oni trenutno na vlasti tako i oni trenutno u oporbi, najviše boje. Vlast je ono što smatraju svojim lenom, pravo na odlučivanje i autokratsko raspoređivanje imovine društva (koju su pretvorili u državnu a da nikad za to nisu dobili dozvolu naroda) te zaduživanje zemlje, a zapravo svih nas i još mnogih naših i rođenih i još nerođenih potomaka, ono je na što smatraju da imaju neotuđivo pravo i što nemaju namjeru ispustiti iz svojih ruku. Referendum - da, ali samo kad njima odgovara, po njihovim pravilima i s rezultatom koji njima odgovara. Sve drugo za njih je nezamislivo, smrtna prijetnja njihovim nedodirljivim pozicijama i egzistenciji. Političar kao sluga naroda koji može odlučivati i izravnom demokracijom? Malo morgen... Sve što taj narod može dobiti su namješteni izbori svake 4 godine u kojima ima pravo izabrati između od strane medija (koji su pod utjecajem poltičke oligarhije) promoviranih kandidata te iste oligarhije. I to na osnovu obećanja koja će već dan nakon izbora biti zaboravljena.

Zato tolika halabuka oko ovog referenduma. Zato toliko priče o "homofobima", "mrziteljima", "fašistima" i tome sličnom (iako danas vidimo da zakon o reg. partnerstvu nije zaustavljen ovim referendumom). I zato (između ostalog) silna strka oko potrebe brzog mijenjanja Ustava gdje bi se praktički zauvijek onemogućila izravna demokracija o iole bitnijem pitanju. Zato namjera ponovnog uvođenja cenzusa, iako preporuka Venecijanske komisije jasno kaže:

 

"7. Kvorum

Preporučuje se da se ne propisuje:

a. kvorum izašlih birača (cenzus, minimalni postotak), zato što se njime pripajaju birači koji ne glasuju onim biračima koji glasuju protiv"

 

Političko-gospodarska oligarhija sa svim svojim pomagačima štiti svoje pozicije i svoje pravo na vladavinu mimo volje i interesa naroda. I to je također ovaj referendum jasno pokazao. Besmislen...?  Ne. Kao otvarač za oči, što je i bio, imao je više smisla od svih referenduma i izbora provedenih u posljednja dva desetljeća. I pridonio više shvaćanju značenja demokracije i naših građanskih obveza i prava u njoj od svih tzv. cvilnih društava zajedno. Pamtit ćemo ga po tome.Nedavni referendum o braku uzvitlao je puno prašine u našoj zemlji. Mediji su stali praktički listom protiv njega, a vladajući političari otvoreno su agitirali protiv njega unatoč preporukama Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo) koja u svom Kodeksu dobre prakse u području referenduma, usvojenom na 19. sjednici Savjeta za demokratske izbore u Veneciji 6. 12. 2006. godine, jasno kaže:

"3. Slobodno biračko pravo3.1. Sloboda birača da formiraju mišljenjeb. Za razliku od izbora, nije neophodno da se potpuno zabrani interveniranje vlasti u prilog ili protiv prijedloga koji se stavlja na referendum. Međutim, državni organi (nacionalni, regionalni i lokalni) ne smiju uticati na ishod glasovanja prekomjernom ili jednostranom kampanjom. Državnim organima mora biti zabranjeno korištenje sredstava iz državnog proračuna za potrebe kampanje."a smisla izaći jer se bavi pitanjem koje ionako već postoji u Obiteljskom zakonu kao i uvjeravanjima da je pitanje homofobno (etiketiranje zagovornika referenduma) te da treba glasovati protiv njega, nemam namjeru pisati. O tome se već dosta pisalo i ne mislim da tome ima potrebe bilo što pridodavati. Ono o čemu bi, međutim, trebalo napisati koju riječ tvrdnje su koje su se također kao dio te kampanje protiv referenduma pronosile kroz medija a to je da je taj referendum besmislen, besmisleno trošenje proračunskog novca i da mu je cilj zapravo skretanje pozornosti s pravih tema u društvu: tema nezaposlenosti i propadanja gospodarstva. Te su tvrdnje ostale kod dijela ljudi, protivnika referenduma, i oni ih ponavljaju i dan danas.
Činjenice, međutim, govore sasvim suprotno. U RH, zahvaljujući vrlo rigoroznim uvjetima pod kojima građani mogu prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, a koji traže da se za to prikupe potpisi 10% biračkoga tijela u samo dva tjedna (s time da sami birački popisi nisu sređeni i pokazuju znatno veći broj birača od njihova stvarnog broja), od dana njezina proglašenja pa sve do referenduma o braku nije održan ni jedan takav, od građana inciran referendum na nacionalnoj razini. Kao dodatan otežavajući faktor provedbi jednog takvog referenduma do promjena Ustava 2010. postojao je i cenzus po kojem je referendum bio valjan samo ako je na njega izašlo 50% plus jedan broj registriranih birača. 2010. taj je cenzus na nacionalnoj razini ukinut, ali ne zato da bi se ohrabrilo građane na iniciranje referenduma jer bi u tom slučaju bio ukinut i za referendume na lokalnoj razini i bio bi smanjen i broj potpisa koje treba prikupiti za raspisivanje referenduma kao i produljen rok za njihovo prikupljanje. Ukinut je samo iz jednog razloga: Znalo se da nam predstoji referendum o ulasku u EU i političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, su se pribojavali da referendum neće proći zbog premale zainteresiranosti birača. Referendum o ulasku u EU koji je proveden 22. siječnja 2012. pokazao je da su ti strahovi političke oligarhije bili opravdani: Na njega je, unatoč punoj kampanji kojom se građane poticalo na izlazak na referendum i izjašnjavanje ZA ulazak u EU, izašlo samo 43,51% birača. Da je ostao stari propis o valjanosti referenduma samo pod uvjetom da je na njega izašlo 50% plus 1 birač, referendum ne bi prošao i danas ne bismo bili u EU. Zato je taj propis promjenom Ustava 2010. i ukinut. Ali samo na nacionalnoj razini, zbog čega smo se našli u apsurdnoj situaciji da za referendume na lokalnoj razini vrijede stroža pravila nego za one na nacionalnoj.Ovdje ću samo dodati jedno: Referendum o ulasku u EU bio je samo zaključni čin u procesu pregovora o pristupanju Hrvatske u EU i trebao je biti obavljen po pravilima koja su za referendum vrijedila na dan kada je taj proces započet. Da je taj logički slijed zaključivanja poštovan, referendum bi se održao prema pravilima koja su za njega vrijedila prije promjena unesenih u Ustav 2010. No nije poštovan. I ispalo je da politička oligarhija pravila igre mijenja kako njima odgovara, a ne prema duhu zakona u kojima su donesena. Nakon raspada Jugoslavije, želja velike većine građana ove zemlje bila je da ni u jednu uniju više ne uđemo olako i bez jasno izražene volje većine birača. Promjenom pravila o referendumu ta je želja zaobiđena. I taj referendum stoga nije legitiman."Rupu" u pravilima o referendumu koja je otvorena radi potreba ulaska u EU vlast nije na vrijeme zatvorila i njome je, unatoč i dalje vrlo rigoroznim uvjetima o 10% potrebnih prikupljenih potpisa birača u samo 2 tjedna, po prvi put otvorena mogućnost za prolaz neke građanske inicijative na nacionalnoj razini. Inicijativa "U ime obitelji" tu je priliku prihvatila, organizirala se i uz pomoć velikog broja volontera uspjela u zadanom roku prikupiti dovoljan broj potpisa (pa i znatno veći). Referendum je održan 1. 12. 2013., na njega je izašlo 37,9% birača od kojih su dvije trećine glasale ZA. Referendum je, dakle, prošao i to unatoč kampanji koja je bila sasvim suprotna onoj za ulazak u EU i prilikom koje su se mediji, političari i mnoge druge tzv. javne osobe svrstale protiv njega.Je li taj referendum bio besmislen i besmisleno trošenje proračunskog novca? Kad se radilo o spajanju referenduma za ulazak u EU s lokalnim izborima, premijer se izjasnio protiv toga uz lakonsku izjavu kako "demokracija košta". Da, demokracija košta. Ali taj je trošak očigledno opravdan samo onda kad odgovara političkim i drugim elitama. Kad je riječ o incijativi građana, onda je, po izjavama nekih, besmislen. Jasno je, međutim, da nije i da je riječ samo o dvostrukim kriterijima pri kojima je smislen trošak za nešto što tim osobama ide u prilog, dok je besmislen onda kad im ne ide u prilog. Ali cijena koju neko društvo plaća za demokraciju nije stvar toga što kome ide u prilog, a pogotovo ne toga što političarima na vlasti i njihovim istomišljenicima ide u prilog. Da je tako, ne bismo uopće govorili o demokraciji već o totalitarnom društvu u kojem samo jedna klika ima pravo određivati što je smisleno a što nije. Na referendumu o braku birači su rekli svoje. I rekli su da je referendum bio smislen. Rekli su to već i brzinom kojom je prikupljen onako velik broj potpisa (oko 750 000). Prema tome, tvrditi i nakon toga da je referendum bio besmislen u najmanju je ruku jednostavno bezobrazno. I pokazatelj totalitarnog, a ne demokratskog načina razmišljanja.No postoji jedan daleko jači razlog iz kojeg taj referendum nije bio besmislen. Nije bio besmislen zato što je njime po prvi put od osnutka RH održan jedan nacionalni referendum koji su incirali građani. I što su kroz sve rasprave o njemu naši građani, koji o demokraciji i svojim građanskim obvezama i pravima realno vrlo malo znaju, naučili puno o samom referendumu kao načinu na koji mogu direktno sudjelovati u vlasti. I ne samo to. U našem društvu koje je već davno zapalo u apatiju i u kojem stalno opada broj građana koji izlaze na izbore jer vide da to sve manje ima smisla i da manje-više svi političari koje izaberu na vlast postupaju jednako neodgovorno i uglavnom na štetu naše zemlje, a predizborna obećanja brzo zaboravljaju, ovaj referendum pokazao je da postoji mehanizam preko kojeg mogu utjecati na odluke koje se donose i da mogu poslati poruku vlasti što žele a koju će ta vlast morati poštovati. Apatija građana nešto je najgore za svaku demokraciju. Ovaj je referendum već samom tom porukom plus podukom o izravnoj demokraciji kroz referendum koju nam je svima dao postigao svoj puni smisao. Sve ostalo samo je bonus.A upravo je ta poruka ono čega se političari, kako oni trenutno na vlasti tako i oni trenutno u oporbi, najviše boje. Vlast je ono što smatraju svojim lenom, pravo na odlučivanje i autokratsko raspoređivanje imovine društva (koju su pretvorili u državnu a da nikad za to nisu dobili dozvolu naroda) te zaduživanje zemlje, a zapravo svih nas i još mnogih naših i rođenih i još nerođenih potomaka, ono je na što smatraju da imaju neotuđivo pravo i što nemaju namjeru ispustiti iz svojih ruku. Referendum - da, ali samo kad njima odgovara, po njihovim pravilima i s rezultatom koji njima odgovara. Sve drugo za njih je nezamislivo, smrtna prijetnja njihovim nedodirljivim pozicijama i egzistenciji. Političar kao sluga naroda koji može odlučivati i izravnom demokracijom? Malo morgen... Sve što taj narod može dobiti su namješteni izbori svake 4 godine u kojima ima pravo izabrati između od strane medija (koji su pod utjecajem poltičke oligarhije) promoviranih kandidata te iste oligarhije. I to na osnovu obećanja koja će već dan nakon izbora biti zaboravljena.Zato tolika halabuka oko ovog referenduma. Zato toliko priče o "homofobima", "mrziteljima", "fašistima" i tome sličnom (iako danas vidimo da zakon o reg. partnerstvu nije zaustavljen ovim referendumom). I zato (između ostalog) silna strka oko potrebe brzog mijenjanja Ustava gdje bi se praktički zauvijek onemogućila izravna demokracija o iole bitnijem pitanju. Zato namjera ponovnog uvođenja cenzusa, iako preporuka Venecijanske komisije jasno kaže:"7. KvorumPreporučuje se da se ne propisuje:a. kvorum izašlih birača (cenzus, minimalni postotak), zato što se njime pripajaju birači koji ne glasuju onim biračima gospodarska oligarhija sa svim svojim pomagačima štiti svoje pozicije i svoje pravo na vladavinu mimo volje i interesa naroda. I to je također ovaj referendum jasno pokazao. Besmislen...?  Ne. Kao otvarač za oči, što je i bio, imao je više smisla od svih referenduma i izbora provedenih u posljednja dva desetljeća. I pridonio više shvaćanju značenja demokracije i naših građanskih obveza i prava u njoj od svih tzv. cvilnih društava zajedno. Pamtit ćemo ga po tome.

Bačva ustavnih promjena

Jedna od izjava na koju se svaki put makar u sebi nasmijem i koja mi odmah pruži čitav niz podataka o osobi koja ju je izrekla izjava je tipa: „Kakve veze imaju udbaši s nama danas, raspala se država u kojoj je postojala ta služba, Udba je prošlost danas.“ Tko je tako nešto u stanju izjaviti, pokazuje već u startu ili a) katastrofalno nezanje i nivo zaključivanja ili b) namjeru da ovakvim izjavama skrije činjenično stanje, i to iz svog osobnog interesa. Prije nego što razmatranje razloga iz kojih se ide u ustavne promjene i načina na koji se one žele donijeti, odgovorit ću jednom zauvijek na ovu besmislicu jer je odgovor na nju usko povezan s onim što se događa u našoj zemlji, a što doživljava svoj vrhunac u ovim ustavnim promjenama koje nam vodeća kasta (vidi moj prethodni članak) želi nametnuti.

Udba je u bivšoj državi bila tipična tajna policija i obavještajno-sigurnosna organizacija sovjetskoga tipa koja je prisluškivala, pratila, stvarala mrežu doušnika i skupljala sve moguće informacije o velikom broju iole utjecajnijih ljudi - ali i mnogih na koje bi slučajno naišla s prstima u pekmezu pri praćenju neke druge osobe - te stvarala o svima njima dosjee. Plus prijetila, ucjenjivala otkrivenim podacima i izvršavala likvidacije označenih osoba koje su bile prijetnja režimu ili prijetnja pojedinim pripadnicima režima (npr: Đureković - Špiljak). Raspadom države svi ti ljudi nisu nestali i glupo je (najblaže rečeno) pomisliti da su se sa svim tim svojim specifičnim znanjima i obučenošću te nebrojenim kompromitirajućim informacijama koje su prikupili o raznim osobama od kojih su mnoge (p)ostale utjecajni članovi društva uredno raspadom bivše države prijavili na Zavod za zapošljavanje i čekali posao konobara, na primjer. Ubojice, voajeri, profesionalni lažljivci, oni koji su navikli prijetiti i ucjenjivati druge ljude tajnama koje su o njima otkrili nisu baš visoko moralne osobe. Udba je već pred kraj prošle države počela funkcionirati kao mafijaška organizacija koja se otimala kontroli, a nakon njezina raspada ljudi koji su u njoj radili razvili su biznis do kraja. Danas je Udba interesna organizacija mafijaškog tipa koja okuplja bivše agente i partijske dužnosnike, te njihove potomke, a osnovni joj je cilj zaštita vlastitih interesa kroz ucjene i postavljanje svojih ljudi na razne ključne pozicije u društvu. Mafija, ukratko. Ali na puno višem nivou, jer je o bivšim obavještajcima riječ koji k tome imaju cijele dosjee pune podataka o mnogim ljudima u našem društvu: iz medija, politike, Crkve, sudstva i dr.

Čitam inače danas u Jutarnjem „vijest“ o tome kako je M. Babić (portal Index) dobio od grada Zagreba (tj. od Bandića) solidnu svotu novaca i kako je nakon toga izašao čitav niz afirmativnih tekstova o Bandiću na Indexu. O aferi susreta Milanovića i EPH Pavića te o Linićevom pogodovanju grupaciji EPH oko dugova koje ima a za račun čega se Jutarnji pretvorio u „partijski bilten“ vladajućih (no on je to i inače više-manje bio, koja god da je stranka bila na vlasti - sjetimo se samo Butkovićeva „dragog Ive“), sve znamo. Tko u takvoj situaciji može vjerovati u medije kao neki izvor relevantnih informacija i u medije kao „psa čuvara“ demokracije, taj je vrlo, vrlo naivan. Čak i ovi podatci koje o Jutarnjem i Vladi otkriva Index, kao i ovi koje o Indexu otkriva Jutarnji, nisu rezultat potrebe za izvještavanjem građana već je više riječ o tome da je novca u ovoj državi jednostavno sve manje i da se štakori u onoj famoznoj bačvi iz filma Stanislava Tomića sve nervoznije vrpolje i počinju gristi jedan drugoga. Pa onda i koja informacija iz koje sada i oni najnaivniji građani mogu barem naslutiti razmjere cijele ove političko-medijske sprege i scene u tom međusobnom griženju na kraju ipak dođe do čitatelja.

Na tragu međusobnog griženja i borbe za osiguranje pozicija svih aktera na našoj političkoj sceni je i ova priča s ustavnim promjenama. Ustav prestaje biti „temeljnim pravnim aktom“ države kojim se „uspostavlja politički i pravni poredak i koji sadrži načelne propise o društvenom, ekonomskom i političkom poretku države, definira prava i dužnosti građana, određuje najviše organe vlasti, njihove međusobne odnose i odnose prema nižim organima i građanima“ i postaje tek sredstvo uz pomoć kojeg stranke nastoje osigurati neke konkretne prednosti za sebe na osnovu kojih će dodatno učvrstiti svoje pozicije u državi i na političkoj sceni te onemogućiti petljanje građana u njihove odluke putem referenduma uz, kao bonus, kažnjavanje građana koji su im se oprli na prvom i jedinom održanom referendumu za koji inicijativa nije došla iz redova vlasti. U situaciji kad je sve manje novca na stolu i kad se situacija u društvu zbog nezaposlenosti i krize zaoštrava, svaka stranka nastoji izvući za svoje interese maksimum iz ustavnih promjena, pri čemu ucjenjuju druge zahtjevom da se njihovi prijedlozi prihvate jer će u suprotnom odbiti glasovati za promjenu Ustava. Kakvi su ti prijedlozi, koliko su štetni za našu zemlju i ionako krhku demokraciju u njoj i koje će im biti dugoročne posljedice, najmanje je bitno. Bitno je da si političke vrhuške maksimalno osiguraju nedodirljivost i pravo da zemljom upravljaju kako hoće, a za opasnost pojave neke nove opcije za koju bi građani mogli glasovati pobrinut će se mediji koji su pod njihovim patronatom u zamjenu za zaštitu od nesmiljenih uvjeta tržišnog poslovanja po kojima bi zbog svoje nekvalitete (koja dolazi od potrebe zataškavanja umjesto otkrivanja pravih informacija i afera) brzo propali. Ustavnim promjenama se stoga trguje kao na tržnici, samo što ne trguju njima piljarice već debelo kompromitirani i u brojne korupcijske i druge afere uvaljeni političari i stranke povezani interesima nadstranačke udbaške mafije. Rezultat toga neće biti bolji Ustav, već bastard (štakor-ubojica demokracije) kojekakvih interesa kompromitirane političke „elite“ i onemogućavanje i ono malo njihova nadzora kroz mogućnost referenduma (izravna demokracija) ili Ustavni sud, a sve s ciljem još jačeg osiguravanja njihovih pozicija u okolnostima sve dublje krize u našoj zemlji, sve manje novca za raspodjelu na stolu i sve izglednijih sukoba i bunta građana protiv mjera kojima ih se sve više steže.

U takvoj situaciji od ustavnih bi promjena bilo najpametnije odustati. Ne zauvijek, već do popravljanja gospodarske situacije u zemlji i možda makar malog raščišćavanja mafije do kojeg će, nadajmo se barem, doći otkrićima koja bi moglo ponuditi suđenje Perkoviću u Njemačkoj. Uostalom, ne vidim nikakvog razloga da se Ustav sada, a pogotovo ovako naglo i bez prave rasprave, mijenja. Uzrok problema u našoj zemlji nije Ustav. I nema nikakvog razloga da se sada, kad imamo daleko prečeg posla, pozornost ljudi mjesecima zaokuplja ustavnim promjenama i prijetnjama koje bi iz njih mogle doći za našu mladu demokraciju. Gospodarstvo je ono o čemu bismo trebali razgovarati. A ustavne promjene opet su samo način da se s njega i nesposobnosti političara na vlasti skrene pozornost, uz onaj bonus osiguravanja pozicija političke „elite“.

Hrvatska - ne klasno, već kastinsko društvo

Imam dva znanca. Obojica imaju firmu (svaki svoju) koja se bavi potpuno istim poslom. Za ovaj tekst nije bitno kojim pa ga neću ni navoditi. Bitno je, međutim, da je jedan od njih stručnjak u svom poslu, a drugi posao vodi, kako bi se reklo, "lijevom nogom". Prvome je firma propala nakon godina mrcvarenja, u dugovima je, a na osobnom je planu deprimiran, uništen čovjek. Drugome posao cvate, prije desetak godina kupio je teren u prestižnom dijelu grada i sagradio kuću, čovjek je pun sebe i ni u jednom trenutku nisam kod njega vidio neki strah za svoju budućnost ili budućnost svoje dvoje djece. A o istom se poslu radi. U čemu je razlika?

Prvi čovjek, iako znalac u svom poslu, nema nikakvu političku zaleđinu. Otvorio je firmu računajući da će na osnovu svoga znanja i stručnosti te profesionalnosti u odnosu prema klijentima koji podrazumijevaju kvalitetno i brzo obavljen posao moći od nje živjeti i prehranjivati obitelj. Drugi je dugogodišnji član SDP-a (još iz vremena prije osamostaljenja Hrvatske), kućni prijatelj njezinog bivšeg čelnika i općenito ljudi iz vrha stranke. Prvi je propao jer poslove, unatoč kvaliteti svoga rada, nije mogao dobiti osim po koji manji za neku privatnu osobu ili manju firmu u sličnoj poziciji. Drugome su poslovi stizali bez ikakvog truda, samo na račun položaja u stranci i veza s drugim utjecajnim ljudima u njoj (a koji su odavno pohvatali pozicije u gospodarstvu). I ne boji se za svoju budućnost unatoč krizi, jer za njega će posla i prihoda uvijek biti, ma kakva kriza bila, kao i za njegovu djecu. Stariji je sin nedavno dobio dobar posao u državnoj službi, iako je završio fakultet s kojim bi svakome drugome bilo zauvijek zajamčeno mjesto na zavodu za zapošljavanje. A i mlađi će uskoro stopama starijeg. Prvi će pak čovjek najvjerojatnije uskoro u zatvor. Nije državi platio poreze i doprinose za sebe, a ne spada u privilegirane građane RH kojima se takvi dugovi opraštaju.

Ovo je samo jedan primjer prakse koja je u našem društvu na djelu već desetljećima, ali svoju kulminaciju doživaljava upravo unatrag nekoliko posljednjih godina. Općenito, unatoč svim pričama o društvu znanja i izvrsnosti, znanje i kvaliteta nikad kod nas nisu bili na manjoj cijeni nego što su to danas. U državne službe primaju se ljudi po političkoj podobnosti ili po rođačkim vezama. Često to ide i preko drugih "veza", pa muškarci na pozicijama zapošljavaju preko znanaca svoje ljubavnice (a za uzvrat kod sebe ili negdje drugdje zapošljavaju njihove po onoj "ruka ruku mije") i čak i otvaraju dotad nepostojeća radna mjesta kako bi ih zaposlili. Kad je riječ o privatnicima, poslove dobivaju one firme čiji su vlasnici/suvlasnici u čvrstim vezama s političkom elitom ili ih dobivaju klijenti tih firmi čiji su vlasnici/suvlasnici u čvrstim vezama s političkom (najbolje vladajućom) elitom. Znanje i kvaliteta u tom gadljivom kolopletu političko-rođačko-seksualnih odnosa potpuno su nebitni. Poslovi koji se rade ionako su samo paravan za izvlačenje proračunskog novca ili novca izravno iz džepova građana, a to što je kvaliteta rada dotičnog tako zaposlenog pojedinca loša ionako se utapa u općoj slici lošeg (i sve lošijeg) rada na razini cijelog društva, u svim njegovim segmentima. Tko će, uostalom, ukazati na to da je rad onog zaštićenog pojedinca od mnogih takvih i među mnogim takvim pojedincima loš? Kome će ukazati? I tko bi to trebao provjeriti i sankcionirati? A malo-pomalo dolazimo u situaciju i da sve manje ljudi uopće zna kako bi zaista kvalitetno odrađen posao trebao izgledati. I loš, nekvalitetan rad postaje normala. A kad ta normala ima političko-podobnjačku (ili rođačku ili neku drugu) zaštitu, onda taj rad dobiva oznaku i potvrdu (pa i medijsku) kvalitete. Onaj zaista kvalitetan rad neće se dobiti priliku ni pokazati, a ako se negdje i pokaže, ostat će ignoriran, gurnut na stranu i sve pohvale i nagrade dobit će onaj prvi.

Da stvar bude apsurdnija, pitanje je koliko je ovaj prvi, član političko-rođačkog establišmenta, kojem su posao i budućnost zagarantirani samim time što je član tog establišmenta (umjesto da to ovisi o njegovom radu i kvaliteti rada), uopće svjestan toga koliko su primanja i pozicija koje ima rezultat isključivo njegove pripadnosti kasti, a ne njegovim kvalitetama kao stručnjaka i radnika, pa čak i kao čovjeka. Riječ je o ljudima koji su od malena odgajani kao pripadnici pobjedničke (lijevo-liberalne) kaste, one kojoj je sve zajamčeno, koja sve zna i u sve se razumije, i koju nitko ni u snu nema pravo propitivati. Riječ je o ljudima beskrajnog samopouzdanja i samouvjerenosti. A i kako je ne bi imali, kad im na svakom koraku ljudi slični njima otvaraju vrata i pružaju si međusobno podršku, već kako to ide prema kastinskoj lojalnosti. Zaštićeni njome, svoja primanja i pozicije doživljavaju kao svoju zaslugu i rezultat svojih kvaliteta, nesvjesni toga da su ih "zaslužili" isključivo pripadnošću kasti. A ne i stvarnom kvalitetom svoga rada i svojom kvalitetom kao ljudi.

Dobar primjer takvih ljudi su pripadnici trenutne vlasti, iako ne govorim ni u kojem slučaju samo o njima već o cijeloj toj kasti čiji su oni trenutno samo najistaknutiji primjerci. Oholi, beskrajno samouvjereni, a zapravo jednostavno nesposobni. No svoju nesposobnost i svoj manjak ljudskih kvaliteta oni nisu u stanju sami uopće uočiti, a kamo li priznati. Kako i bi kad su odrasli uvjereni u svoju nadmoć, nesvjesni da im je vrata napredovanja otvarala kastinska pripadnost a ne njihova osobna kvaliteta. Zato svaku kritiku (na koje nisu navikli) doživljavaju kao neosnovanu i napad po političkoj osnovi. A bezobraština i ono što javnost doživljava kao debeo obraz rezultat su samo njihove beskrajne uvjerenosti u to da su uvijek u pravu, što god činili i kakve god rezultate imali. Kako i ne bi, kad se prava kvaliteta od njih nikad nije očekivala i kad se sve što su radili već po kastinskoj pripadnosti automatski proglašavalo kvalitetom...

Hrvatska je danas, unatoč svim podjelama koje vidimo, ponajprije podijeljena na dvije kaste. Prva je ova čijim su članovima otvorena sva vrata (jer si ih međusobno otvaraju) bez obzira na kvalitetu onoga što rade i njihovu kvalitetu kao ljudi. To su ljudi koji i u ovoj krizi ostaju nedirnutih pozicija i primanja, mirni i samouvjereni, ljudi koji ne strahuju ni od čega, a najmanje od budućnosti. Druga su svi ostali, oni kojima ništa nije sigurno, koji strepe od gubitka posla i ovrha i koji ne znaju kako će se, gdje i kada zaposliti njihova djeca. Prvima je sve osigurano, ma kako nekvalitetno radili i ma kako loši ljudi bili. A drugima ni najveća kvaliteta rada i njih kao osoba ne može zajamčiti sigurnost.

Podizanje gospodarstva - samo još jedan mit

Priča o podizanju gospodarstva koju praktički sada već bez prekida ponavljaju svi, kako tko zine ili se dohvati tipkovnice, sve više naliči na mit sličan mitu o ulasku u EU koji će nam donijeti blagostanje. Ušli smo u EU i blagostanje nije došlo. I neće ni doći bez da se sami oko njega potrudimo, za što nam pak ulazak u EU zaista nije bio potreban. Naš narod, međutim, voli vjerovati u mitove. Pa se tako, nakon što se mit o blagostanju ulaskom u EU raspuknuo poput mjehura od sapunice (ali nam evo po n-ti put rastu cijene vode - navodno upravo zbog „standarda EU“), sve frenetičnije počela ponavljati ona priča o podizanju gospodarstva, toliko da to već podsjeća na mantru. I kao što su nam u interesu višeg cilja - ulaska u EU - poručivali neki da progutamo i koju (a uistinu mnogu) gorku pilulu poput progona generala Domovinskog rata (i mnoge druge), tako i sada svako malo slušamo kako je „viši cilj“ podizanje gospodarstva i kako zbog tog višeg cilja treba prijeći preko priča o Udbi ili gender ideologiji koja nam se silom nameće, pa i kroz školske programe djeci, i preko koječega drugog, pa i „tog nevažnog lex Perkovića kojim se samo skreće pozornost s pravih tema“. Političari to ponavljaju, bilo na vlastitita usta bilo preko svojih ljudi u medijima, a jedan broj ljudi to prihvaća i ponavlja dalje. Zašto to ovi ljudi čine, ne bih previše ulazio u to, samo ću reći da je u pravilu riječ o onima koji su stavovima bliski neoliberalnoj ideologiji i koji sami ili preko obitelji imaju partizansko-jugoslavenskog putra na glavi. I tako se širi mantra o podizanju gospodarstva kao višem cilju zbog kojeg treba pod tepih gurnuti sva ona teška i neugodna pitanja koja nam već desetljećim razdiru društvo. Lijepo. Dobro to zvuči. Ostavimo, dakle, ta neugodna pitanja po strani i počnimo i sami ponavljati mantru o podizanju gospodarstva. Uvode nam tzv. program zdr. odgoja u škole i djeca nam moraju slušati gender ideologiju dok mi svi u zboru mantramo o podizanju gospodarstva? Vlada svim silama štiti bivše udbaše i zamjera se najvećoj europskoj sili, Njemačkoj, zbog toga, sramoti sve nas i cijelu zemlju zbog jednog čovjeka - i to nakon što smo generala Gotovinu kao zadnjeg zločinca morali isporučiti da nam ne bi „zemlja bila taoc jednog čovjeka“...? Koga briga za to, gospodarstvo je bitno! Vlada uništava sve čega se dotakne, a istovremeno dijeli kredite iz proračunske kasice-prasice svojim zaduženim podobnicima i namješta svoje ljude na sve moguće pozicije u državnim službama, pa čak i izmišlja sasvim nove pozicije za njih... ali pustimo to, kakva Udba, nema mafije kod nas, mantrajmo svi o podizanju gospodarstva. Viši cilj je u pitanju, pustimo sve drugo! U redu. I gaće će nam svući i razdijeliti zemlju kako kome stignu dok mi mantramo o podizanju gospodarstva, no u redu. Podizanje gospodarstva je poželjna tema. Pa, dobro, pogledajmo onda malo koliko je to podizanje zbog kojeg sve druge teme moramo staviti ad acta i dopustiti da nam zločinci kroje zemlju zaista realno...

Kako se podiže gospodarstvo? Stranim investicijama u vidu otvaranja trgovačkih lanaca? Jasno da ne. Treba nam proizvodnja. Treba nam izvoz. Trebaju nam radna mjesta u proizvodnji. Treba nam netko tko će otvoriti, što ja znam, tvornicu autodijelova. I to ne jednu nego čitav niz sličnih pogona u kojima će se zaposliti ona masa nezaposlenih. Kad na to pomislim, prva je slika koja mi dođe pred oči motiv iz one stare pjesme Idola. Kako ono ide? Aha...

 

„Plamene zore bude me iz sna,

Fabrička jutra, dim iz dimnjaka,

Pesma se ori, mladi radnici,

Čelična jutra, hitam fabrici.“

 

Ustajanje u 5 ujutro, rad u tri smjene, mase koje se još za mraka u rijekama slijevaju u tvornice... Radi se, zarađuje se, kamioni proizvoda iz naših tvornica spremaju se na put po cijeloj Europi, proračun se uredno puni, Linić trlja dlanovima, Milanović pocupkuje od veselja. „Ide nam, pokrenuli smo gospodarstvo!“, veselo klikće. Dugove polako vraćamo, zemlja staje na noge... Lijep san, zar ne? Polako, nije dobro naglo se probuditi. No probuditi bi se ipak morali.

Nema više takvih tvornica. U današnjim tvornicama posao koji je nekad radilo 50 ili i više ljudi radi stroj. A nema više ni takvih ljudi. Budimo realni: Tko bi od ljudi koje danas imamo, mahom naviknutih na laganicu i dugo ispijanje kava, ljudi kojima je 100kn sitnica, pristao na onakav život: ustajanje debelo prije zore i dugi rad za trakom? I tko bi od naših mlađih generacija, mahom sa školom višom od osnovne (samo 4,2% mladih kod nas prestaje sa školovanjem nakon završene OŠ), pristao na takav rad za samo 1500 - 2000kn mjesečne plaće? Školovali su se, svi su pozavršavali neke gimnazije i fakultete (pa makar to bio i ekonomski) i svi sanjaju o lagodnom uredskom poslu i plaći od najmanje 10 000kn u startu. Vidi li tu zaista netko materijal za radnika iz onog sna? Bojim se da ne. A upravo u potrazi za takvom, slabo školovanom radnom snagom koja će pristati raditi za mali novac i u tko zna kakvim uvjetima, tragaju današnji realni poslodavci. Zato su i premjestili svoje pogone (one prave, proizvodne) u Indiju, Kinu i druge slične zemlje. I ni na kraj pameti im nije otvarati ih u zemlji poput naše. Previsoke plaće, prevelika očekivanja, loše radne navike... To je realnost. Imat ćemo tvornice, ali samo ako budemo spremni (ili dovoljno očajni za to)  raditi u njima od jutra do mraka kao na traci i za mali novac. I držati jezik za zubima pri tom, ne buniti se, biti spreman u svakom trenu dobiti otkaz bez ikakve otpremnine, ne daj Bože organizirati se u neke sindikate. To je ono što današnji (pravi) poslodavac traži.

Upitat će možda netko kako onda jedna Njemačka tako prosperira? Ili Francuska? Prosperiraju, da, ali na jeftinoj uvoznoj radnoj snazi. A ni ta uvozna radna snaga nije poslodavcima više dovoljno jeftina.

Težnja za sve višim standardom tako je Zapadu malo-pomalo došla glave. Nedavno je u jednim našim novinama izašao tekst u kojem se uspoređivao standard prosječnog čovjeka prije 50 godina i ovaj današnji. Nisu uspoređivali iznose plaća, već broj minuta radnog vremena potrebnih da se nekad i sada kupi isti proizvod: 10 jaja, televizor, pile... Za vrijeme koje je nekad prosječnom radniku trebalo da zaradi za paket od 10 jaja, danas taj isti radnik zaradi za 8 paketa jaja. I sve drugo u sličnim je ili još većim omjerima. Plaće su realno daleko više danas nego nekad. Ali su i potrebe i očekivanja narasli. Ono što je nekad bio luksuz, danas se smatra normalnim. Treba smoći novaca za isplatiti te velike plaće i narasla očekivanja radnicima uz još sve moguće standarde zaštite radnika. Današnjem poslodavcu, u ovom globaliziranom svijetu, cijela ta priča ne treba. Puno je lakše otići tamo gdje radničkih prava i standarda njegove zaštite nema i gdje su plaće (za naša očekivanja) male. Dokle god proizvode napravljene u tim jeftinim zemljama može prevesti i prodati skuplje u onima koje se zadužuju da bi financirale svoje građane kojih sve manje radi u proizvodnom gospodarstvu, za njega je sve u najboljem redu.

Podizanje gospodarstva koje bi nam trebalo donijeti blagostanje otkriva se tako kao samo još jedan mit. Mi nemamo kakvu jeftinu radnu snagu za uvesti koja bi za male novce i od jutra do sutra s jezikom za zubima radila u tvornicama koje bismo otvorili dok bi jedinci naših ljudi radili na lagodnim uredskim i rukovodećim položajima i u državnim sinekurama. Mogli bismo pristati na rušenje vlastitoga standarda i cijena svoga rada (evo Mrsić baš nešto na tom tragu pokušava), ali kraj toliko ljudi koji su završili ili će završiti fakultete ne možemo očekivati da će pristati na to na dulji rok. A i premalo je mladih kod nas za to famozno „podizanje gospodarstva“. To je bilo moguće 50-ih, 60-ih godina proslog stoljeća kad su mase polugladnih, nepismenih seljaka hrlile u gradove iz uništenog sela i preživljavale na jednom kruhu i pašteti u sobičku u kojem ih je bilo nagurano 5-6 i kad je natalitet bio tri puta veći nego danas. Tada je i ona pjesma Idola bila moguća. Danas, s ovim natalitetom, s mladima od kojih 96% nastavlja s obrazovanjem nakon OŠ i naviknutih na lagan život u roditeljskom okrilju kojima su jedino ili eventualno jedno od dvoje djece i koje su njihovi roditelji spremali za polagan uredski posao u državnoj službi - teško.

To je naša realnost. Nikakvog podizanja gospodarstva i blagostanja kakvo zamišljamo neće biti. To je samo još jedan mit koji će se s vremenom raspuknuti kao mjehurić sapunice. Nastavit ćemo se zaduživati i „provoditi reforme“ te mantrati o podizanju gospodarstva te se nastaviti podavati neoliberalnom kapitalizmu koji nas je i doveo u ovu situaciju. I koji uz pomoć one mafijaške organizacije (o kojoj ne smijemo govoriti jer to skreće pozornost s „podizanja gospodarstva“) onemogućuje prave zahvate koji bi s vremenom doveli do podizanja gospodarstva. Ali gospodarstva na realnim temeljima, a ne na neoliberalnim lažima i tlapnjama.

Što se tiče konsenzusa naših dviju vodećih stranaka, samo slijepac ne vidi da ga one već odavno imaju. Nisu ga nikad ni prestale imati. Imaju konsenzus o rasprodaji i uništavanju naše zemlje i o uhljebljivanju svojih kadrova. To je konsenzus kojeg se čvrsto drže i oko provođenja kojeg jedna drugoj zdušno pomažu i nadopunjuju se. Prividne podjele i sukobi među njima postoje samo da se naivnima zamažu oči. I da se još lakše provede sve ono što provode. Pozivati na neki konsenzus tih dviju stranaka koje su već odavno u koaliciji, stoga je smiješno. Mogu one i ući u neki otvoreni konsenzus, ali će cilj te koalicije i dalje ostati isti.   

Što nam je činiti? Nije teško odgovoriti na to pitanje. Pravo je pitanje: Koliki je postotak ljudi u Hrvatskoj koji bi zaista htjeli da se nešto konkretno i zaista dobro za ovu zemlju učini? Koliko je ljudi spremno mijenjati se? Bojim se, premalo.