Predstava

Dakle, slučaj Šegon. :D

Ma kakvi. Nema šanse da pišem o tome. Što bih trebao navoditi? Tijek bogaćenja čovjeka koji je počeo kao tržišni inspektor u Omišu, inače Bajićev dugogodišnji prijatelj, SDP-ovac od 2003., kojem je supruga cijeli radni vijek provela u državnoj službi, s time da je krajem 90-ih došla u Vladu i bila savjetnica Škegri, Liniću, Polančecu, Čobankoviću, pa prešla u upravu Fine u veljači 2012., a završio kao bogataš s firmama u problemima i hotelom koji je Milanović hvalio te kao pomoćnik ministra financija s plaćom od 14000kn i njegova desna ruka u tzv. predstečajnim nagodbama koje znalci već sada proglašavaju pljačkom društva ravnoj pljačci koja je provedena kroz privatizaciju? Da analiziram cijelu tu aferu i jučerašnju Milanovićevu dramatičnu izjavu kojom je najavio njegovu smjenu unatoč tome što Šegon ima Linićevu podršku, pa da onda razmatram hoće li ili neće Linić zbog njega također odletjeti iz Vlade i je li ova afera Milanoviću bila samo dobrodošao izgovor da ga se riješi (jer navodno između njega i Linića ne cvatu ruže)? Da se možda upustim u besmislenost i besprizornost Jovanovićeve izjave koji je na sve ovo važno izjavio da je SDP drugačiji jer mu je na prvom mjestu interes građana, potom partija, a tek onda osobni interesi...? Da hvalim zbog otkrivanja ove afere jedan Index koji je nedavno izašao s hrvatskom zastavom s kukastim križem na naslovnici samo zato što su se građani drznuli pokrenuti svoj prvi, od građana iniciran referendum u Hrvatskoj? Da govorim o jednom tabloidu koji se za cijelog svog postojanja uredno prodavao svakoj vlasti i čijem vlasniku i cijeloj njegovoj grupaciji Linić zbog toga oprašta kroz onu predstečajno-nagodbašku pljačku iznose duga koji se penju do nekoliko stotina milijuna kuna? Onaj isti Linić koji zbog par kuna viška u blagajni zatvara male prodavače? I onoj istoj EPH grupaciji koja upravo ovih dana, unatoč svim dugovima, preuzima Net.hr i za koju se zna da je u suradnji s Čačićem, a na teret građana Koprivnice koje nitko nije pitao slažu li se s time ili ne, pokrenuo tzv. Medijsko sveučilište u Koprivnici koja je postalo sprdnja i prije svoga službenog pokretanja jer su se na njemu kao "profesori" i "asistenti" zapošljavali ljudi bez kvalifikacija osim onih stranačkih (lijevih, hns-ovsko - sdp-ovskih)? Stvarno neću. Ne. Kome se da umakati u tu kloaku naše političke scene, neka samo izvoli. Ima ljudi koji će čak i od nje i njezinoga sadržaja pokušati napraviti kolač pa ga malo posuti čokoladom svoga neshvaćanja i slijepe vjere u "dragog vođu" i njegove razbijače i uredno ga servirati općinstvu. Ništa novo, na prilozima s televizije Sjeverne Koreje mogu se, kad dopru do nas, vidjeti jednaki takvi pokušaji osoba sličnih psiholoških profila. No svakom čovjeku koji je još zadržao minimum zdravog razuma u ovom ludilu koje je zavladalo, i to ne samo kod nas, ostaje da mu se prvo od cijelog tog cirkusa dobro smuči, a potom da shvati kako zapravo ne može učiniti ništa i da se onda zavali u stolcu, prekriži ruke na grudima i u nevjerici i sa zanimanjem te uz povremen mučan smijeh nastavi pratiti predstavu.

A da je od predstavi riječ, u to više nema nikakve sumnje. Naša politička pozornica nalikuje dugom nizu cirkusa koji defiliraju kroz grad. I svaki od njih nudi gotovo identičnu predstavu: svi su tu - bradate žene, razbijači, klauni, žongleri, mađioničari... Pa i kostimi su im praktički isti. Oni defiliraju, a ništa se nikad zaista ne mijenja, samo padamo kroz vrijeme, samo je stvarnost oko nas sve sivlja i tužnija, samo raste sve više osjećaj besmisla i beznađa... Ali što nam preostaje nego ruku prekriženih na grudima nastaviti se smijati, mučno, kad nikakvih rješenja nema i nema izlaza iz te šatre u kojoj smo prisiljeni gledati tu beskrajnu predstavu?

"Koje je rješenje?", nađe se svaki put netko da postavi to pitanje. Onako žudno, nestrpljivo, u stilu "Pa ok, znam već sve to što govoriš, ali što dalje, što da učinimo?" Ništa, prijatelju. Ništa! Nema rješenja. Društvo je jedan živi organizam i u svakom od njih postoji granica do koje ga se može spašavati, do koje se još može nešto učiniti. No jednom kad se ona prijeđe... nema više spasa. Jednostavno nema. Kad rak izjede tijelo do neke mjere, kad smo ga se već pokušali riješiti kemoterapijom, kad su nam žile oslabjele već do tolike mjere da ni uz najbolju volju nema više te infuzije koju bismo mogli primiti, kad pokušaš pomoći u svezi jedne teške komplikacije i samo napraviš tri nove, onda shvatiš da je gotovo. Da je kraj. Da se smrt više ne može dugo odlagati i da više nema ničega što bi moglo pomoći. Tako je i s društvom. Rješenje ovo, rješenje ono... ali dođe vrijeme kad ni najbolja rješenja ne mogu više spasiti društvo osuđeno na propast. Dođe vrijeme kad rješenja više jednostavno nema. A naše je društvo upravo u tom stadiju. Je li bilo rješenja za ljude zarobljene na tonućem Titaniku, usred ledenog oceana, s premalo čamaca za spašavanje i predaleko brodovima koji su mogli doći u pomoć? Mogli su se svi potrgati od traženja rješenja, mogao se okupiti trust najvećih mozgova svijeta na tom brodu koji je tonuo u noći, ali nije ga bilo. Tako je i s nama. Tako je i s onim što još uvijek zovemo zapadnom civilizacijom, iako to o čemu govorimo sve manje ima veze s onim što riječ civilizacija (uljudba) znači.

Zato ću, umjesto da se bavim šekretima ovoga društva, radije malo zdvajati nad prosječnošću (mediokritetstvom) koja je poprimila zastrašujuće razmjere i u kojoj se utapa svaka kvaliteta. Zdvajat ću malo nad knjigama koje su nekad značile nešto, a danas bih morao pregledati more naslova da bih našao jednu koja nešto vrijedi. Zdvajat ću nad beskrajnom mogućnošću reprodukcije koja je uništila glazbu, nad seksualnošću koja je u svome oslobođenju našla svoju smrt i u mogućnosti beskrajnog upražnjavanja postala sterilnom i lišenom erosa. Zdvajat ću nad vremenom u kojem je kvantitet mizerne vrijednosti zgazio kvalitetu. Nad vremenom u kojem svi sve znaju, a nitko zapravo ne zna ništa (onako kako bi se trebalo znati) osim tek rijetkih - koje upravo zbog toga malo tko uopće može razumjeti. Zdvajat ću nad vremenom u kojem je čovjek prestao biti čovjekom i postao samo potrošačem, vremenom koje je odbacilo religije da bi prigrlilo samo jednu: vjeru u spas koji bi nam trebao doći od tehnologije. Nad vremenom lišenim duhovnosti, odgovornosti, misaonosti, zrelosti i ljubavi.

Od tog zdvajanja baš i neće biti neke koristi, ali još manje bi je bilo od razmatranja svih procesa šegonizacije našeg društva koji su ipak samo krajnja posljedica onoga nad čime zdvajam. Pa si, eto, onda barem uzimam pravo zdvajati nad počelom, a ne nad samo krajnjim i zapravo nevažnim (jer je logičan) rezultatom tog procesa propadanja.

A hoće li Linić ostati ministar ili neće... nebitno je. Doći će netko drugi, sa sličnim "programima" i potezima. Pa treći, pa četvrti... u onoj dugoj povorci cirkusa na stalno postavljenoj pozornici uvijek jedne te iste predstave.