"Moćni su, a nezavisni,
zato su ih ugasili.", prokomentirao je odluku o gašenju Državnog
inspektorata jedan moj poznanik, inače suvlasnik uspješne privatne firme.
Uspješne zato što radi isključivo za strano tržište, i to prodaje pamet, a ne
neke proizvode da bi na njih netko kod nas mogao staviti "šapu" i
kočiti mu posao iščekujući podmazivanje. Tek toliko da se zna da je riječ o
čovjeku koji nikome ovdje ne polaže račune, koji s druge strane jako dobro zna
kakva je situacija i vani i kod nas i koji bez strasti, objektivno procjenjuje
situaciju.
S Državnim inspektoratom (u
daljnjem tekstu DI) susreo sam se prošloga ljeta, prilikom jedne reklamacije za
proizvod koji sam koristio skoro dvije godine, ali koji nije pokazao kvalitetu
koju je trebao imati i koja mu je tehničkom opisu. Vrlo, vrlo skup proizvod,
tako da, kad sam otišao podnijeti prijavu u DI, nisam baš gajio prevelike nade
da će mi novac za njega biti u potpunosti vraćen, pogotovo ne nakon dvije
godine korištenja. I pogotovo ne zato što s našom birokracijom i javnim
uslugama imam u pravilu loša iskustva. I pogotovo ne zato što sam prethodno sam
prošao kroz niz razgovora i pregovora s prodavateljem koji je rezolutno odbijao
prihvatiti odgovornost i vratiti makar dio novca.
No na svoje veliko iznenađenje,
naišao sam na vrlo profesionalan pristup u DI. Osoba koja je dobila moj predmet
javila mi se već za kratko vrijeme po zaprimanju predmeta (iako je bilo ljeto i
vrijeme godišnjih odmora kad se kod nas općenito još sporije radi), tražila je
još neke podatke, a potom, za nepunih tjedan dana, poslala mi preko maila dopis
kojim je prodavatelj pristao na povrat punog iznosa cijene proizvoda, samo s
molbom da prihvatim plaćanje kroz nekoliko rata. Do isplate punog iznosa
proizvod je trebao ostati u mome vlasništvu. Pristao sam. Rate su najurednije
isplaćene, proizvod su nakon toga preuzeli - i to bi bilo to. Osobu u DI koja
je sve to riješila vidio sam samo jednom, ne poznajem je, nikad kasnije nisam
za nju čuo, nitko mi je nije "preporučio" i nije mi ništa bila dužna.
Odradila je svoj posao visoko profesionalno, novac je vraćen, a firma koja je
pokušala podvaliti nekvalitetan proizvod kažnjena. "Zar je moguće da nečeg
takvog ima kod nas?", zapitao sam se tada, sav u čudu i ugodno iznenađen.
Očigledno ne. Ili barem ne na
dulji rok uz ovu vlast koju imamo.
Državni inspektorat, prema
Zakonu u državnom inspektoratu, obavljao je inspekcijske poslove koji se odnose
na nadzor obavljanja poslova i provedbu propisa o: trgovini i uslugama, radu i
zaštiti na radu, elektroenergetici, rudarstvu, opremi pod tlakom, obračunu,
naplati i uplati boravišne pristojbe, ugostiteljskoj djelatnosti i pružanju
usluga u turizmu. Osnovan je prije 15 godina kao zasebno tijelo, a u trenutku
gašenja zapošljavao je oko 800 inspektora raspoređenih u Zagrebu, Rijeci,
Splitu, Osijeku i Varaždinu. Ugašen je s 1. siječnja 2014. Na zadnjoj sjednici
Sabora (onoj na kojoj su trebale biti donesene Ustavne promjene) trebao je biti
donesen niz zakona koji bi zamijenili Zakon o državnom inspektoratu za svaku
inspekciju unutar ministarstva (npr. za inspekciju rada Zakon o inspektoratu
rada, unutar Ministarstva rada itd.). Kako su Ustavne promjene otpale, tako je
sjednica skraćena na jedan dan i predloženi zakoni nisu raspravljeni. Trenutna
je situacija takva da DI više ne postoji, inspektori još nisu odjavljeni, Zakon
o državnom inspektoratu postoji, ali odnosi se na ovlasti inspektora Državnog
inspektorata, a novi zakoni nisu doneseni. Iz Sindikata državnih i lokalnih
službenika i namještenika potužili su se tada kako su „inspektori ni na nebu ni
na zemlji“, te da ne znaju niti gdje rade niti tko su im šefovi. Osoba koja ima
neku pritužbu trenutno se nema kome javiti, a jedan velik broj slučajeva zbog
ovog će prekida u radu ostati neriješen tj. otići će u zastaru. Šteta? Za našu
Vladu nebitno pitanje.
Činjenica na koju ukazuje i GONG
jest da je Državni inspektorat dosad bio nezavisna ustanova, a sada će biti
razdijeljen po ministarstvima i inspektorima će ministar i njegovi pobočnici
(stranački ljudi za koje znamo da su skloni sukobima interesa i koječemu
drugom) biti šefovi, čime se ukida neovisnost Inspektorata. Ispada da će
inspektori morati kontrolirati i kažnjavati poteze onih s kojima praktički
dijele isti uredski prostor, za što čovjek zaista ne mora biti Einstein da bi
mu bilo jasno da je to nemoguće. Također je činjenica da ostaje nejasno zašto
je Inspektorat ukinut. Ako je riječ o tvrdnjama da je nedovoljno učinkovit, one
su paušalne jer ne postoje nikakve studije i nikakav nalaz neke inspekcije
ministrastva koja bi to potvrdila i dala jasne argumente za to. Naprotiv, na
čitavom nizu primjera ljudi koji su se iz raznih razloga žalili DI-u za koje
znam (kao i iz osobnog iskustva) mislim da se može ustvrditi da je bila riječ o
za naše prilike izrazito učinkovitoj i brzoj instituciji. I Ilija Rkman,
predsjednik udruge Potrošač, ima samo riječi hvale za DI. Ako ponešto nije
valjalo, moglo se na to upozoriti ili smijeniti po koju odgovornu osobu i
pustiti da se stvari srede. A ne, umjesto toga, odmah gasiti čitav DI, i to na
ovakav montipajtonovski način koji je već postao klasika za ovu vlast koju
trenutno na svoju žalost i sramotu i štetu imamo. Gdje je tu kvalitetna
priprema prelaska na novi način rada na osnovu prethodne analize stanja, kako
se moglo dogoditi da inspektori s početkom ove godine ne znaju ni gdje im je
radno mjesto a da se građani koji imaju neki problem nemaju trenutno kome
javiti? I tko kaže, gdje je ta studija koja to pokazuje, da će nova
organizacija inspekcije biti bolja od ove koju smo imali? Opet, po tko zna koji
put, Vlada provodi nedovoljno pripremljene zahvate i čini samo štetu.
No u svjetlu primjedbi u svezi
kresanja prava radnika o kojima svako malo govori Mirando Mrsić, ministar rada
i mirovinskog sustava, a najnoviji "biser" s tog područja mu je
izjava kako se raspodjela dana na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja
može zaboraviti (zanimljivo je uočiti kako se ovih drugih 8 sati naziva satima
odmora iako je to vrijeme koje čovjek provodi na putu do posla i sa posla te na
sve poslove vezane uz dom i obitelj - dakle, daleko su od odmora!), gašenje DI
koji je između ostalog brinuo i o pravima i zaštiti radnika vrlo je vjerojatno
(između ostalog) samo još jedna mjera kojom se ide na kresanje prava i zaštite
radnika čije će pritužbe od sada "nadgledati" ministar. Istovremeno
je to podilaženje poslodavcima kojima prava i zaštita radnika svakako nisu prvi
na listi prioriteta, već je to što veća ušteda na njima. Molio bih odmah da mi
se ne javi sada koji savjesni mali poslodavac koji vodi računa o svojim
radnicima jer takvi su u svijetu ipak u manjini, i to sve manjoj manjini, a mi
u tom svijetu po ovom pitanju sigurno nećemo ostati izuzetak. Pogotovo ne ako ministar
koji bi prvi trebao voditi računa o zaštićenosti radnika, njegovu zdravlju i
pravu na brigu o obitelji (a i odmoru - zašto ne? Ili se radnik danas više nema
pravo ni odmoriti?) izjavljuje da se na priču o 8 sati rada, 8 sati odmora (!)
i 8 sati spavanja može zaboraviti. I to u situaciji velike nezaposlenosti u
kojoj nema ama baš nikakve logike da toliko ljudi nema posla dok oni zaposleni
moraju raditi više od 8 sati, nauštrb svoje obitelji, zdravlja i odmora.
Kakvog smisla ima ukidanje jedne
od rijetkih institucija koja kod nas još uvijek dobro funkcionira, koja je k
tome institucija od izuzetne važnosti za državu jer nadzire čitav spektar
poslovanja i poštovanja propisa u državi? I to na ovakav, najblaže rečeno
šlampav i nepripremljen način? Prvi je odgovor dao moj poznanik - nisu bili
dovoljno pod kontrolom stranaka na vlasti koje bi rado određivale u inspekciju
koga ili čega se treba a koga ili čega se ne smije ići. Drugi dajem sam: riječ
je o još jednoj mjeri usmjerenoj prema smanjivanju prava i zaštite radnika.
Bez daljnjeg, nova pravednost na
djelu.
Nema komentara:
Objavi komentar