Povijesni, a ne besmisleni referendum

Nedavni referendum o braku uzvitlao je puno prašine u našoj zemlji. Mediji su stali praktički listom protiv njega, a vladajući političari otvoreno su agitirali protiv njega unatoč preporukama Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo) koja u svom Kodeksu dobre prakse u području referenduma, usvojenom na 19. sjednici Savjeta za demokratske izbore u Veneciji 6. 12. 2006. godine, jasno kaže:

 

"3. Slobodno biračko pravo

3.1. Sloboda birača da formiraju mišljenje

b. Za razliku od izbora, nije neophodno da se potpuno zabrani interveniranje vlasti u prilog ili protiv prijedloga koji se stavlja na referendum. Međutim, državni organi (nacionalni, regionalni i lokalni) ne smiju uticati na ishod glasovanja prekomjernom ili jednostranom kampanjom. Državnim organima mora biti zabranjeno korištenje sredstava iz državnog proračuna za potrebe kampanje."

 

O vrijeđanjima zagovornika referenduma i svim pokušajima da se građane uvjeri kako na njega nema smisla izaći jer se bavi pitanjem koje ionako već postoji u Obiteljskom zakonu kao i uvjeravanjima da je pitanje homofobno (etiketiranje zagovornika referenduma) te da treba glasovati protiv njega, nemam namjeru pisati. O tome se već dosta pisalo i ne mislim da tome ima potrebe bilo što pridodavati. Ono o čemu bi, međutim, trebalo napisati koju riječ tvrdnje su koje su se također kao dio te kampanje protiv referenduma pronosile kroz medija a to je da je taj referendum besmislen, besmisleno trošenje proračunskog novca i da mu je cilj zapravo skretanje pozornosti s pravih tema u društvu: tema nezaposlenosti i propadanja gospodarstva. Te su tvrdnje ostale kod dijela ljudi, protivnika referenduma, i oni ih ponavljaju i dan danas.

Činjenice, međutim, govore sasvim suprotno. U RH, zahvaljujući vrlo rigoroznim uvjetima pod kojima građani mogu prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, a koji traže da se za to prikupe potpisi 10% biračkoga tijela u samo dva tjedna (s time da sami birački popisi nisu sređeni i pokazuju znatno veći broj birača od njihova stvarnog broja), od dana njezina proglašenja pa sve do referenduma o braku nije održan ni jedan takav, od građana inciran referendum na nacionalnoj razini. Kao dodatan otežavajući faktor provedbi jednog takvog referenduma do promjena Ustava 2010. postojao je i cenzus po kojem je referendum bio valjan samo ako je na njega izašlo 50% plus jedan broj registriranih birača. 2010. taj je cenzus na nacionalnoj razini ukinut, ali ne zato da bi se ohrabrilo građane na iniciranje referenduma jer bi u tom slučaju bio ukinut i za referendume na lokalnoj razini i bio bi smanjen i broj potpisa koje treba prikupiti za raspisivanje referenduma kao i produljen rok za njihovo prikupljanje. Ukinut je samo iz jednog razloga: Znalo se da nam predstoji referendum o ulasku u EU i političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, su se pribojavali da referendum neće proći zbog premale zainteresiranosti birača. Referendum o ulasku u EU koji je proveden 22. siječnja 2012. pokazao je da su ti strahovi političke oligarhije bili opravdani: Na njega je, unatoč punoj kampanji kojom se građane poticalo na izlazak na referendum i izjašnjavanje ZA ulazak u EU, izašlo samo 43,51% birača. Da je ostao stari propis o valjanosti referenduma samo pod uvjetom da je na njega izašlo 50% plus 1 birač, referendum ne bi prošao i danas ne bismo bili u EU. Zato je taj propis promjenom Ustava 2010. i ukinut. Ali samo na nacionalnoj razini, zbog čega smo se našli u apsurdnoj situaciji da za referendume na lokalnoj razini vrijede stroža pravila nego za one na nacionalnoj.
 

Ovdje ću samo dodati jedno: Referendum o ulasku u EU bio je samo zaključni čin u procesu pregovora o pristupanju Hrvatske u EU i trebao je biti obavljen po pravilima koja su za referendum vrijedila na dan kada je taj proces započet. Da je taj logički slijed zaključivanja poštovan, referendum bi se održao prema pravilima koja su za njega vrijedila prije promjena unesenih u Ustav 2010. No nije poštovan. I ispalo je da politička oligarhija pravila igre mijenja kako njima odgovara, a ne prema duhu zakona u kojima su donesena. Nakon raspada Jugoslavije, želja velike većine građana ove zemlje bila je da ni u jednu uniju više ne uđemo olako i bez jasno izražene volje većine birača. Promjenom pravila o referendumu ta je želja zaobiđena. I taj referendum stoga nije legitiman.

"Rupu" u pravilima o referendumu koja je otvorena radi potreba ulaska u EU vlast nije na vrijeme zatvorila i njome je, unatoč i dalje vrlo rigoroznim uvjetima o 10% potrebnih prikupljenih potpisa birača u samo 2 tjedna, po prvi put otvorena mogućnost za prolaz neke građanske inicijative na nacionalnoj razini. Inicijativa "U ime obitelji" tu je priliku prihvatila, organizirala se i uz pomoć velikog broja volontera uspjela u zadanom roku prikupiti dovoljan broj potpisa (pa i znatno veći). Referendum je održan 1. 12. 2013., na njega je izašlo 37,9% birača od kojih su dvije trećine glasale ZA. Referendum je, dakle, prošao i to unatoč kampanji koja je bila sasvim suprotna onoj za ulazak u EU i prilikom koje su se mediji, političari i mnoge druge tzv. javne osobe svrstale protiv njega.

Je li taj referendum bio besmislen i besmisleno trošenje proračunskog novca? Kad se radilo o spajanju referenduma za ulazak u EU s lokalnim izborima, premijer se izjasnio protiv toga uz lakonsku izjavu kako "demokracija košta". Da, demokracija košta. Ali taj je trošak očigledno opravdan samo onda kad odgovara političkim i drugim elitama. Kad je riječ o incijativi građana, onda je, po izjavama nekih, besmislen. Jasno je, međutim, da nije i da je riječ samo o dvostrukim kriterijima pri kojima je smislen trošak za nešto što tim osobama ide u prilog, dok je besmislen onda kad im ne ide u prilog. Ali cijena koju neko društvo plaća za demokraciju nije stvar toga što kome ide u prilog, a pogotovo ne toga što političarima na vlasti i njihovim istomišljenicima ide u prilog. Da je tako, ne bismo uopće govorili o demokraciji već o totalitarnom društvu u kojem samo jedna klika ima pravo određivati što je smisleno a što nije. Na referendumu o braku birači su rekli svoje. I rekli su da je referendum bio smislen. Rekli su to već i brzinom kojom je prikupljen onako velik broj potpisa (oko 750 000). Prema tome, tvrditi i nakon toga da je referendum bio besmislen u najmanju je ruku jednostavno bezobrazno. I pokazatelj totalitarnog, a ne demokratskog načina razmišljanja.

No postoji jedan daleko jači razlog iz kojeg taj referendum nije bio besmislen. Nije bio besmislen zato što je njime po prvi put od osnutka RH održan jedan nacionalni referendum koji su incirali građani. I što su kroz sve rasprave o njemu naši građani, koji o demokraciji i svojim građanskim obvezama i pravima realno vrlo malo znaju, naučili puno o samom referendumu kao načinu na koji mogu direktno sudjelovati u vlasti. I ne samo to. U našem društvu koje je već davno zapalo u apatiju i u kojem stalno opada broj građana koji izlaze na izbore jer vide da to sve manje ima smisla i da manje-više svi političari koje izaberu na vlast postupaju jednako neodgovorno i uglavnom na štetu naše zemlje, a predizborna obećanja brzo zaboravljaju, ovaj referendum pokazao je da postoji mehanizam preko kojeg mogu utjecati na odluke koje se donose i da mogu poslati poruku vlasti što žele a koju će ta vlast morati poštovati. Apatija građana nešto je najgore za svaku demokraciju. Ovaj je referendum već samom tom porukom plus podukom o izravnoj demokraciji kroz referendum koju nam je svima dao postigao svoj puni smisao. Sve ostalo samo je bonus.

A upravo je ta poruka ono čega se političari, kako oni trenutno na vlasti tako i oni trenutno u oporbi, najviše boje. Vlast je ono što smatraju svojim lenom, pravo na odlučivanje i autokratsko raspoređivanje imovine društva (koju su pretvorili u državnu a da nikad za to nisu dobili dozvolu naroda) te zaduživanje zemlje, a zapravo svih nas i još mnogih naših i rođenih i još nerođenih potomaka, ono je na što smatraju da imaju neotuđivo pravo i što nemaju namjeru ispustiti iz svojih ruku. Referendum - da, ali samo kad njima odgovara, po njihovim pravilima i s rezultatom koji njima odgovara. Sve drugo za njih je nezamislivo, smrtna prijetnja njihovim nedodirljivim pozicijama i egzistenciji. Političar kao sluga naroda koji može odlučivati i izravnom demokracijom? Malo morgen... Sve što taj narod može dobiti su namješteni izbori svake 4 godine u kojima ima pravo izabrati između od strane medija (koji su pod utjecajem poltičke oligarhije) promoviranih kandidata te iste oligarhije. I to na osnovu obećanja koja će već dan nakon izbora biti zaboravljena.

Zato tolika halabuka oko ovog referenduma. Zato toliko priče o "homofobima", "mrziteljima", "fašistima" i tome sličnom (iako danas vidimo da zakon o reg. partnerstvu nije zaustavljen ovim referendumom). I zato (između ostalog) silna strka oko potrebe brzog mijenjanja Ustava gdje bi se praktički zauvijek onemogućila izravna demokracija o iole bitnijem pitanju. Zato namjera ponovnog uvođenja cenzusa, iako preporuka Venecijanske komisije jasno kaže:

 

"7. Kvorum

Preporučuje se da se ne propisuje:

a. kvorum izašlih birača (cenzus, minimalni postotak), zato što se njime pripajaju birači koji ne glasuju onim biračima koji glasuju protiv"

 

Političko-gospodarska oligarhija sa svim svojim pomagačima štiti svoje pozicije i svoje pravo na vladavinu mimo volje i interesa naroda. I to je također ovaj referendum jasno pokazao. Besmislen...?  Ne. Kao otvarač za oči, što je i bio, imao je više smisla od svih referenduma i izbora provedenih u posljednja dva desetljeća. I pridonio više shvaćanju značenja demokracije i naših građanskih obveza i prava u njoj od svih tzv. cvilnih društava zajedno. Pamtit ćemo ga po tome.Nedavni referendum o braku uzvitlao je puno prašine u našoj zemlji. Mediji su stali praktički listom protiv njega, a vladajući političari otvoreno su agitirali protiv njega unatoč preporukama Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo) koja u svom Kodeksu dobre prakse u području referenduma, usvojenom na 19. sjednici Savjeta za demokratske izbore u Veneciji 6. 12. 2006. godine, jasno kaže:

"3. Slobodno biračko pravo3.1. Sloboda birača da formiraju mišljenjeb. Za razliku od izbora, nije neophodno da se potpuno zabrani interveniranje vlasti u prilog ili protiv prijedloga koji se stavlja na referendum. Međutim, državni organi (nacionalni, regionalni i lokalni) ne smiju uticati na ishod glasovanja prekomjernom ili jednostranom kampanjom. Državnim organima mora biti zabranjeno korištenje sredstava iz državnog proračuna za potrebe kampanje."a smisla izaći jer se bavi pitanjem koje ionako već postoji u Obiteljskom zakonu kao i uvjeravanjima da je pitanje homofobno (etiketiranje zagovornika referenduma) te da treba glasovati protiv njega, nemam namjeru pisati. O tome se već dosta pisalo i ne mislim da tome ima potrebe bilo što pridodavati. Ono o čemu bi, međutim, trebalo napisati koju riječ tvrdnje su koje su se također kao dio te kampanje protiv referenduma pronosile kroz medija a to je da je taj referendum besmislen, besmisleno trošenje proračunskog novca i da mu je cilj zapravo skretanje pozornosti s pravih tema u društvu: tema nezaposlenosti i propadanja gospodarstva. Te su tvrdnje ostale kod dijela ljudi, protivnika referenduma, i oni ih ponavljaju i dan danas.
Činjenice, međutim, govore sasvim suprotno. U RH, zahvaljujući vrlo rigoroznim uvjetima pod kojima građani mogu prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, a koji traže da se za to prikupe potpisi 10% biračkoga tijela u samo dva tjedna (s time da sami birački popisi nisu sređeni i pokazuju znatno veći broj birača od njihova stvarnog broja), od dana njezina proglašenja pa sve do referenduma o braku nije održan ni jedan takav, od građana inciran referendum na nacionalnoj razini. Kao dodatan otežavajući faktor provedbi jednog takvog referenduma do promjena Ustava 2010. postojao je i cenzus po kojem je referendum bio valjan samo ako je na njega izašlo 50% plus jedan broj registriranih birača. 2010. taj je cenzus na nacionalnoj razini ukinut, ali ne zato da bi se ohrabrilo građane na iniciranje referenduma jer bi u tom slučaju bio ukinut i za referendume na lokalnoj razini i bio bi smanjen i broj potpisa koje treba prikupiti za raspisivanje referenduma kao i produljen rok za njihovo prikupljanje. Ukinut je samo iz jednog razloga: Znalo se da nam predstoji referendum o ulasku u EU i političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, su se pribojavali da referendum neće proći zbog premale zainteresiranosti birača. Referendum o ulasku u EU koji je proveden 22. siječnja 2012. pokazao je da su ti strahovi političke oligarhije bili opravdani: Na njega je, unatoč punoj kampanji kojom se građane poticalo na izlazak na referendum i izjašnjavanje ZA ulazak u EU, izašlo samo 43,51% birača. Da je ostao stari propis o valjanosti referenduma samo pod uvjetom da je na njega izašlo 50% plus 1 birač, referendum ne bi prošao i danas ne bismo bili u EU. Zato je taj propis promjenom Ustava 2010. i ukinut. Ali samo na nacionalnoj razini, zbog čega smo se našli u apsurdnoj situaciji da za referendume na lokalnoj razini vrijede stroža pravila nego za one na nacionalnoj.Ovdje ću samo dodati jedno: Referendum o ulasku u EU bio je samo zaključni čin u procesu pregovora o pristupanju Hrvatske u EU i trebao je biti obavljen po pravilima koja su za referendum vrijedila na dan kada je taj proces započet. Da je taj logički slijed zaključivanja poštovan, referendum bi se održao prema pravilima koja su za njega vrijedila prije promjena unesenih u Ustav 2010. No nije poštovan. I ispalo je da politička oligarhija pravila igre mijenja kako njima odgovara, a ne prema duhu zakona u kojima su donesena. Nakon raspada Jugoslavije, želja velike većine građana ove zemlje bila je da ni u jednu uniju više ne uđemo olako i bez jasno izražene volje većine birača. Promjenom pravila o referendumu ta je želja zaobiđena. I taj referendum stoga nije legitiman."Rupu" u pravilima o referendumu koja je otvorena radi potreba ulaska u EU vlast nije na vrijeme zatvorila i njome je, unatoč i dalje vrlo rigoroznim uvjetima o 10% potrebnih prikupljenih potpisa birača u samo 2 tjedna, po prvi put otvorena mogućnost za prolaz neke građanske inicijative na nacionalnoj razini. Inicijativa "U ime obitelji" tu je priliku prihvatila, organizirala se i uz pomoć velikog broja volontera uspjela u zadanom roku prikupiti dovoljan broj potpisa (pa i znatno veći). Referendum je održan 1. 12. 2013., na njega je izašlo 37,9% birača od kojih su dvije trećine glasale ZA. Referendum je, dakle, prošao i to unatoč kampanji koja je bila sasvim suprotna onoj za ulazak u EU i prilikom koje su se mediji, političari i mnoge druge tzv. javne osobe svrstale protiv njega.Je li taj referendum bio besmislen i besmisleno trošenje proračunskog novca? Kad se radilo o spajanju referenduma za ulazak u EU s lokalnim izborima, premijer se izjasnio protiv toga uz lakonsku izjavu kako "demokracija košta". Da, demokracija košta. Ali taj je trošak očigledno opravdan samo onda kad odgovara političkim i drugim elitama. Kad je riječ o incijativi građana, onda je, po izjavama nekih, besmislen. Jasno je, međutim, da nije i da je riječ samo o dvostrukim kriterijima pri kojima je smislen trošak za nešto što tim osobama ide u prilog, dok je besmislen onda kad im ne ide u prilog. Ali cijena koju neko društvo plaća za demokraciju nije stvar toga što kome ide u prilog, a pogotovo ne toga što političarima na vlasti i njihovim istomišljenicima ide u prilog. Da je tako, ne bismo uopće govorili o demokraciji već o totalitarnom društvu u kojem samo jedna klika ima pravo određivati što je smisleno a što nije. Na referendumu o braku birači su rekli svoje. I rekli su da je referendum bio smislen. Rekli su to već i brzinom kojom je prikupljen onako velik broj potpisa (oko 750 000). Prema tome, tvrditi i nakon toga da je referendum bio besmislen u najmanju je ruku jednostavno bezobrazno. I pokazatelj totalitarnog, a ne demokratskog načina razmišljanja.No postoji jedan daleko jači razlog iz kojeg taj referendum nije bio besmislen. Nije bio besmislen zato što je njime po prvi put od osnutka RH održan jedan nacionalni referendum koji su incirali građani. I što su kroz sve rasprave o njemu naši građani, koji o demokraciji i svojim građanskim obvezama i pravima realno vrlo malo znaju, naučili puno o samom referendumu kao načinu na koji mogu direktno sudjelovati u vlasti. I ne samo to. U našem društvu koje je već davno zapalo u apatiju i u kojem stalno opada broj građana koji izlaze na izbore jer vide da to sve manje ima smisla i da manje-više svi političari koje izaberu na vlast postupaju jednako neodgovorno i uglavnom na štetu naše zemlje, a predizborna obećanja brzo zaboravljaju, ovaj referendum pokazao je da postoji mehanizam preko kojeg mogu utjecati na odluke koje se donose i da mogu poslati poruku vlasti što žele a koju će ta vlast morati poštovati. Apatija građana nešto je najgore za svaku demokraciju. Ovaj je referendum već samom tom porukom plus podukom o izravnoj demokraciji kroz referendum koju nam je svima dao postigao svoj puni smisao. Sve ostalo samo je bonus.A upravo je ta poruka ono čega se političari, kako oni trenutno na vlasti tako i oni trenutno u oporbi, najviše boje. Vlast je ono što smatraju svojim lenom, pravo na odlučivanje i autokratsko raspoređivanje imovine društva (koju su pretvorili u državnu a da nikad za to nisu dobili dozvolu naroda) te zaduživanje zemlje, a zapravo svih nas i još mnogih naših i rođenih i još nerođenih potomaka, ono je na što smatraju da imaju neotuđivo pravo i što nemaju namjeru ispustiti iz svojih ruku. Referendum - da, ali samo kad njima odgovara, po njihovim pravilima i s rezultatom koji njima odgovara. Sve drugo za njih je nezamislivo, smrtna prijetnja njihovim nedodirljivim pozicijama i egzistenciji. Političar kao sluga naroda koji može odlučivati i izravnom demokracijom? Malo morgen... Sve što taj narod može dobiti su namješteni izbori svake 4 godine u kojima ima pravo izabrati između od strane medija (koji su pod utjecajem poltičke oligarhije) promoviranih kandidata te iste oligarhije. I to na osnovu obećanja koja će već dan nakon izbora biti zaboravljena.Zato tolika halabuka oko ovog referenduma. Zato toliko priče o "homofobima", "mrziteljima", "fašistima" i tome sličnom (iako danas vidimo da zakon o reg. partnerstvu nije zaustavljen ovim referendumom). I zato (između ostalog) silna strka oko potrebe brzog mijenjanja Ustava gdje bi se praktički zauvijek onemogućila izravna demokracija o iole bitnijem pitanju. Zato namjera ponovnog uvođenja cenzusa, iako preporuka Venecijanske komisije jasno kaže:"7. KvorumPreporučuje se da se ne propisuje:a. kvorum izašlih birača (cenzus, minimalni postotak), zato što se njime pripajaju birači koji ne glasuju onim biračima gospodarska oligarhija sa svim svojim pomagačima štiti svoje pozicije i svoje pravo na vladavinu mimo volje i interesa naroda. I to je također ovaj referendum jasno pokazao. Besmislen...?  Ne. Kao otvarač za oči, što je i bio, imao je više smisla od svih referenduma i izbora provedenih u posljednja dva desetljeća. I pridonio više shvaćanju značenja demokracije i naših građanskih obveza i prava u njoj od svih tzv. cvilnih društava zajedno. Pamtit ćemo ga po tome.