Podizanje gospodarstva - samo još jedan mit

Priča o podizanju gospodarstva koju praktički sada već bez prekida ponavljaju svi, kako tko zine ili se dohvati tipkovnice, sve više naliči na mit sličan mitu o ulasku u EU koji će nam donijeti blagostanje. Ušli smo u EU i blagostanje nije došlo. I neće ni doći bez da se sami oko njega potrudimo, za što nam pak ulazak u EU zaista nije bio potreban. Naš narod, međutim, voli vjerovati u mitove. Pa se tako, nakon što se mit o blagostanju ulaskom u EU raspuknuo poput mjehura od sapunice (ali nam evo po n-ti put rastu cijene vode - navodno upravo zbog „standarda EU“), sve frenetičnije počela ponavljati ona priča o podizanju gospodarstva, toliko da to već podsjeća na mantru. I kao što su nam u interesu višeg cilja - ulaska u EU - poručivali neki da progutamo i koju (a uistinu mnogu) gorku pilulu poput progona generala Domovinskog rata (i mnoge druge), tako i sada svako malo slušamo kako je „viši cilj“ podizanje gospodarstva i kako zbog tog višeg cilja treba prijeći preko priča o Udbi ili gender ideologiji koja nam se silom nameće, pa i kroz školske programe djeci, i preko koječega drugog, pa i „tog nevažnog lex Perkovića kojim se samo skreće pozornost s pravih tema“. Političari to ponavljaju, bilo na vlastitita usta bilo preko svojih ljudi u medijima, a jedan broj ljudi to prihvaća i ponavlja dalje. Zašto to ovi ljudi čine, ne bih previše ulazio u to, samo ću reći da je u pravilu riječ o onima koji su stavovima bliski neoliberalnoj ideologiji i koji sami ili preko obitelji imaju partizansko-jugoslavenskog putra na glavi. I tako se širi mantra o podizanju gospodarstva kao višem cilju zbog kojeg treba pod tepih gurnuti sva ona teška i neugodna pitanja koja nam već desetljećim razdiru društvo. Lijepo. Dobro to zvuči. Ostavimo, dakle, ta neugodna pitanja po strani i počnimo i sami ponavljati mantru o podizanju gospodarstva. Uvode nam tzv. program zdr. odgoja u škole i djeca nam moraju slušati gender ideologiju dok mi svi u zboru mantramo o podizanju gospodarstva? Vlada svim silama štiti bivše udbaše i zamjera se najvećoj europskoj sili, Njemačkoj, zbog toga, sramoti sve nas i cijelu zemlju zbog jednog čovjeka - i to nakon što smo generala Gotovinu kao zadnjeg zločinca morali isporučiti da nam ne bi „zemlja bila taoc jednog čovjeka“...? Koga briga za to, gospodarstvo je bitno! Vlada uništava sve čega se dotakne, a istovremeno dijeli kredite iz proračunske kasice-prasice svojim zaduženim podobnicima i namješta svoje ljude na sve moguće pozicije u državnim službama, pa čak i izmišlja sasvim nove pozicije za njih... ali pustimo to, kakva Udba, nema mafije kod nas, mantrajmo svi o podizanju gospodarstva. Viši cilj je u pitanju, pustimo sve drugo! U redu. I gaće će nam svući i razdijeliti zemlju kako kome stignu dok mi mantramo o podizanju gospodarstva, no u redu. Podizanje gospodarstva je poželjna tema. Pa, dobro, pogledajmo onda malo koliko je to podizanje zbog kojeg sve druge teme moramo staviti ad acta i dopustiti da nam zločinci kroje zemlju zaista realno...

Kako se podiže gospodarstvo? Stranim investicijama u vidu otvaranja trgovačkih lanaca? Jasno da ne. Treba nam proizvodnja. Treba nam izvoz. Trebaju nam radna mjesta u proizvodnji. Treba nam netko tko će otvoriti, što ja znam, tvornicu autodijelova. I to ne jednu nego čitav niz sličnih pogona u kojima će se zaposliti ona masa nezaposlenih. Kad na to pomislim, prva je slika koja mi dođe pred oči motiv iz one stare pjesme Idola. Kako ono ide? Aha...

 

„Plamene zore bude me iz sna,

Fabrička jutra, dim iz dimnjaka,

Pesma se ori, mladi radnici,

Čelična jutra, hitam fabrici.“

 

Ustajanje u 5 ujutro, rad u tri smjene, mase koje se još za mraka u rijekama slijevaju u tvornice... Radi se, zarađuje se, kamioni proizvoda iz naših tvornica spremaju se na put po cijeloj Europi, proračun se uredno puni, Linić trlja dlanovima, Milanović pocupkuje od veselja. „Ide nam, pokrenuli smo gospodarstvo!“, veselo klikće. Dugove polako vraćamo, zemlja staje na noge... Lijep san, zar ne? Polako, nije dobro naglo se probuditi. No probuditi bi se ipak morali.

Nema više takvih tvornica. U današnjim tvornicama posao koji je nekad radilo 50 ili i više ljudi radi stroj. A nema više ni takvih ljudi. Budimo realni: Tko bi od ljudi koje danas imamo, mahom naviknutih na laganicu i dugo ispijanje kava, ljudi kojima je 100kn sitnica, pristao na onakav život: ustajanje debelo prije zore i dugi rad za trakom? I tko bi od naših mlađih generacija, mahom sa školom višom od osnovne (samo 4,2% mladih kod nas prestaje sa školovanjem nakon završene OŠ), pristao na takav rad za samo 1500 - 2000kn mjesečne plaće? Školovali su se, svi su pozavršavali neke gimnazije i fakultete (pa makar to bio i ekonomski) i svi sanjaju o lagodnom uredskom poslu i plaći od najmanje 10 000kn u startu. Vidi li tu zaista netko materijal za radnika iz onog sna? Bojim se da ne. A upravo u potrazi za takvom, slabo školovanom radnom snagom koja će pristati raditi za mali novac i u tko zna kakvim uvjetima, tragaju današnji realni poslodavci. Zato su i premjestili svoje pogone (one prave, proizvodne) u Indiju, Kinu i druge slične zemlje. I ni na kraj pameti im nije otvarati ih u zemlji poput naše. Previsoke plaće, prevelika očekivanja, loše radne navike... To je realnost. Imat ćemo tvornice, ali samo ako budemo spremni (ili dovoljno očajni za to)  raditi u njima od jutra do mraka kao na traci i za mali novac. I držati jezik za zubima pri tom, ne buniti se, biti spreman u svakom trenu dobiti otkaz bez ikakve otpremnine, ne daj Bože organizirati se u neke sindikate. To je ono što današnji (pravi) poslodavac traži.

Upitat će možda netko kako onda jedna Njemačka tako prosperira? Ili Francuska? Prosperiraju, da, ali na jeftinoj uvoznoj radnoj snazi. A ni ta uvozna radna snaga nije poslodavcima više dovoljno jeftina.

Težnja za sve višim standardom tako je Zapadu malo-pomalo došla glave. Nedavno je u jednim našim novinama izašao tekst u kojem se uspoređivao standard prosječnog čovjeka prije 50 godina i ovaj današnji. Nisu uspoređivali iznose plaća, već broj minuta radnog vremena potrebnih da se nekad i sada kupi isti proizvod: 10 jaja, televizor, pile... Za vrijeme koje je nekad prosječnom radniku trebalo da zaradi za paket od 10 jaja, danas taj isti radnik zaradi za 8 paketa jaja. I sve drugo u sličnim je ili još većim omjerima. Plaće su realno daleko više danas nego nekad. Ali su i potrebe i očekivanja narasli. Ono što je nekad bio luksuz, danas se smatra normalnim. Treba smoći novaca za isplatiti te velike plaće i narasla očekivanja radnicima uz još sve moguće standarde zaštite radnika. Današnjem poslodavcu, u ovom globaliziranom svijetu, cijela ta priča ne treba. Puno je lakše otići tamo gdje radničkih prava i standarda njegove zaštite nema i gdje su plaće (za naša očekivanja) male. Dokle god proizvode napravljene u tim jeftinim zemljama može prevesti i prodati skuplje u onima koje se zadužuju da bi financirale svoje građane kojih sve manje radi u proizvodnom gospodarstvu, za njega je sve u najboljem redu.

Podizanje gospodarstva koje bi nam trebalo donijeti blagostanje otkriva se tako kao samo još jedan mit. Mi nemamo kakvu jeftinu radnu snagu za uvesti koja bi za male novce i od jutra do sutra s jezikom za zubima radila u tvornicama koje bismo otvorili dok bi jedinci naših ljudi radili na lagodnim uredskim i rukovodećim položajima i u državnim sinekurama. Mogli bismo pristati na rušenje vlastitoga standarda i cijena svoga rada (evo Mrsić baš nešto na tom tragu pokušava), ali kraj toliko ljudi koji su završili ili će završiti fakultete ne možemo očekivati da će pristati na to na dulji rok. A i premalo je mladih kod nas za to famozno „podizanje gospodarstva“. To je bilo moguće 50-ih, 60-ih godina proslog stoljeća kad su mase polugladnih, nepismenih seljaka hrlile u gradove iz uništenog sela i preživljavale na jednom kruhu i pašteti u sobičku u kojem ih je bilo nagurano 5-6 i kad je natalitet bio tri puta veći nego danas. Tada je i ona pjesma Idola bila moguća. Danas, s ovim natalitetom, s mladima od kojih 96% nastavlja s obrazovanjem nakon OŠ i naviknutih na lagan život u roditeljskom okrilju kojima su jedino ili eventualno jedno od dvoje djece i koje su njihovi roditelji spremali za polagan uredski posao u državnoj službi - teško.

To je naša realnost. Nikakvog podizanja gospodarstva i blagostanja kakvo zamišljamo neće biti. To je samo još jedan mit koji će se s vremenom raspuknuti kao mjehurić sapunice. Nastavit ćemo se zaduživati i „provoditi reforme“ te mantrati o podizanju gospodarstva te se nastaviti podavati neoliberalnom kapitalizmu koji nas je i doveo u ovu situaciju. I koji uz pomoć one mafijaške organizacije (o kojoj ne smijemo govoriti jer to skreće pozornost s „podizanja gospodarstva“) onemogućuje prave zahvate koji bi s vremenom doveli do podizanja gospodarstva. Ali gospodarstva na realnim temeljima, a ne na neoliberalnim lažima i tlapnjama.

Što se tiče konsenzusa naših dviju vodećih stranaka, samo slijepac ne vidi da ga one već odavno imaju. Nisu ga nikad ni prestale imati. Imaju konsenzus o rasprodaji i uništavanju naše zemlje i o uhljebljivanju svojih kadrova. To je konsenzus kojeg se čvrsto drže i oko provođenja kojeg jedna drugoj zdušno pomažu i nadopunjuju se. Prividne podjele i sukobi među njima postoje samo da se naivnima zamažu oči. I da se još lakše provede sve ono što provode. Pozivati na neki konsenzus tih dviju stranaka koje su već odavno u koaliciji, stoga je smiješno. Mogu one i ući u neki otvoreni konsenzus, ali će cilj te koalicije i dalje ostati isti.   

Što nam je činiti? Nije teško odgovoriti na to pitanje. Pravo je pitanje: Koliki je postotak ljudi u Hrvatskoj koji bi zaista htjeli da se nešto konkretno i zaista dobro za ovu zemlju učini? Koliko je ljudi spremno mijenjati se? Bojim se, premalo.

Pravo na liječenje kao statusni smibol

Pratim ovih dana pisanje medija kao i reakcije tzv. običnih ljudi na aferu s operacijom Josipovićeva oka koju je (navodno) besplatno izveo strani liječnik u jednoj našoj bolnici. Na stranu problem te operacije kao dara koji kad je riječ o dužnosniku po zakonu o sprečavanju sukoba interesa ne bi smio prelaziti protuvrijednost od 500 kn - ono što uočava većina ljudi koji Josipoviću zamjeraju taj potez jest činjenica da se time stavio iznad drugih bolesnih ljudi. I kao predsjednik države si prisvojio povlasticu na koju drugi jednako bolesni ljudi nemaju pravo. U našoj državi sukob interesa kod državnih dužnosnika nije rijetkost, kao najnoviji primjer za to imamo slučaj Šegon i posljedični slučaj Linić, jer je Slavko Linić stao u obranu svoga pomoćnika koji je u očevidnom sukobu interesa. Ipak, taj i svi drugi slični slučajevi privlače manju pozornost "malih" ljudi i medija od ovog problema Josipovićeva operiranog oka. Kako je to moguće i zašto?

Odgovor je jednostavan. Krađa, potkradanja i međusobnog pogodovanja ljudi na vlasti u svezi poslova, kredita i raznih uz njih vezanih povlastica oduvijek je bilo. Ljudi se na njih mogu ljutiti, no direktno većini njih to je ni iz džepa ni u džep. Ili im se barem tako čini. Bolest je, međutim, nešto sasvim drugo. Svatko od nas iskusio je bolest, bilo na sebi bilo na nekome od najbližih, i svi smo osjetljivi na privilegije kad je o liječenju riječ. U našoj zemlji koja se ubrzano raslojava, sustav zdravstva, sa svim svojim manama, još uvijek je nešto u što ima pravo ući i dobiti skrb svaki, pa i najneznatniji čovjek u našem društvu. Možemo slobodno reći da su sustav zdravstva i sustav obrazovanja posljednji ostaci socijalističkog načina razmišljanja i rada kod nas. Ponavljam: unatoč svim svojim nedostacima. Službeno, pred zakonom, tu smo svi jednaki. Zakon o zdr. zaštiti još uvijek propisuje jednakost svih građana kad je riječ o njoj. I to bi trebalo vrijediti, bez obzira o čijem da je oku riječ. Na svoje zdravlje (i bolest) svi smo izuzetno osjetljivi. I ako ovo društvo i svijet i grabe velikim koracima u pravcu sve surovijih oblika kapitalizma u svim drugim sferama, pravo na jednakost kad je riječ o liječenju nešto je što ljudi u ovoj zemlji nisu spremni tako lako ispustiti iz ruku.

Činjenica je da općenite jednakosti u današnjem društvu (kao i ranije) nema. Ovih dana imali smo priliku pročitati podatak kako 85 najbogatijih ljudi svijeta posjeduje sve zajedno koliko i 3,5 milijardi najsiromašnjih. Raslojavanje vidimo i u našoj vlastitoj zemlji. Nemaju svi jednako novaca i ne mogu si svi sve jednako priuštiti. Neki će imati helikoptere, vile, jahte i potpunu financijsku sigurnost - drugi samo dugove i upitnu budućnost za sebe i svoju djecu. Određena nejednakost je potrebna za zdrav razvoj društva, jer dolazi kao nagrada za veću radinost, spremnost na učenje i preuzimanje rizika, od čega društvo može samo imati koristi. No kad pređe određene granice, kad iz zdrave kompeticije pređe u zgrtanje profita pod svaku cijenu i preko svake mjere, ona postaje opterećenje društvu jer ga guši. Nejednakost stoga nije nešto na što treba bezuvjetno pristati. Nejednakost do određene mjere, kao poticaj za bolji rad i učenje: Da. Ali stvaranje jaza u društvu, stvaranje kaste onih koji imaju pravo na sve - pa i na liječenje na koje "obični ljudi" nemaju i ne mogu dobiti pravo: Ne. Jedno je nagrada za bolji rad i učenje u smislu višeg standarda, a nešto je sasvim drugo nejednakost u pravu na liječenje. Pred bolešću svi smo isti. I svakog bolest jednako boli i jednako od nje trpi. Svakoga čini jednako nemoćnim i potrebitim liječenja i skrbi. Tu nadmetanje u visini prihoda i novca na računu nema što tražiti. Jedno je podičiti se najnovijim skupim automobilom pred susjedima ili skupim satom na ruci ili jahtom, a nešto je sasvim drugo podičiti se pravom na liječenje u odnosu na jednako bolesne a manje imućne sugrađane. Prvo je draškanje ega i izazivanje jala (što ima svojih i negativnih i pozitivnih strana). Drugo je samo nehumanost. I ništa drugo.

Zato su ljudi na to posebno osjetljivi. Moguće je da će i kod nas doći vrijeme kad će pravo na liječenje ovisiti o tome koliko tko novaca ima u novčaniku. Moguće je da će doći vrijeme kad ćemo kao društvo reći: "Tko nema novaca za liječenje i nije ih sposoban zaraditi za sebe i svoju djecu, neka crkne!" (kako sam svojevremeno čuo jednog čovjeka da kaže). No znači li takvo društvo napredak i je li to ono čemu bismo trebali težiti i što bismo trebali odobriti (jer jednakosti i tako, znamo, na svijetu općenito nema), pitanje je koje bismo si svi trebali postaviti.

Jednakosti na svijetu možda i nema i ni ne kažem da bi je u svemu trebalo biti. Ali kad je riječ o bolesti i pravu na liječenje, moralo bi je biti. Riječ je o nečemu što se ne može tek tako propisati i jasno je da će uvijek biti onih koji će htjeti brže i bolje, bilo da je riječ o predsjedniku, nekom drugom političaru ili "tek" bogatašu. No upravo zato na medijima je kao i na "običnim" građanima da na takve pojave reagiraju. Pravo na liječenje ne smije postati statusnim simbolom.Pratim ovih dana pisanje medija kao i reakcije tzv. običnih ljudi na aferu s operacijom Josipovićeva oka koju je (navodno) besplatno izveo strani liječnik u jednoj našoj bolnici. Na stranu problem te operacije kao dara koji kad je riječ o dužnosniku po zakonu o sprečavanju sukoba interesa ne bi smio prelaziti protuvrijednost od 500 kn - ono što uočava većina ljudi koji Josipoviću zamjeraju taj potez jest činjenica da se time stavio iznad drugih bolesnih ljudi. I kao predsjednik države si prisvojio povlasticu na koju drugi jednako bolesni ljudi nemaju pravo. U našoj državi sukob interesa kod državnih dužnosnika nije rijetkost, kao najnoviji primjer za to imamo slučaj Šegon i posljedični slučaj Linić, jer je Slavko Linić stao u obranu svoga pomoćnika koji je u očevidnom sukobu interesa. Ipak, taj i svi drugi slični slučajevi privlače manju pozornost "malih" ljudi i medija od ovog problema Josipovićeva operiranog oka. Kako je to moguće i zašto?

Odgovor je jednostavan. Krađa, potkradanja i međusobnog pogodovanja ljudi na vlasti u svezi poslova, kredita i raznih uz njih vezanih povlastica oduvijek je bilo. Ljudi se na njih mogu ljutiti, no direktno većini njih to je ni iz džepa ni u džep. Ili im se barem tako čini. Bolest je, međutim, nešto sasvim drugo. Svatko od nas iskusio je bolest, bilo na sebi bilo na nekome od najbližih, i svi smo osjetljivi na privilegije kad je o liječenju riječ. U našoj zemlji koja se ubrzano raslojava, sustav zdravstva, sa svim svojim manama, još uvijek je nešto u što ima pravo ući i dobiti skrb svaki, pa i najneznatniji čovjek u našem društvu. Možemo slobodno reći da su sustav zdravstva i sustav obrazovanja posljednji ostaci socijalističkog načina razmišljanja i rada kod nas. Ponavljam: unatoč svim svojim nedostacima. Službeno, pred zakonom, tu smo svi jednaki. Zakon o zdr. zaštiti još uvijek propisuje jednakost svih građana kad je riječ o njoj. I to bi trebalo vrijediti, bez obzira o čijem da je oku riječ. Na svoje zdravlje (i bolest) svi smo izuzetno osjetljivi. I ako ovo društvo i svijet i grabe velikim koracima u pravcu sve surovijih oblika kapitalizma u svim drugim sferama, pravo na jednakost kad je riječ o liječenju nešto je što ljudi u ovoj zemlji nisu spremni tako lako ispustiti iz ruku.Činjenica je da općenite jednakosti u današnjem društvu (kao i ranije) nema. Ovih dana imali smo priliku pročitati podatak kako 85 najbogatijih ljudi svijeta posjeduje sve zajedno koliko i 3,5 milijardi najsiromašnjih. Raslojavanje vidimo i u našoj vlastitoj zemlji. Nemaju svi jednako novaca i ne mogu si svi sve jednako priuštiti. Neki će imati helikoptere, vile, jahte i potpunu financijsku sigurnost - drugi samo dugove i upitnu budućnost za sebe i svoju djecu. Određena nejednakost je potrebna za zdrav razvoj društva, jer dolazi kao nagrada za veću radinost, spremnost na učenje i preuzimanje rizika, od čega društvo može samo imati koristi. No kad pređe određene granice, kad iz zdrave kompeticije pređe u zgrtanje profita pod svaku cijenu i preko svake mjere, ona postaje opterećenje društvu jer ga guši. Nejednakost stoga nije nešto na što treba bezuvjetno pristati. Nejednakost do određene mjere, kao poticaj za bolji rad i učenje: Da. Ali stvaranje jaza u društvu, stvaranje kaste onih koji imaju pravo na sve - pa i na liječenje na koje "obični ljudi" nemaju i ne mogu dobiti pravo: Ne. Jedno je nagrada za bolji rad i učenje u smislu višeg standarda, a nešto je sasvim drugo nejednakost u pravu na liječenje. Pred bolešću svi smo isti. I svakog bolest jednako boli i jednako od nje trpi. Svakoga čini jednako nemoćnim i potrebitim liječenja i skrbi. Tu nadmetanje u visini prihoda i novca na računu nema što tražiti. Jedno je podičiti se najnovijim skupim automobilom pred susjedima ili skupim satom na ruci ili jahtom, a nešto je sasvim drugo podičiti se pravom na liječenje u odnosu na jednako bolesne a manje imućne sugrađane. Prvo je draškanje ega i izazivanje jala (što ima svojih i negativnih i pozitivnih strana). Drugo je samo nehumanost. I ništa drugo.Zato su ljudi na to posebno osjetljivi. Moguće je da će i kod nas doći vrijeme kad će pravo na liječenje ovisiti o tome koliko tko novaca ima u novčaniku. Moguće je da će doći vrijeme kad ćemo kao društvo reći: "Tko nema novaca za liječenje i nije ih sposoban zaraditi za sebe i svoju djecu, neka crkne!" (kako sam svojevremeno čuo jednog čovjeka da kaže). No znači li takvo društvo napredak i je li to ono čemu bismo trebali težiti i što bismo trebali odobriti (jer jednakosti i tako, znamo, na svijetu općenito nema), pitanje je koje bismo si svi trebali postaviti.Jednakosti na svijetu možda i nema i ni ne kažem da bi je u svemu trebalo biti. Ali kad je riječ o bolesti i pravu na liječenje, moralo bi je biti. Riječ je o nečemu što se ne može tek tako propisati i jasno je da će uvijek biti onih koji će htjeti brže i bolje, bilo da je riječ o predsjedniku, nekom drugom političaru ili "tek" bogatašu. No upravo zato na medijima je kao i na "običnim" građanima da na takve pojave reagiraju. Pravo na liječenje ne smije postati statusnim simbolom.Hrvatsko je zdravstvo vreća bez dna. Mislim da u Hrvatskoj nema osobe koja se s ovom konstatacijom neće složiti. Oko toga zašto je vreća bez dna, mišljenja se donekle razlikuju. Jedni smatraju da su za to krive "napumpane" plaće liječnika i drugog medicinskog (kao i nemedicinskog) osoblja. I predlažu razne modele njihova smanjivanja. Drugi smatraju da su za to krive loša organizacija bolnica i činjenica da u nekim dijelovima Hrvatske postoji nekoliko bolnica s istim odjelima (i svaka sa svojim punim administrativnim i upravljačkim osobljem) u krugu od samo 30 do 50 kilometara. I predlažu njihovo spajanje ili prenamjenu nekih od njih radi smanjenja troškova. Treći smatraju da je problem u prevelikoj potrošnji lijekova (za antibiotike postoje i stvarna upozorenja na to da se previše troše, a previše se troši sigurno i većinu ostalih lijekova) i u potpuno nepotrebnim pretragama, snimanjima i pregledima specijalista što sve HZZO jako puno košta, a do kojih dolazi zato što je sve manje kvalitetnih dijagnostičara među liječnicima i što se oni sve više oslanjaju na tehnologiju i nalaze umjesto na zdrav razum i svoje iskustvo kao liječnika. Četvrti vide problem u mnogim novim aparatima čije je korištenje vrlo skupo a koji su se u medicini pojavili posljednjih desetljeća kao i u mnogim novim pretragama i vidovima liječenja (uključujući razne složene operacije i  lijekove) koji su također vrlo skupi a koji su se pojavili unatrag desetljeće-dva. Njih prije nije bilo i nisu mogli koštati sustav zdravstva, danas međutim postoje i ljudi traže pravo na njih, čime se cijena sustava zdravstva za društvo dramatično povećava. Ti ljudi predlažu uvođenje participacija ili raznih oblika polica osiguranja, uz pretpostavku da će dio pacijenata odustati od takvog skupog liječenja jer neće moći smoći novaca za njega ili da će sudjelovati u njegovoj cijeni i time smanjiti trošak HZZO-a. Peti smatraju da je najveći problem posrnulo gospodarstvo koje više nema snage financirati ovakav model sustava zdravstva i rješenje vide prvenstveno u jačanju gospodarstva. Šesti vide problem u povećanju udjela starog stanovništva u ukupnoj populaciji i sve duljem životu ljudi koji time nisu postali i zdraviji već samo veći broj godina sve više njih traži sve veću i sve skuplju zdravstvenu skrb. Sedmi vide problem u manjku preventive i prevelikom pouzdanju ljudi ovoga vremena u mogućnosti izlječenja problema od kojih su barem dio sami skrivili lošim životnim navikama (pušenjem, pretilošću, mijenjanjem spolnih partnera, nebavljenjem tjelesnom aktivnošću itd.). Osmi, deveti i ini vide glavni problem našeg sustava zdravstva u raznim kombinacijama navedenih točaka, a mnogi ga vide u svemu pomalo te u još ponečemu što nisam nabrojao (recimo, u lošem sustavu javne nabave zbog kojeg se našim bolnicama prodaje potrošni materijal po cijeni koja je nerijetko višestruko veća od nabavne ili u činjenici da dio liječnika radi istovremeno i u javnom sektoru zdravstva kao i privatno, a na uštrb svog rada u javnom sektoru zdravstva). Svi ovi problemi, svaki u svojoj mjeri, zajedno čine Problem sustava zdravstva RH. I zbog svih njih zajedno taj je sustav ona vreća bez dna o kojoj se govori. No nije problem te probleme nabrojati, problem je kako ih riješiti. Ostojić je ponudio svoj model rješavanja problema kao aktualni ministar i predstavnik koalicije na vlasti. U rujnu je rješenje ponudio i Čorušić u ime najveće oporbene stranke, one koja će po svemu sudeći biti iduća na vlasti. Obojica su liječnici, obojici bi trebalo biti jasno koji su glavni problemi zdravstva i kako ih riješiti. Rješavaju li njihovi prijedlozi problem?Ostojićevo je rješenje (spajanje bolnica i privatizacija nemedicinskih usluga) kozmetičke prirode. U nekim manjim segmentima donijet će možda neku uštedu, ali sve zajedno neće spriječiti daljnji rast ukupne cijene sustava zdravstva. Problem starenja stanovništva, problem loše dijagnostike i gomilanja skupih pretraga, problem prevelike potrošnje lijekova i mnoge druge uopće ne dotiče. To je "rješenje" koje će, ovakvo kako je zamišljeno, samo pridonijeti produbljivanju kaosa u zdravstvu i opadanju njegove kvalitete jer će uzdrmati već postojeće i koliko-toliko funkcionirajuće obrasce, a nove kvalitetne neće biti sposoban uspostaviti (jer je to konstanta koja se ponavlja sa svim "reformama" javnog sektora kod nas pri čemu svaka reforma samo sve drastičnije pogoršava stanje). Uvođenje privatnog sektora u nemed. usluge nije jamstvo njihove manje cijene za HZZO, ali zato odmah pod znak pitanja dolazi kvaliteta njihova rada. Ovo je još jedan od poteza "radim nešto tek toliko da nešto radim" političara na vlasti kakvih smo se nagledali u protekla dva desetljeća.Čorušićev prijedlog ima naizgled svojih pozitivnih strana. Kroz povećanje poreza na tzv. junk-food on jedini (premda indirektno) spominje preventivu, a istovremeno nabavlja određen novac sustavu zdravstva. No kakve koristi od dopreme dodatnog novca sustavu koji je vreća bez dna? Prijedlog kažnjavanja onih koji ne dođu na dogovoren pregled je u redu, ali ne rješava problem nepotrebnih pregleda (zbog čega ljudi ni ne dolaze na dio dogovorenih pregleda, jer da su im zaista potrebni sigurno bi došli - naprotiv, ovim će se postići da će ljudi dolaziti na sve zakazane preglede i samo trošiti dodatno novac zdravstva) i pretraga. Prijedlog da osnovni zdr. paket bude besplatan samo za dio stanovništva rezultirat će pak time da će se svi neobuhvaćeni njime odlučivati rjeđe na odlaske liječniku, što će s vremenom dovesti do bolesnijeg stanovništva i težih posljedica po zdravlje ljudi zbog mnogih neliječenih ili kasno uočenih zdravstvenih problema. Od prave preventive istovremeno nema ni "p". Poseban je problem što se u skupini ljudi koji bi imali besplatan osnovni pakete zdr. osiguranja spominju umirovljenici koje se već po navici smatra ugroženom skupinom iako je činjenica da svi oni (pa i oni s najnižim mirovinama) imaju zajamčen mjesečni prihod i nemaju obvezu uzdržavanja djece, dok se u skupinu koja ne bi trebala imati besplatan osnovni zdr. paket stavljaju ljudi iz radne kategorije stanovništva koja je danas najugroženija jer je to kategorija koja se tek kući i zasniva obitelj i koja ima malodobnu djecu na skrbi, a istovremeno im mjesečna primanja nisu zajamčena. Dapače, mnogi su nezaposleni, mnogi su zaposleni ali s nesigurnim i malim primanjima, a čak i oni s relativno solidnim primanjima mogu već sutra ostati bez njih. Istovremeno su to upravo oni ljudi koji iz svojih plaća (kad ih imaju) izdvajaju u fond HZZO-a. I još bi trebali sami plaćati osnovni zdr. paket plus dopunski. Po kojoj logici i kojem pravu?Rješenje bi bilo ne u uvođenju kategorija koje su u startu oslobođene plaćanja zdr. paketa već u uvođenju cenzusa. No uvođenje cenzusa odavno je prokazano kao loša mjera. Prvo, oni koji imaju najviša primanja najviše i izdvajaju iz plaće za HZZO i nije u redu da se od njih traži dodatno plaćanje. Drugo, cenzusom se postiže to da osoba koja ima, npr. 2999 kn po članu obitelji ne mora plaćati osnovni zdr. paket, a već ona koja ima 3000 kn bi ga morala plaćati. Kad se tome dodaju ostale privilegije onih koji zadovoljavaju cenzus (dječji doplaci, besplatan vrtić i ostala), ispada da bi oni imali puno veća primanja (primanje plus privilegije) od onih koji imaju neznatno viša primanja i koji bi ostali bez privilegija. Treće, i dalje je moguće lažiranje primanja ili isplata dijela plaće na ruke, čime bi se nepravedno opteretili samo oni ljudi koji to ne mogu izvesti. Cenzus jednostavno nije rješenje.Dodatan je problem Čorušićeva modela dodatno povezivanje javnog i privatnog sustava zdravstva kroz omogućavanje liječnicima rada na obje strane što je do sada pokazalo da je uvijek na uštrb njihova rada u javnom sektoru. Sve u svemu, ovaj model pokazuje tendenciju privatiziranja zdravstva i uvođenja direktnog plaćanja za razne (a s vremenom vjerojatno sve) kategorije stanovništva uz istovremeno nastavak financiranja iz proračuna. Tj. sve veće trpanje novca u onu vreću bez dna, a bez uopće čak i pokušaja da se rupe na toj vreći kroz koju novac nemilice nepotrebno curi na sve strane makar donekle saniraju.Postaje li sustav zdravstva svrha samome sebi a pacijent u njemu suvišan trošak čije su liječenje i, što je još važnije, izlječenje, sve manje bitni pokraj potrebe da se silnim pretragama i šetanjima od jednog specijaliste do drugog (po mogućnosti uz što veću participaciju pacijenta) opravdaju primanja svih zaposlenih u tom sustavu, uključujući plaću ministra zdravstva? Postaje li on izlika za nabavu skupih aparata koji će onda minimalno biti u upotrebi (ali će se za njih pokupiti provizija) i za masovno prepisivanje lijekova u korist faramceutske industrije a bez pravog liječenja i pravih indikacija od kojih će ljudi samo biti sve bolesniji - i sve potrebitiji sustava zdravstva od kojeg će imati sve manje koristi ali će zato sve više izdvajati za njega? Kad novac i zarada postanu mjerilo svega, upravo to su njihove posljedice. I one nisu na dobrobit ni jednog čovjeka. Pa ni onog koji će raditi u toj dehumaniziranoj zdravstvenoj industriji suvremenog doba u kojoj liječenje, a pogotovo kvalitetno liječenje i izlječenje, postaju povlastica a ne pravo.Postavlja se pitanje: Želimo li zdr. sustav i društvo u kojem ćemo imati pravo prozvati predsjednika države (ili bilo koga drugog) koji si je u liječenju prisvojio privilegije koje običan (ili samo drugi) čovjek nema ili zdr. sustav i društvo u kojem će privilegije kod liječenja postati nešto potpuno normalno? Za mene je odgovor jasan: Prvo a ne drugo ono je što želim. A za to će biti potrebna jedna sasvim drugačija reforma od onih koje predlažu vlast i oporba. I to ne samo zdravstvenog sustava već cijelog društva.

Reforma načina razmišljanja

Hrvatsko je zdravstvo vreća bez dna. Mislim da u Hrvatskoj nema osobe koja se s ovom konstatacijom neće složiti. Oko toga zašto je vreća bez dna, mišljenja se donekle razlikuju. Jedni smatraju da su za to krive "napumpane" plaće liječnika i drugog medicinskog (kao i nemedicinskog) osoblja. I predlažu razne modele njihova smanjivanja. Drugi smatraju da su za to krive loša organizacija bolnica i činjenica da u nekim dijelovima Hrvatske postoji nekoliko bolnica s istim odjelima (i svaka sa svojim punim administrativnim i upravljačkim osobljem) u krugu od samo 30 do 50 kilometara. I predlažu njihovo spajanje ili prenamjenu nekih od njih radi smanjenja troškova. Treći smatraju da je problem u prevelikoj potrošnji lijekova (za antibiotike postoje i stvarna upozorenja na to da se previše troše, a previše se troši sigurno i većinu ostalih lijekova) i u potpuno nepotrebnim pretragama, snimanjima i pregledima specijalista što sve HZZO jako puno košta, a do kojih dolazi zato što je sve manje kvalitetnih dijagnostičara među liječnicima i što se oni sve više oslanjaju na tehnologiju i nalaze umjesto na zdrav razum i svoje iskustvo kao liječnika. Četvrti vide problem u mnogim novim aparatima čije je korištenje vrlo skupo a koji su se u medicini pojavili posljednjih desetljeća kao i u mnogim novim pretragama i vidovima liječenja (uključujući razne složene operacije i  lijekove) koji su također vrlo skupi a koji su se pojavili unatrag desetljeće-dva. Njih prije nije bilo i nisu mogli koštati sustav zdravstva, danas međutim postoje i ljudi traže pravo na njih, čime se cijena sustava zdravstva za društvo dramatično povećava. Ti ljudi predlažu uvođenje participacija ili raznih oblika polica osiguranja, uz pretpostavku da će dio pacijenata odustati od takvog skupog liječenja jer neće moći smoći novaca za njega ili da će sudjelovati u njegovoj cijeni i time smanjiti trošak HZZO-a. Peti smatraju da je najveći problem posrnulo gospodarstvo koje više nema snage financirati ovakav model sustava zdravstva i rješenje vide prvenstveno u jačanju gospodarstva. Šesti vide problem u povećanju udjela starog stanovništva u ukupnoj populaciji i sve duljem životu ljudi koji time nisu postali i zdraviji već samo veći broj godina sve više njih traži sve veću i sve skuplju zdravstvenu skrb. Sedmi vide problem u manjku preventive i prevelikom pouzdanju ljudi ovoga vremena u mogućnosti izlječenja problema od kojih su barem dio sami skrivili lošim životnim navikama (pušenjem, pretilošću, mijenjanjem spolnih partnera, nebavljenjem tjelesnom aktivnošću itd.). Osmi, deveti i ini vide glavni problem našeg sustava zdravstva u raznim kombinacijama navedenih točaka, a mnogi ga vide u svemu pomalo te u još ponečemu što nisam nabrojao (recimo, u lošem sustavu javne nabave zbog kojeg se našim bolnicama prodaje potrošni materijal po cijeni koja je nerijetko višestruko veća od nabavne ili u činjenici da dio liječnika radi istovremeno i u javnom sektoru zdravstva kao i privatno, a na uštrb svog rada u javnom sektoru zdravstva). Svi ovi problemi, svaki u svojoj mjeri, zajedno čine Problem sustava zdravstva RH. I zbog svih njih zajedno taj je sustav ona vreća bez dna o kojoj se govori. No nije problem te probleme nabrojati, problem je kako ih riješiti. Ostojić je ponudio svoj model rješavanja problema kao aktualni ministar i predstavnik koalicije na vlasti. U rujnu je rješenje ponudio i Čorušić u ime najveće oporbene stranke, one koja će po svemu sudeći biti iduća na vlasti. Obojica su liječnici, obojici bi trebalo biti jasno koji su glavni problemi zdravstva i kako ih riješiti. Rješavaju li njihovi prijedlozi problem?

Ostojićevo je rješenje (spajanje bolnica i privatizacija nemedicinskih usluga) kozmetičke prirode. U nekim manjim segmentima donijet će možda neku uštedu, ali sve zajedno neće spriječiti daljnji rast ukupne cijene sustava zdravstva. Problem starenja stanovništva, problem loše dijagnostike i gomilanja skupih pretraga, problem prevelike potrošnje lijekova i mnoge druge uopće ne dotiče. To je "rješenje" koje će, ovakvo kako je zamišljeno, samo pridonijeti produbljivanju kaosa u zdravstvu i opadanju njegove kvalitete jer će uzdrmati već postojeće i koliko-toliko funkcionirajuće obrasce, a nove kvalitetne neće biti sposoban uspostaviti (jer je to konstanta koja se ponavlja sa svim "reformama" javnog sektora kod nas pri čemu svaka reforma samo sve drastičnije pogoršava stanje). Uvođenje privatnog sektora u nemed. usluge nije jamstvo njihove manje cijene za HZZO, ali zato odmah pod znak pitanja dolazi kvaliteta njihova rada. Ovo je još jedan od poteza "radim nešto tek toliko da nešto radim" političara na vlasti kakvih smo se nagledali u protekla dva desetljeća.

Čorušićev prijedlog ima naizgled svojih pozitivnih strana. Kroz povećanje poreza na tzv. junk-food on jedini (premda indirektno) spominje preventivu, a istovremeno nabavlja određen novac sustavu zdravstva. No kakve koristi od dopreme dodatnog novca sustavu koji je vreća bez dna? Prijedlog kažnjavanja onih koji ne dođu na dogovoren pregled je u redu, ali ne rješava problem nepotrebnih pregleda (zbog čega ljudi ni ne dolaze na dio dogovorenih pregleda, jer da su im zaista potrebni sigurno bi došli - naprotiv, ovim će se postići da će ljudi dolaziti na sve zakazane preglede i samo trošiti dodatno novac zdravstva) i pretraga. Prijedlog da osnovni zdr. paket bude besplatan samo za dio stanovništva rezultirat će pak time da će se svi neobuhvaćeni njime odlučivati rjeđe na odlaske liječniku, što će s vremenom dovesti do bolesnijeg stanovništva i težih posljedica po zdravlje ljudi zbog mnogih neliječenih ili kasno uočenih zdravstvenih problema. Od prave preventive istovremeno nema ni "p". Poseban je problem što se u skupini ljudi koji bi imali besplatan osnovni pakete zdr. osiguranja spominju umirovljenici koje se već po navici smatra ugroženom skupinom iako je činjenica da svi oni (pa i oni s najnižim mirovinama) imaju zajamčen mjesečni prihod i nemaju obvezu uzdržavanja djece, dok se u skupinu koja ne bi trebala imati besplatan osnovni zdr. paket stavljaju ljudi iz radne kategorije stanovništva koja je danas najugroženija jer je to kategorija koja se tek kući i zasniva obitelj i koja ima malodobnu djecu na skrbi, a istovremeno im mjesečna primanja nisu zajamčena. Dapače, mnogi su nezaposleni, mnogi su zaposleni ali s nesigurnim i malim primanjima, a čak i oni s relativno solidnim primanjima mogu već sutra ostati bez njih. Istovremeno su to upravo oni ljudi koji iz svojih plaća (kad ih imaju) izdvajaju u fond HZZO-a. I još bi trebali sami plaćati osnovni zdr. paket plus dopunski. Po kojoj logici i kojem pravu?

Rješenje bi bilo ne u uvođenju kategorija koje su u startu oslobođene plaćanja zdr. paketa već u uvođenju cenzusa. No uvođenje cenzusa odavno je prokazano kao loša mjera. Prvo, oni koji imaju najviša primanja najviše i izdvajaju iz plaće za HZZO i nije u redu da se od njih traži dodatno plaćanje. Drugo, cenzusom se postiže to da osoba koja ima, npr. 2999 kn po članu obitelji ne mora plaćati osnovni zdr. paket, a već ona koja ima 3000 kn bi ga morala plaćati. Kad se tome dodaju ostale privilegije onih koji zadovoljavaju cenzus (dječji doplaci, besplatan vrtić i ostala), ispada da bi oni imali puno veća primanja (primanje plus privilegije) od onih koji imaju neznatno viša primanja i koji bi ostali bez privilegija. Treće, i dalje je moguće lažiranje primanja ili isplata dijela plaće na ruke, čime bi se nepravedno opteretili samo oni ljudi koji to ne mogu izvesti. Cenzus jednostavno nije rješenje.

Dodatan je problem Čorušićeva modela dodatno povezivanje javnog i privatnog sustava zdravstva kroz omogućavanje liječnicima rada na obje strane što je do sada pokazalo da je uvijek na uštrb njihova rada u javnom sektoru. Sve u svemu, ovaj model pokazuje tendenciju privatiziranja zdravstva i uvođenja direktnog plaćanja za razne (a s vremenom vjerojatno sve) kategorije stanovništva uz istovremeno nastavak financiranja iz proračuna. Tj. sve veće trpanje novca u onu vreću bez dna, a bez uopće čak i pokušaja da se rupe na toj vreći kroz koju novac nemilice nepotrebno curi na sve strane makar donekle saniraju.

Postaje li sustav zdravstva svrha samome sebi a pacijent u njemu suvišan trošak čije su liječenje i, što je još važnije, izlječenje, sve manje bitni pokraj potrebe da se silnim pretragama i šetanjima od jednog specijaliste do drugog (po mogućnosti uz što veću participaciju pacijenta) opravdaju primanja svih zaposlenih u tom sustavu, uključujući plaću ministra zdravstva? Postaje li on izlika za nabavu skupih aparata koji će onda minimalno biti u upotrebi (ali će se za njih pokupiti provizija) i za masovno prepisivanje lijekova u korist faramceutske industrije a bez pravog liječenja i pravih indikacija od kojih će ljudi samo biti sve bolesniji - i sve potrebitiji sustava zdravstva od kojeg će imati sve manje koristi ali će zato sve više izdvajati za njega? Kad novac i zarada postanu mjerilo svega, upravo to su njihove posljedice. I one nisu na dobrobit ni jednog čovjeka. Pa ni onog koji će raditi u toj dehumaniziranoj zdravstvenoj industriji suvremenog doba u kojoj liječenje, a pogotovo kvalitetno liječenje i izlječenje, postaju povlastica a ne pravo.

Postavlja se pitanje: Želimo li zdr. sustav i društvo u kojem ćemo imati pravo prozvati predsjednika države (ili bilo koga drugog) koji si je u liječenju prisvojio privilegije koje običan (ili samo drugi) čovjek nema ili zdr. sustav i društvo u kojem će privilegije kod liječenja postati nešto potpuno normalno? Za mene je odgovor jasan: Prvo a ne drugo ono je što želim. A za to će biti potrebna jedna sasvim drugačija reforma od onih koje predlažu vlast i oporba. I to ne samo zdravstvenog sustava već cijelog društva.

 

Političke daske koje život znače

Prva moja reakcija kad sam čuo "vijest" da je Radimir Čačić izbačen iz HNS-a bio je smijeh. Zašto smijeh? Zato što sam samo dan ranije, čitajući po novinama naklapanja o raznim (navodnim ili stvarnim) njegovim sastancima s Bandićem i inima rekao supruzi kako se provodi akcija vraćanja Radimira Čačića na velika vrata u politiku. Zašto je to bilo potrebno provesti? Zašto što je riječ o čovjeku koji se svojim arogantnim, bahatim, prepotentnim ponašanjem (a bez ikakvog konkretnog pokrića) većini građana naše zemlje temeljito zgadio. No takav kakav jest, Čačić je bio i te kako potreban vladi Zorana Milanovića. Trebao mu je kao gromobran, kao onaj koji će svojim ponašanjem skretati pozornost s Milanovićeve nesposobnosti (kao i ostatka Vlade) i koji će kao prvi potpredsjednik - a u očima javnosti doživljavan u pravilu kao pravi premijer - preuzeti na sebe sav negativni naboj akumuliran u državi zbog očigledne nesposobnosti ove vlade da nešto u njoj popravi. Nesposobnosti koja je tolika da se sve veći broj ljudi počinje pitati nije li zapravo o nečemu drugom riječ tj. o namjernom, svjesnom daljnjem uništavanju ove zemlje s ciljem njezine što brže i što jeftinije rasprodaje. A da se ima što još rasprodati - bogme ima.

Za sve to Ratko Čačić bio im je i te kako dobrodošao. Korpulentan, alfa-mužjak (kako mu sve češće od milja tepaju novinari), bahat, spreman napasti svakoga tko mu se zamjeri, s mnogim konkretnim vezama u političkom i gospodarskom miljeu, rječit na svoj "lupni i ostani živ" način - kud ćeš bolje u jednoj situaciji kad su i sami građani spremni povjerovati u najnevjerojatnija obećanja jer je stvarnost dovoljno loša da bi se bili spremni suočiti s njom i činjenicom da nam s ovom političkom garniturom koju imamo neće nikad, a kamo li uskoro biti bolje. Na žalost, jedna "nezgodna" vožnja i incident u kojem su smrtno stradale dvije osobe oduzeo je Milanoviću taj gromobran. Do Čačićeva odlaska bio je mudri, tihi vođa iz pozadine koji je smireno povremeno reagirao kad je trebalo obuzdati buldoga Čačića (i odglumiti svoju ulogu mudrog i pouzdanog vođe), ali ga je u pravilu puštao da lupa i radi što hoće. Njegovim je odlaskom u zatvor nezgodno izbačen u prvi plan i pomalo se pokazalo da je priča o mudrom, tihom vođi koji zna što radi tek iluzija iza koje se krije razmaženi dječačić koji nema veze s realnošću, a još manje zna što bi i kako činio na svom mjestu premijera jedne zemlje u velikim problemima na koje je nekim slučajem došao. Ili zapravo zna što radi, pa i čini to: svakim svojim potezom gura je još dublje u glib iz kojeg ga je trebao izvući.

Radimir Čačić ovoj je vladi nasušno potreban. Ne samo Milanoviću već i Liniću koji, unatoč svoj svojoj energiji, bez njega djeluje potpuno jalovo. Potreban je i HNS-u čiji je osnivač i objektivno najjača osoba u stranci. Potreban je Vesni Pusić, koja kraj njega djeluje kao razumna osoba pokraj slona u staklani i smirujući faktor, što je njezinim imidžu samo plus. Kako, međutim, izvesti povratak R. Čačića u visoku politiku s obzirom na njegovu omraženost među građanima ove zemlje i puku činjenicu da bi u nju trebao doći ravno iz zatvorske sobe jer polovica mandata ove vlade već je za nama i za dugi povratak baš i nije ostalo puno vremena? Jednostavno: treba od njega napraviti žrtvu. Žrtve, pogotovo žrtve političkog progona i autoritarinih vođa političkih stranaka, kod nas uvijek nailaze na simpatiju. Uz malo pomoći medija i pokoji dobro intonirani, tugaljivi članak na temu Čačića kojeg su se, eto, odrekli u vlastitoj stranci a "samo je skrivio autombilsku nesreću koja se svakome može dogoditi" i grubo ga odbacili, u tren oka njegova se negativna slika u javnosti može ublažiti pa i postići određeno solidariziranje s njim. Da i ne govorimo kako je to dobrodošla priča za skretanje pozornosti s pravih problema u ovoj zemlji, a za produkciju kojih (i problema i ovakvih priča za odvraćanje pozornosti) se ova vlada od svoga dolaska na vlast pokazala jedino sposobnom. Stoga su po novinama posljednjih tjedana izazili tekstovi o Čačićevim sastancima i dogovorima (usput je i Bandić malo ocrnjen kao dio igre utiranja puta Josipoviću do novog mandata na Pantovčaku - umro sam od smijeha čitajući njegovu "nespretnu" usporedbu Čačića i Isusa, tko misli da je bila slučajna taj nema pojma pojminog o velikom kazalištu koje se zove politička scena u Hrvatskoj). I, voila: Čačić naprasno izbačen iz stranke! I odmah su počeli tekstovi na temu njega kao žrtve.

Da cijela situacija u našoj zemlji nije tako grozna kakva jest i da nam mladi, visokoobrazovani ljudi ne odlaze svakoga dana u grupama iz nje, sve ovo bilo bi zaista smiješno. Ovako je za dignuti ruke u nevjerici i još jednom se zapitati koliko će još trebati ljudima kod nas da počnu shvaćati koliko ih se vuče za nos i kakvim ih magarcima ta političko-gospodarska elita drži.

Radimir Čačić izaći će iz zatvora za oko pet mjeseci. O njegovom izbacivanju iz stranke i borbi za povratak u nju i u politiku pisat će se kroz cijelo to vrijeme. Analizirat će se sve moguće opcije. Zgodan način zabave puka. Opcija njegova povratka u HNS nakon "uviđanja" Vesne Pusić i vodstva stranke da je samo o glasinama bila riječ (nije bez razloga to što ti navodni sastanci do danas nisu provjereni - uvijek ima vremena da se "provjere" i da se utvrdi kako je riječ samo o glasinama i kako je stoga njegovo izbacivanje iz stranke bilo nepotrebno) te poništavanja odluke o izbacivanju, vrlo je realna. U međuvremenu će negativna slika o Čačiću u javnosti biti znatno ublažena (uloga žrtve), a HNS-u će njegovim povratkom nakon što su "priznali pogrešku" porasti rejting (uloga zrele stranke koja je u stanju priznati da je pogriješila). I Čačić i HNS time su na dobitku, za razliku od situacije u kojoj bi se našli da se Čačić naprosto iz zatvora vratio na njezino čelo (ili u vrh stranke). I Milanović time profitira, jer ljudi pamte njegovu podršku Čačiću i ublažavanje Čačićeve negative slike u javnosti djelovat će i na Milanovićevu poziciju. S vrha stranke, nakon što se vrati u nju kao žrtva koja je dokazala svoju nevinost, Čačiću je otvoren put natrag u Vladu.

 

Hoće li to sve biti tako, ovisi o majstorima političke iluzije koji sada imaju zadatak izazvati sućut u javnosti za Čačića. Uspiju li u tome u dovoljnoj mjeri, bit će kako sam opisao. Ne uspiju li... vratit će se Čačić u visoku politiku malo kasnije.

No akcija njegova povratka definitivno je u tijeku. I da nam nije svakim danom sve gore i gore, zavalio bih se na stolcu i uživao u predstavi koja nadilazi sve one ikad napisane i izvedene kazališne.

Urušeni sustav obrazovanja i prijedlog hitnih mjera za njegov oporavak

Nije nikakva tajna da se obrazovni sustav naše zemlje već dugo vremena urušava i da svaki potez nadležnih i svaka nova „reforma“ obrazovanja taj proces samo još dodatno ubrzavaju. Kada je to počelo i kako, da li postupnom feminizacijom učiteljske profesije koju danas u većini drže žene za čiju se plaću po definicije nekako smatra da je u pitanju druga plaća u obitelji i manje bitna, pa su stoga polako i opale plaće učiteljskog kadra u odnosu na prosječne plaće drugih visokoobrazovanih ljudi u društvu, da li „šuvarovicom“ koja je odstupila od starih, još iz austrougarske nasljeđenih modela obrazovanja, i što je tome sve još pridonijelo, nema smisla sada više govoriti i razmatrati. Činjenica je da nam je obrazovni sustav u velikim problemima, kako onaj osnovnog i srednjeg tako i visokog obrazovanja. O srozavanju znanja djece, o tome da djeca sve manje čitaju i sve teže logički razmišljaju, o inflaciji petica zbog čega se upisi u srednje škole svake godine pretvaraju u noćnu moru i roditelja i djece, o tome da je redno mjesto Sveučilišta u Zagrebu svake godine sve niže na rang listi sveučilišta u svijetu, svi sve znamo i često se o tome piše. Stoga nemam namjeru pisati o tome. Umjesto toga pokušat ću kroz niz točaka predložiti prave, a ne samo kozmetičke promjene koje bi trebalo napraviti u našem obrazovnom sustavu da bi se stanje u njemu popravilo.

Problemi našeg obrazovnog sustava, iako svi ministri redovito kreću od reformi osnovnog i srednjeg obrazovanja, počinju zapravo od samog ministarstva (tj. načina na koji društvo gleda na struku) kao i od visokog školstva. Podijelit ću promjene na one opće i na one koje se tiču visokog, srednjeg i osnovnog obrazovanja.

Opće promjene na razini cijelog sustava obrazovanja

Podizanje osnovne plaće učiteljima i profesorima na razinu koja će biti 10% iznad prosječne osnovne plaće visokoobrazovanog kadra u državnoj službi. To je način da se profesiji vrati dignitet i da se učiteljima i profesorima vrati motivacija, a time će se za nju zainteresirati i kvalitetniji kadar.

Promjene na razini sustava osnovnog obrazovanja

Zadržavanje 4+4 modela (4 godine razredne + 4 godine predmetne nastave).

1. Uvođenje opisnih ocjena za predmete glazbene, likovne i tjelesne kulture te za vjeronauk (etiku).

2. Postavljanje kamera u sve razrede kako bi se nakon svake prijave neprimjerenog ponašanja profesora ili učenika moglo pogledati što se dogodilo. Da bi se riješio problem ometanja nastave od strane učenika, treba uvesti kazne. I to: za prvo ometanje u tekućoj godini pismena opomena komisije sastavljene od ravnatelja, dva profesora i dva člana Vijeća roditelja nakon odgledane snimke s kamere. Za drugo 1000 kn roditeljima djeteta koje je ometalo nastavu. Za treće 3000 kn roditeljima. Za četvrto automatski pad razreda i izbacivanje iz škole s pravom na upis istog razreda iduće školske godine.

3. Profesorima objasniti pojam Gaussove krivulje i važnost raspodjele ocjena okvirno u skladu s njom.

4. Na kraju svake godine pišu se standardizirani testovi. Ukoliko je rezultat razreda ispod traženog nivoa (osim za razrede s posebno otežavajućim okolnostima – npr. one s velikim brojem romske djece), profesor dobiva 10% nižu plaću i priliku da to popravi. Ponovi li se rezultat, gubi licencu za poučavanje na 5 godina. Ukoliko je bitno iznad traženog nivoa, profesor dobiva 10% višu plaću. Za iznimno postignuće razreda (među prvih 5 u državi) dobiva 20% višu plaću.

5. Ocjena učenika iz pojedinog predmeta na kraju godine rezultat je ocjene koja se dobije kad se ocjena profesora i ocjena iz standardiziranog testa zbroji i podijeli sa dva.

6. Profesori čiji su učenici na državnim i relevantnim međunarodnim natjecanjima osvojili jedno od prva dva mjesta (državno) ili jedno od prvih pet mjesta (relevantna međunarodna) dobivaju u idućoj šk. godini (ali samo za nju, ne trajno) osnovicu plaće povećanu za 20%. Ako su imali dvoje takvih u istoj šk. godini, povećanje je 30%, za troje takvih 35%. Ravnatelj čiji je profesor imao takvog učenika dobiva također 20% višu osnovicu plaće. Za dva takva profesora 30%, za tri 35% - ali samo u narednoj šk. godini, ne trajno. Svake godine gledaju se rezultati natjecanja iz prošle i nema trajnih povećanja plaća, samo onih zasluženih u prethodnoj šk. godini.

7. Upisi u srednje škole dobivaju se kao rezultat zbroja prosjeka ocjena iz svih predmeta iz 5., 6., 7. i 8. razreda plus ocjena iz pojedinih za školu bitnih predmeta iz 7. i 8. razreda. Prvo mjesto na državnom natjecanju iz bitnog predmeta u 7. i 8. razredu donosi izravan upis.

Promjene na razini sustava srednjeg obrazovanja

Zadržavanje modela od 3 godine strukovne škole i 4 godine gimnazije.

1. Za srednje škole vrijedi također sve što je navedeno u točkama od 1. do 6.  iz stavke za osnovne škole.

2.  Upisi na fakultet dobivaju se kao rezultat bodova dobivenih zbrojem prosjeka ocjena svih četiriju godina srednje škole pomnoženih sa 20 (max 400) i bodova skupljenih na prijemnom ispitu na fakultetu (max 600). Učenici koji su iz predmeta koji je bitan za fakultet osvojili prva mjesta na državnim natjecanjim na bilo kojoj godini srednje škole imaju izravan upis. Za drugo mjesto osvajaju 100 dodatnih bodova, za treće 50.

3. Učenici strukovnih škola na fakultet mogu jedino ako kroz večernju školu polože razliku predmeta za gimnaziju.

Promjene na razini sustava visokog obrazovanja

1. Ukidanje Bolonje i povratak na prethodni broj semestara studiranja i titule koje se po diplomi dobivanju. Dakle, ukidanje „bakalara“. Uvođenje iznova magisterija i doktorata kakvi su bili prije Bolonje.

2. Postavljanje kvota za sve državne fakultete u ovisnosti o potrebama gospodarstva, s time da bi broj studenata koji studiraju ekonomski, filozofski, pravni, prometni i učiteljski fakultet na razini cijele države trebalo strogo ograničiti na maksimalno 10-ak godišnje za svaki pojedini od tih fakulteta kroz idućih 20 godina. Ukida se mogućnost studiranja uz plaćanje mimo kvota. Svi studenti imaju besplatnu prvu godinu, nakon toga samo redoviti s uspjehom iznad 4,0 (prosjek), za one lošijeg uspjeha državna subvencija ovisi o uspjehu.

3. U radnu knjižicu upisuju se samo diplome dobivene na državnim fakultetima i samo se one vrednuju za primanje na radna mjesta u državnim službama.

4. U sustavu napredovanja na sveučilištu obveza je napredovanje svake 4 godine, za napredovanje uvjet su isključivo znanstveni radovi objavljeni u CC časopisima. Tko u roku nije napredovao gubi mjesto na sveučilištu.

5. Ukidaju se koeficijenti za dekane, prodekane, rektore i prorektore i uvodi se dodatak na osnovnu plaću od 1000kn (prodekani), 2000kn (dekani i prorektori) i 3000kn (rektori) za te pozicije.

6. Uvodi se komisija kojoj se anonimno mogu prijaviti uočeni plagijati i napredovanja dobivena na osnovu njih. Osoba kojoj je dokazano da je plagirala rad trajno gubi mjesto na sveučilištu.

7. Uvodi se komisija koja će pregledati sva napredovanja ostvarena u protekle četiri godine. Ona koja su dobivena na račun radova koji nisu objavljeni u časopisima s popisa CC poništavaju se. Osoba dobiva rok od dvije godine za prilaganje potrebnih radova za napredovanje.

8. Zabranjuje se da na istom sveučilištu rade dvije osobe iz iste obitelji ili rodbinski povezane. Ako trenutno na nekom sveučilištu rade dvije ili više osoba iz iste obitelji ili rodbinski povezane, na njemu bi trebala ostati ona višeg statusa. Ako se ova mjera ne može provesti za trenutno stanje, onda bi trebalo barem za ubuduće zabraniti zapošljavanje na pojedino sveučilište ljudi kojima već na tom sveučilištu radi osoba s kojom žive u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici (ili zajednici životnog partnerstva) ili netko s njima rodbinski povezan.Pitanje tužbe protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu na tlu Hrvatske kao i pitanje njihove protutužbe protiv Hrvatske za isto, jedno je od pitanja koja se svako malo pojavljuju u medijima i jedne i druge države. Da bismo uopće mogli procijeniti koliko su te tužbe realno ostvarive, moramo prije svega znati što je zapravo genocid. Zločin genocida preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratifikacije Konvencije od strane SFRJ, a za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Genocid se definira kao bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina:

(a) ubijanje pripadnika skupine(b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine(c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje(d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine(e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u druguZa genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od ovih akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Po ovoj definiciji, na tlu BiH kao i na tlu Hrvatske počinjen je zločin genocida.No Međunarodni sud pravde (ICJ) je, pozivajući se na haške presude, utvrdio da je u ratu u BiH počinjen genocid jedino u Srebrenici, u srpnju 1995. Za taj zločin osuđeni su oficiri Vojske rep. srpske, R. Krstić i B. Simić. Srbija nije proglašena krivom za genocid počinjen u Srebrenici jer je Sud zaključio da veza između Beograda i bosanskih Srba, iako jaka i iako im je Beograd davao svu moguću potporu, ipak nije bila takva da bi se bosanski Srbi mogli izjednačiti s tijelima SRJ. Tj. Sud nije utvrdio da je Beograd mogao spriječiti Mladića u provođenju genocida unatoč potpori koju mu je pružao te stoga Srbija nije proglašena krivom za genocid. Za masovne zločine u drugim dijelovima BiH, gdje su uništena čitava područja u zapadnoj Bosni i Posavini ranije naseljena Hrvatima, utvrđeno je da nisu predstavljali genocid.Oko ove presude postoje različita mišljenja, mnogi stručnjaci smatraju da je Sud postavio vrlo visoku definiciju genocida. U takvim okolnostima mogućnost da Hrvatska dobije tužbu protiv Srbije za genocid malo je vjerojatna. I vrijedilo bi promisliti o povlačenju te tužbe uzajamno sa Srbijom. Mala je, međutim, vjerojatnost da će do toga doći jer bi se vladajuće stranke koje bi to napravila u okolnostima općenito jako podijeljenog i mnogim njihovim potezima već iziritiranog društva, našle pod jakim udarom oporbe i raznih skupina koje bi to iskoristile protiv njih, bez obzira na opravdanost takvog poteza. Tako da će međusobne tužbe za genocid vjerojatno ostati na snazi. I vjerojatno nakon godina sudovanja biti obje odbačene.Ono što smo, međutim, odavno trebali napraviti, neovisno o ovim dvjema tužbama, jest inzistirati na pitanju reparacije tj. odštete i konkretnim žrtvama i područjima koja su uništena ratom koji nismo poveli i koji se vodio na našem teritoriju. Plus pitanju odštete zbog izbjeglica koje smo morali zbrinuti, odštete zbog izgubljenih turističkih sezona, odštete zbog troškova nastalih prekidom prometne povezanosti dijelova RH, odštete zbog izgubljenih međunarodnih željezničkih koridora (od čega se naša željeznica do danas nije oporavila) i drugog. Na odštetu imamo pravo, a s druge strane ništa ne šalje tako jaku poruku i ništa tako jako neće zaboljeti krivca nego kad ga se opali po džepu. Da nam Srbija svih ovih godina polako nadoknađuje štetu koju je njezina politika napravila u našoj zemlji, puno bismo se lakše i brže oporavili, a ogorčenja bi zbog rata nedvojbeno bilo bitno manje jer bi ljudi osjećali da je krivac ipak kažnjen.Na što se, međutim, svela reparacija za štetu koju smo pretrpjeli agresijom Srbije na našu zemlju? Na to da konkretne žrtve zločina na sudovima u Srbiji same, bez pomoći naše države, traže naknadu svoje osobne štete. Radi se o slučajevima ratnih zločina nad civilima, torturi, nečovječnom postupanju, višemjesečnom nezakonitom pritvoru itd. Preko Fonda za humanitarno pravo pokrenuto je u Srbiji od strane građana raznih postjugoslavenskih država više stotina sudskih postupaka. Međutim, te tužbe sudovi u Srbiji uglavnom odbijaju pod izlikom da su zastarjele (iako je to u suprotnosti i s domaćom i s međunarodnom sudskom praksom kad je riječ o zaštiti žrtava teških kršenja ljudskih prava) ili tako što ne prihvaćaju dokaze žrtava i njihovih svjedoka. Sudovi se otvoreno stavljaju na stranu države koju štite od zahtjeva za odštetom, a prema tužiteljima se ponašaju neprimjereno i odugovlače s postupcima. Žrtve zbog toga polako odustaju od njih, što zbog troškova suđenja, što zbog iscrpljivanja natezanjima sa sudovima, što zbog toga jer vide pristranost sudova u Srbiji i gube nadu da će uspjeti dobiti tužbe. Postavlja se pitanje gdje je tu stav naše države i političara koji su trebali pitanje tih tužbi podignuti na državnu razinu i poduprijeti ih i financijski i političkim pritiskom na Srbiju.S druge strane, Hrvatska uredno obnavlja kuće srpskih povratnika (koji ih u velikom broju prodaju i nastavljaju živjeti u Srbiji), a trenutno isplaćuje oko 40000 mirovina ljudima koji žive u Srbiji. Riječ je o nezanemarivom iznosu koji se za te svrhe troši svake godine iz proračuna RH. Koliko god to suludo zvučalo, ispada da Hrvatska plaća reparaciju Srbiji i njezinim građanima.Hrvatska država od rata je obnovila oko 150 000 u ratu uništenih stambenih jedinica i samo na to potrošila oko 5 i pol milijardi eura proračunskog novca. O svim ostalim štetama jedva da se danas i govori. Nejasno je zašto tu i svu ostalu ratnu štetu snosimo sami umjesto da barem jedan njezin dio snosi država iz koje je napad došao i koja ju je prouzročila, a s kojom naši političari već godinama na državnom nivou njeguju prijateljske odnose. I nije jasno zašto se pitanje posljedica agresije na Hrvatsku danas svodi isključivo na pitanje tužbe za genocid za koju se s velikom vjerojatnošću može zaključiti da neće proći te na pitanje 900 ljudi koji se još uvijek vode kao nestali a koje je po svakom ljudskom mjerilu već odavno trebalo biti riješeno kao preduvjet uspostavljanja bilo kakvih dobrosusjedskih i trgovačkih odnosa. Ostaje dojam da političarima u našoj zemlji do odštete od Srbije zapravo i nije stalo, iako se istovremeno stalno govori o proračunskom deficitu i potrebi prodaje ono malo još preostalog „obiteljskog srebra“ za njegovo krpanje. Istovremeno i za predsjednika i za premijera imamo osobe koje su po struci pravnici, i to vrsni pravnici, i ova tema trebala bi im biti i te kako bliska i jasna.Sva druga pitanja poput onog otuđenog kulturnog i drugog blaga i dalje stoje otvorena. Hrvatska očigledno cijelo vrijeme radi velik iskorak u pravcu uspostavljanja dobrih odnosa sa Srbijom, ali zanemarujući pri tom svoje interese kao i interes konkretnih žrtava srpske agresije. I to je ono što je problem. Tužba za genocid dobro zvuči, ali pitanje je nije li krivica Srbije svedena isključivo na nju upravo zato što je nekome od početka bilo jasno da neće biti dobivena i da je takva tužba najbolji način da ratna šteta prođe bez odštete te da se sva trpnja i razaranje koja je Srbija prouzročila izrelativizira

Kvote za studiranje treba uvesti iz dva razloga. Prvi je taj što previše mladih studira ne iz stvarnog zanimanja već zato što se nemaju gdje zaposliti. Rezultat toga je pad kriterija na sveučilištima jer svi ti mladi ipak nisu za fakultet. Kad na kraju i dobiju diplomu, one neće biti jamstvo inteligencije i znanja koji se očekuju od ljudi s diplomama. Drugi je taj što tako velik broj studenata traži i veći broj predavača. Kako u svakoj državi postoji ograničen (i zapravo vrlo mali) broj kvalitetnih, visoko inteligentnih stručnjaka i predavača koji je premali za ovoliki broj studenata, predavači postaju i oni koji nisu tako kvalitetni. To također djeluje na pad kriterija i razine znanja studenata koji izlaze s fakulteta.

Ovo je vrlo, vrlo skraćeni presjek onoga što bi pod hitno trebalo napraviti u našem sustavu obrazovanja. Njime sigurno nisu obuhvaćene sve potrebne mjere, samo one najhitnije. I ovdje se nisam ni dotaknuo problema samog gradiva. No ono je od sekundarne važnosti. I u dobro osmišljenom sustavu obrazovanja koji vrednuje kvalitetu struka će ga sama najbolje korigirati.Nije nikakva tajna da se obrazovni sustav naše zemlje već dugo vremena urušava i da svaki potez nadležnih i svaka nova „reforma“ obrazovanja taj proces samo još dodatno ubrzavaju. Kada je to počelo i kako, da li postupnom feminizacijom učiteljske profesije koju danas u većini drže žene za čiju se plaću po definicije nekako smatra da je u pitanju druga plaća u obitelji i manje bitna, pa su stoga polako i opale plaće učiteljskog kadra u odnosu na prosječne plaće drugih visokoobrazovanih ljudi u društvu, da li „šuvarovicom“ koja je odstupila od starih, još iz austrougarske nasljeđenih modela obrazovanja, i što je tome sve još pridonijelo, nema smisla sada više govoriti i razmatrati. Činjenica je da nam je obrazovni sustav u velikim problemima, kako onaj osnovnog i srednjeg tako i visokog obrazovanja. O srozavanju znanja djece, o tome da djeca sve manje čitaju i sve teže logički razmišljaju, o inflaciji petica zbog čega se upisi u srednje škole svake godine pretvaraju u noćnu moru i roditelja i djece, o tome da je redno mjesto Sveučilišta u Zagrebu svake godine sve niže na rang listi sveučilišta u svijetu, svi sve znamo i često se o tome piše. Stoga nemam namjeru pisati o tome. Umjesto toga pokušat ću kroz niz točaka predložiti prave, a ne samo kozmetičke promjene koje bi trebalo napraviti u našem obrazovnom sustavu da bi se stanje u njemu popravilo.

Zadržavanje 4+4 modela (4 godine razredne + 4 godine predmetne nastave).1. Uvođenje opisnih ocjena za predmete glazbene, likovne i tjelesne kulture te za vjeronauk (etiku).2. Postavljanje kamera u sve razrede kako bi se nakon svake prijave neprimjerenog ponašanja profesora ili učenika moglo pogledati što se dogodilo. Da bi se riješio problem ometanja nastave od strane učenika, treba uvesti kazne. I to: za prvo ometanje u tekućoj godini pismena opomena komisije sastavljene od ravnatelja, dva profesora i dva člana Vijeća roditelja nakon odgledane snimke s kamere. Za drugo 1000 kn roditeljima djeteta koje je ometalo nastavu. Za treće 3000 kn roditeljima. Za četvrto automatski pad razreda i izbacivanje iz škole s pravom na upis istog razreda iduće školske godine.3. Profesorima objasniti pojam Gaussove krivulje i važnost raspodjele ocjena okvirno u skladu s njom.4. Na kraju svake godine pišu se standardizirani testovi. Ukoliko je rezultat razreda ispod traženog nivoa (osim za razrede s posebno otežavajućim okolnostima – npr. one s velikim brojem romske djece), profesor dobiva 10% nižu plaću i priliku da to popravi. Ponovi li se rezultat, gubi licencu za poučavanje na 5 godina. Ukoliko je bitno iznad traženog nivoa, profesor dobiva 10% višu plaću. Za iznimno postignuće razreda (među prvih 5 u državi) dobiva 20% višu plaću.5. Ocjena učenika iz pojedinog predmeta na kraju godine rezultat je ocjene koja se dobije kad se ocjena profesora i ocjena iz standardiziranog testa zbroji i podijeli sa dva.6. Profesori čiji su učenici na državnim i relevantnim međunarodnim natjecanjima osvojili jedno od prva dva mjesta (državno) ili jedno od prvih pet mjesta (relevantna međunarodna) dobivaju u idućoj šk. godini (ali samo za nju, ne trajno) osnovicu plaće povećanu za 20%. Ako su imali dvoje takvih u istoj šk. godini, povećanje je 30%, za troje takvih 35%. Ravnatelj čiji je profesor imao takvog učenika dobiva također 20% višu osnovicu plaće. Za dva takva profesora 30%, za tri 35% - ali samo u narednoj šk. godini, ne trajno. Svake godine gledaju se rezultati natjecanja iz prošle i nema trajnih povećanja plaća, samo onih zasluženih u prethodnoj šk. godini.7. Upisi u srednje škole dobivaju se kao rezultat zbroja prosjeka ocjena iz svih predmeta iz 5., 6., 7. i 8. razreda plus ocjena iz pojedinih za školu bitnih predmeta iz 7. i 8. razreda. Prvo mjesto na državnom natjecanju iz bitnog predmeta u 7. i 8. razredu donosi izravan upis.Promjene na razini sustava srednjeg obr

A pitanje ratne reparacije?

Pitanje tužbe protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu na tlu Hrvatske kao i pitanje njihove protutužbe protiv Hrvatske za isto, jedno je od pitanja koja se svako malo pojavljuju u medijima i jedne i druge države. Da bismo uopće mogli procijeniti koliko su te tužbe realno ostvarive, moramo prije svega znati što je zapravo genocid. Zločin genocida preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratifikacije Konvencije od strane SFRJ, a za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Genocid se definira kao bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina:

(a) ubijanje pripadnika skupine

(b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine

(c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje

(d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine

(e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu

Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od ovih akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Po ovoj definiciji, na tlu BiH kao i na tlu Hrvatske počinjen je zločin genocida.

No Međunarodni sud pravde (ICJ) je, pozivajući se na haške presude, utvrdio da je u ratu u BiH počinjen genocid jedino u Srebrenici, u srpnju 1995. Za taj zločin osuđeni su oficiri Vojske rep. srpske, R. Krstić i B. Simić. Srbija nije proglašena krivom za genocid počinjen u Srebrenici jer je Sud zaključio da veza između Beograda i bosanskih Srba, iako jaka i iako im je Beograd davao svu moguću potporu, ipak nije bila takva da bi se bosanski Srbi mogli izjednačiti s tijelima SRJ. Tj. Sud nije utvrdio da je Beograd mogao spriječiti Mladića u provođenju genocida unatoč potpori koju mu je pružao te stoga Srbija nije proglašena krivom za genocid. Za masovne zločine u drugim dijelovima BiH, gdje su uništena čitava područja u zapadnoj Bosni i Posavini ranije naseljena Hrvatima, utvrđeno je da nisu predstavljali genocid.

Oko ove presude postoje različita mišljenja, mnogi stručnjaci smatraju da je Sud postavio vrlo visoku definiciju genocida. U takvim okolnostima mogućnost da Hrvatska dobije tužbu protiv Srbije za genocid malo je vjerojatna. I vrijedilo bi promisliti o povlačenju te tužbe uzajamno sa Srbijom. Mala je, međutim, vjerojatnost da će do toga doći jer bi se vladajuće stranke koje bi to napravila u okolnostima općenito jako podijeljenog i mnogim njihovim potezima već iziritiranog društva, našle pod jakim udarom oporbe i raznih skupina koje bi to iskoristile protiv njih, bez obzira na opravdanost takvog poteza. Tako da će međusobne tužbe za genocid vjerojatno ostati na snazi. I vjerojatno nakon godina sudovanja biti obje odbačene.

Ono što smo, međutim, odavno trebali napraviti, neovisno o ovim dvjema tužbama, jest inzistirati na pitanju reparacije tj. odštete i konkretnim žrtvama i područjima koja su uništena ratom koji nismo poveli i koji se vodio na našem teritoriju. Plus pitanju odštete zbog izbjeglica koje smo morali zbrinuti, odštete zbog izgubljenih turističkih sezona, odštete zbog troškova nastalih prekidom prometne povezanosti dijelova RH, odštete zbog izgubljenih međunarodnih željezničkih koridora (od čega se naša željeznica do danas nije oporavila) i drugog. Na odštetu imamo pravo, a s druge strane ništa ne šalje tako jaku poruku i ništa tako jako neće zaboljeti krivca nego kad ga se opali po džepu. Da nam Srbija svih ovih godina polako nadoknađuje štetu koju je njezina politika napravila u našoj zemlji, puno bismo se lakše i brže oporavili, a ogorčenja bi zbog rata nedvojbeno bilo bitno manje jer bi ljudi osjećali da je krivac ipak kažnjen.

Na što se, međutim, svela reparacija za štetu koju smo pretrpjeli agresijom Srbije na našu zemlju? Na to da konkretne žrtve zločina na sudovima u Srbiji same, bez pomoći naše države, traže naknadu svoje osobne štete. Radi se o slučajevima ratnih zločina nad civilima, torturi, nečovječnom postupanju, višemjesečnom nezakonitom pritvoru itd. Preko Fonda za humanitarno pravo pokrenuto je u Srbiji od strane građana raznih postjugoslavenskih država više stotina sudskih postupaka. Međutim, te tužbe sudovi u Srbiji uglavnom odbijaju pod izlikom da su zastarjele (iako je to u suprotnosti i s domaćom i s međunarodnom sudskom praksom kad je riječ o zaštiti žrtava teških kršenja ljudskih prava) ili tako što ne prihvaćaju dokaze žrtava i njihovih svjedoka. Sudovi se otvoreno stavljaju na stranu države koju štite od zahtjeva za odštetom, a prema tužiteljima se ponašaju neprimjereno i odugovlače s postupcima. Žrtve zbog toga polako odustaju od njih, što zbog troškova suđenja, što zbog iscrpljivanja natezanjima sa sudovima, što zbog toga jer vide pristranost sudova u Srbiji i gube nadu da će uspjeti dobiti tužbe. Postavlja se pitanje gdje je tu stav naše države i političara koji su trebali pitanje tih tužbi podignuti na državnu razinu i poduprijeti ih i financijski i političkim pritiskom na Srbiju.

S druge strane, Hrvatska uredno obnavlja kuće srpskih povratnika (koji ih u velikom broju prodaju i nastavljaju živjeti u Srbiji), a trenutno isplaćuje oko 40000 mirovina ljudima koji žive u Srbiji. Riječ je o nezanemarivom iznosu koji se za te svrhe troši svake godine iz proračuna RH. Koliko god to suludo zvučalo, ispada da Hrvatska plaća reparaciju Srbiji i njezinim građanima.

Hrvatska država od rata je obnovila oko 150 000 u ratu uništenih stambenih jedinica i samo na to potrošila oko 5 i pol milijardi eura proračunskog novca. O svim ostalim štetama jedva da se danas i govori. Nejasno je zašto tu i svu ostalu ratnu štetu snosimo sami umjesto da barem jedan njezin dio snosi država iz koje je napad došao i koja ju je prouzročila, a s kojom naši političari već godinama na državnom nivou njeguju prijateljske odnose. I nije jasno zašto se pitanje posljedica agresije na Hrvatsku danas svodi isključivo na pitanje tužbe za genocid za koju se s velikom vjerojatnošću može zaključiti da neće proći te na pitanje 900 ljudi koji se još uvijek vode kao nestali a koje je po svakom ljudskom mjerilu već odavno trebalo biti riješeno kao preduvjet uspostavljanja bilo kakvih dobrosusjedskih i trgovačkih odnosa. Ostaje dojam da političarima u našoj zemlji do odštete od Srbije zapravo i nije stalo, iako se istovremeno stalno govori o proračunskom deficitu i potrebi prodaje ono malo još preostalog „obiteljskog srebra“ za njegovo krpanje. Istovremeno i za predsjednika i za premijera imamo osobe koje su po struci pravnici, i to vrsni pravnici, i ova tema trebala bi im biti i te kako bliska i jasna.

Sva druga pitanja poput onog otuđenog kulturnog i drugog blaga i dalje stoje otvorena. Hrvatska očigledno cijelo vrijeme radi velik iskorak u pravcu uspostavljanja dobrih odnosa sa Srbijom, ali zanemarujući pri tom svoje interese kao i interes konkretnih žrtava srpske agresije. I to je ono što je problem. Tužba za genocid dobro zvuči, ali pitanje je nije li krivica Srbije svedena isključivo na nju upravo zato što je nekome od početka bilo jasno da neće biti dobivena i da je takva tužba najbolji način da ratna šteta prođe bez odštete te da se sva trpnja i razaranje koja je Srbija prouzročila izrelativiziraju.

 

 

 

Imunološki zavod - više od 20 godina uništavanja jedne kvalitetne firme

Priča o Imunološkom zavodu tipična je hrvatska pretvorbena priča jedne državne tvrtke koja je ostala čvrsto povezana s državom i u njezinom većinskom vlasništvu, na račun čega se iz nje više od dva desetljeća isisavao novac. No, krenimo redom.

Imunološki zavod prošle je godine proslavio 120 godina postojanja kao sljednik Kraljevskog zemaljskog zavoda za proizvadjanje animalnoga cjepiva proti boginjam osnovanog 1893. godine. Od 1923. posluje pod nazivom Higijenski zavod, od 1956. pod nazivom Serovakcinalni zavod, a 1961. mijenja ime u Imunološki zavod.

 

U lipnju 1990. društveno poduzeće Imunološki zavod upisano je u sudski registar. Njegove osnovne djelatnosti bile su znanstveno-istraživački rad s područja medicine i farmakologije, prerada kemijskih proizvoda, proizvodnja lijekova i farmaceutskih kemikalija i to: seruma, cjepiva, krvnih derivata, dijagnostika, alergena i drugih bioloških preparata za preventivnu i terapijsku uporabu, te uspostavljanje referentnih preparata i metoda i vanjskotrgovinski poslovi uvoza i izvoza robe. Glavne grupe proizvoda bila su bakterijska i virusna cjepiva, serumi, interferon, krvni derivati, razni dijagnostici i reagencije, te alergeni. Krajem 1991. Zavod je imao 412 zaposlenika. Direktor mu je od 1986. do 1992. bio dr. Miroslav Beck (preminuo u siječnju 2012.). Slijed raznih problema i sumnjivih poslova može se pratiti od tog vremena pa nadalje:

 

- 3. ožujka 1992. radnički savjet donio je odluku o osnivanju društva Cjepivo d.o.o.,

- 6. ožujka 1992. Republički fond zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske obavijestio je Agenciju Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj da su ih zaposlenici Zavoda upozorili o aktivnostima direktora u vezi prodaje pojedinih jedinica koje su organizacijske proizvodne cjeline

- 25. ožujka 1992. Agencija je donijela rješenje kojim se u Imunološki zavod uvodi upravni odbor kao mjera zaštite društvenog kapitala.

- 13. travnja 1992. po odluci upravnog odbora Zavoda pokrenut je postupak za brisanje društva Cjepivo d.o.o. Zagreb iz sudskog registra

- 23.travnja 1992. odlukom upravnog odbora dr. Miroslav Beck prestaje biti direktor Zavoda, a za vršitelja dužnosti direktora imenovan je akademik Vlatko Silobrčić

- 30. lipnja 1992. upravni odbor Zavoda na sjednici donosi Odluku o pretvorbi

- 8. kolovoza 1994 Imunološki zavod d.d. za proizvodnju lijekova, farmaceutskih kemikalija i znanstveno istraživački rad, Zagreb, Rockefellerova 2 upisan je u sudski registar i postaje dioničko društvo

U razdoblju od travnja 1992. do srpnja 1997. direktor Imunološkog zavoda je Vlatko Silobrčić. Prema izvješću o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije iz svibnja 2002., Zavod je u lipnju 2000. protiv Silobrčića podnio Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu. U prijavi je navedeno da je Ministarstvo unutarnjih poslova, zbog postojanja osnovane sumnje o krivičnim djelima kojima je u poslovanju nanesena šteta Zavodu, pokrenulo tijekom 1996. kriminalističku obradu koja je još u tijeku. Navedeno je da obradom nisu obuhvaćeni svi poslovni odnosi u kojima je zbog nezakonitih postupanja direktora nastupila šteta Zavodu, a odnose se na ugovaranje najma i investicijsko ulaganje u unajmljeni objekt za životinje i skladište u Brezju, oročavanje novčanih sredstava i uzimanje kredita u razdoblju od 1994. do 1996., te isplatu plaće direktoru u 1996. Vezano uz to razdoblje, novinarka Škaričić za jedan portal izjavila je da je iscrpljivanje svih materijalnih, znanstvenih i kadrovskih resursa u Zavodu počelo još 1994. a da je urušavanje nastupilo 1997. kada je Zavod zbog neulaganja u proizvodne pogone izgubio status suradne ustanove Svjetske zdravstvene organizacije.

1997. godine zbog neulaganja u pogone i opremu tj. zbog zastarjele opreme Imunološki zavod izgubio je licencu Svjetske zdravstvene organizacije. Zbog toga im je propao ugovor s distributerom koji ih je tužio i dobio 3 milijuna dolara odštete u arbitražnom sporu.

Dr. Srećko Sladoljev izjavio da je 2004. tvrtka bila pred stečajem, ali su se izvukli državnim kreditom i odricanjem radnika od dijela plaće.

1. 10. 2009. u svom intervjuu za Business.hr dr. Sladoljev je rekao da je 2006. grupa ljudi iz Zavoda otišla kod državnog tajnika zdravstvo A. Golema tražiti pomoć. Da bi se Zavod spasio od stečaja, kaže, država im je povjerila unosan posao distribucije cjepiva za gripu pri čemu je HZZO dozu, koju je mogao kupiti za 27 kn, njima plaćao 42 kune. Razlika im je trebala ostati da isfinanciraju nove pogone i sl. No tek je tada, kaže, sve krenulo po zlu: Uređenje prostora po nevjerojatnim cijenama i bez natječaja, bacanje novca na konzalting, ugovori bez procjene rizika i cjepivo koje je završavalo u smeću. Ustvrdio je da je Imunološki zavod samo u posljednje 4 godine (od 2005. do 2009. kad je dao intervju) platio 40 milijuna kuna za konzultantske ugovore, pri čemu je svaka nova Uprava mijenjala logo i crtala projekte nove tvornice, a nije radila osnovno – konsolidirala poslovanje. U intervjuu je naveden primjer ugovora s tvrtkom Deloitte za „izradu organizacijskog dizajna i sustava upravljanja učinkom“ za koju je Sladoljev rekao da mu nije jasno o čemu se radi. U intervjuu je prozvao tvrtku Pharmagent čiji je osnivač Tomislav Škalamera istodobno dioničar Imunološkog zavoda. Za nju je rekao da „temeljem dvaju bezličnih ugovora ubire proviziju kada cjepivo uđe u Hrvatsku, ali i kada HZZO to cjepivo proda“ tj. da proviziju naplaćuje protuzakonito dva puta za istu stvar. No, rekao je da je još veći problem što je uprava Zavoda preko tih ugovora nabavljala znatno veće količine cjepiva protiv gripe od onih koji su se realno mogli potrošiti u Hrvatskoj. Viškovi su završavali u smeću. Tako je 2007. u smeće otišlo cjepiva u vrijednosti 3 milijuna kuna, a 2008. u vrijednosti većoj od 11 milijuna kuna. Na svu tu količinu firma Pharmagent je naplatila proviziju.

Izvješće o reviziji provedenoj u Imunološkom zavodu iz kolovoza 2011. potvrdilo je njegove navode o dvostrukoj proviziji. Citat: „Proizlazi da je trgovačko društvo dva puta zaračunalo proviziju za već gotova cjepiva, jedanput na ulazne račune kod uvoza cjepiva, a drugi puta na izlazne kod stavljanja cjepiva u promet. Društvo (tj. Imunološki zavod - op.a.) je plaćalo posredničku proviziju iako je imalo sva ovlaštenja za uvoz i prodaju cjepiva proizvođača na domaćem tržištu. U travnju 2010. je zaključen sporazum o raskidu ugovora iz veljače i travnja 2007. Ugovorne strane su se sporazumjele da se spomenuti ugovori raskidaju s 1. svibnja 2010.“

 

Međutim, osnovni razlog iz kojeg se dr. Sladoljev odlučio na javni istup bila je odluka Zavoda kojom je u rujnu 2009. Zavod zaključio s inozemnim dobavljačem, švicarskom firmom Novartis, ugovor o isporuci i prodaji cjepiva za pandemijsku A(H1N1) gripu (kolokvijalno zvanu svinjsku gripu) na području koje obuhvaća Republiku Hrvatsku i druge dvije države. Ugovorena je isporuka 4 500 000 doza cjepiva, po cijeni 6 EUR po dozi, što ukupno iznosi 27.000.000 EUR u protuvrijednosti 197.100.000,00 kn. Hrvatskoj je bilo namijenjeno milijun i pol doza cjepiva, a drugim dvjema zemljama tri milijuna doza. Prema ugovoru, Zavod se obvezao platiti unaprijed nepovratni predujam u iznosu 5.250.000 EUR, što je bilo 19,4% ukupno ugovorene vrijednosti. Povrat navedenog predujma Novartis nije bio u obvezi izvršiti ni u slučaju potpune neisporuke proizvoda. Sladoljev je upozorio da će se s tim cjepivom u Hrvatskoj dogoditi debakl, a da će cijenu tog debakla platiti Zavod.

Isti dan kad je objavljen njegov intervju za Business.hr, dr. Sladoljev dobiva otkaz. Idućeg dana direktorica Zavoda Tatjana Sindik Milošević uz pomoć policije priječi mu ulazak u prostorije Zavoda. Tog dana u Zavod ulazi DORH po prijavi dr. Sladoljeva. U prosincu 2011. DORH je odbacio kaznenu prijavu protiv bivše ravnateljice Imunološkog zavoda Tatjane Sindik-Milošević i odgovornih osoba tvrtke Pharmagent koju je podnio dr. sc. Srećko Sladoljev, bivši član Nadzornog odbora te tvrtke.

U rujnu 2009. Hrvatska je zbog straha od pandemije virusa A H1N1 naručila milijun i pol doza cjepiva. Do početka siječnja 2010. u zemlju je stiglo oko 340 tisuća doza cjepiva, a potrošeno ih je samo 10 tisuća. Budući da interesa za cijepljenje nije bilo, ministarstvo zdravstva je odlučilo otkazati ostatak narudžbe švicarskoj firmi Novartis. Ministar Milinović uvjeravao je da time neće nastati nikakva šteta za Hrvatsku.

U reviziji rada Zavoda iz kolovoza 2011. navodi se da je do konca 2009. Novartis isporučio 1 196 000 doza cjepiva u vrijednosti 7.176.000 EUR ili 52.391.122,86 kn. Za područje Republike Hrvatske isporučeno je 340 300 doza, a za područje druge države 855 700 doza cjepiva. Zbog odustajanja od isporuke 3 304 000 doza cjepiva, Zavod je koncem 2009. imao obvezu prema dobavljaču u iznosu 144.728.000,00 kn, od koje se 50.808.000,00 kn odnosilo na cjepivo za hrvatsko tržište, a 93.920.000,00 kn na cjepivo namijenjeno za područje druge države. Vezano za isporuku cjepiva na hrvatsko tržište, Zavod je s inozemnim dobavljačem zaključio 31. kolovoza 2010. dva sporazuma, kojima je neisporučena količina cjepiva protiv pandemijske gripe zamijenjena cjepivom protiv sezonske gripe. Do obavljanja revizije, Zavod i firma Novartis nisu zaključili dodatak osnovnom ugovoru, kojim bi Zavod bio oslobođen obveze preuzimanja ukupno naručene količine cjepiva za područje druge države u vrijednosti 93.920.000,00 kn (skoro 94 milijuna kuna). I to iako je Uprava na čelu s novim direktorom Darkom Dvornikom (koji je došao na to mjesto 24. svibnja 2010. nakon direktorice Tatjane Sindik Milošević) početkom 2012. izašla u javnost s izvješćem o poslovanju u 2011. godini u kojem je tvrdila da Zavod posluje s dobiti - na osnovu čega si je dr. Dvornik isplatio nagradu u iznosu od 100.000 kn. Obveze prema Novartisu od 94 mil. kuna nisu uračunate u izvješće. Također u izvješće Uprave nije uvršten gubitak od 11 mil. kuna utrošenih na izradu projektne dokumentacije propale investicije Nove tvornice - prema navodima dr. Sladoljeva.

U studenom 2011. Vijeće Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, na čelu s predsjednicom Olgicom Spevec, odobrilo je Imunološkom zavodu potporu za sanaciju u obliku državnog jamstva. Potpora je iznosila 43,2 milijuna kuna.

10.5.2012 na čelo Zavoda dolazi HNS-ov Davorin Gajnik. Do kraja te godine broj djelatnika u Zavodu smanjen je sa 326 na 211. Po n-ti put govori se u javnosti o planovima otvaranja novog pogona.

No krajem srpnja 2013. Zavod gubi proizvodnu dozvolu Agencije za lijekove i medicinske proizvode za proizvodnju krvnih derivata (za lijekove iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla), a nedugo nakon toga i za proizvodnju bakterijskih cjepiva. Time gubi 80% svojih prihoda.

U kolovozu 2013. Zavod u ministarstvu gospodarstva potpisuje ugovor s indijskom tvrtkom HLL Biotech Limited o isporuci cjepiva i transferu tehnologije za proizvodnju cjepiva protiv ospica, koji bi Imunološkom zavodu u prvih pet godina trebao donijeti pet milijuna dolara. U svezi priča o stečaju zavoda, Gajnik izjavljuje da Zavod ima proizvodnu dozvolu za virusna cjepiva još dvije godine i da se nada da će uz pomoć Vlade uspjeti preurediti pogone i pokrenuti proizvodnju.

Međutim u kolovozu 2013. godine sam direktor Gajnik podnosi prijedlog za stečaj Zavoda, a nedavno i žalbu i zahtjev za obustavom stečajnog postupka jer je, navodno, napravio pogrešku. Imunološki zavod 23.12.2013.odlazi u stečaj, U njega dolazi stečajna upraviteljica a njegovi djelatnici završili su ovih dana na Zavodu za zapošljavanje. Sud još treba razmotriti Gajnikovu žalbu na stečaj koji je sam pokrenuo.

No priča tu ne završava. Prema najnovijim podacima, oprema za pripremu krvnih pripravaka vrijedna 10 mil. eura već 6 mjeseci stoji istovarena u štali  kraj Sv. Nedjelje i zbog krova koji prokišnjava u potpunosti je propala.

Imunološki je zavod jedna od ključnih institucija za hrvatsko zdravstvo. I nema nikakve dvojbe da bi se trebala sačuvati pod svaku cijenu. Prema riječima Anke Dorić, voditeljice odjela za transfuzijsku medicinu pri Zavodu, mi smo zahvaljujući Zavodu imali skoro cijelu samodostatnost za imunoglobuline (vrlo skup lijek kojem zbog povećane potražnje u svijetu prijeti nestašica), albumine i spec. imunoglobuline (protiv bjesnoće, tetanusa, hepatitisa B) kao i za serume protiv difterije, serume zmijskih antitoksina koje osim nas u Europi proizvodi još samo jedna firma u Francuskoj (a prodaje ih po daleko višim cijenama od iste doze s Imunološkog zavoda). Nije problem samo u novcu koji će se trošiti na kupovanje stranih proizvoda (po višim cijenama od onih po kojima bi se mogao kupovati od Zavoda), nego nije svejedno ni odakle se dobivaju ti proizvodi zbog karakterističnih antitijela koje razvija svaka populacija na određenom području. Preporuka Svjetske zdr. organizacije je da bi svaka zemlja na ovom području trebala postići samodostatnost. Mi smo je sa Imunološkim zavodom imali, a sada je gubimo. Stanje u kojem se nalazi Zavod bez sumnje je rezultat jedne velike nebrige države koja je u njemu većinski vlasnik (73,3% dionica drže zajedno HZZO, HZMO i HFP). Ali isto tako je i rezultat klime pljačke i neodgovornosti koja vlada u državnim i poludržavnim firmama te dovođenja na njihovo čelo ljudi koji nemaju sposobnosti i znanja za upravljanje.

Stoga, prije nego što se krene s bilo kakvim pokušajem spašavanja Imunološkog zavoda - a vidjeli smo da ne bi bio prvi - treba povesti računa da se na njegovo čelo stavi sposobna uprava. Po mogućnosti nitko povezan sa bilo kojom strankom. Inače će novac potrošen na njegovo osposobljavanje ponovno otići u prazno.