A pitanje ratne reparacije?

Pitanje tužbe protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu na tlu Hrvatske kao i pitanje njihove protutužbe protiv Hrvatske za isto, jedno je od pitanja koja se svako malo pojavljuju u medijima i jedne i druge države. Da bismo uopće mogli procijeniti koliko su te tužbe realno ostvarive, moramo prije svega znati što je zapravo genocid. Zločin genocida preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratifikacije Konvencije od strane SFRJ, a za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Genocid se definira kao bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina:

(a) ubijanje pripadnika skupine

(b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine

(c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje

(d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine

(e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu

Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od ovih akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Po ovoj definiciji, na tlu BiH kao i na tlu Hrvatske počinjen je zločin genocida.

No Međunarodni sud pravde (ICJ) je, pozivajući se na haške presude, utvrdio da je u ratu u BiH počinjen genocid jedino u Srebrenici, u srpnju 1995. Za taj zločin osuđeni su oficiri Vojske rep. srpske, R. Krstić i B. Simić. Srbija nije proglašena krivom za genocid počinjen u Srebrenici jer je Sud zaključio da veza između Beograda i bosanskih Srba, iako jaka i iako im je Beograd davao svu moguću potporu, ipak nije bila takva da bi se bosanski Srbi mogli izjednačiti s tijelima SRJ. Tj. Sud nije utvrdio da je Beograd mogao spriječiti Mladića u provođenju genocida unatoč potpori koju mu je pružao te stoga Srbija nije proglašena krivom za genocid. Za masovne zločine u drugim dijelovima BiH, gdje su uništena čitava područja u zapadnoj Bosni i Posavini ranije naseljena Hrvatima, utvrđeno je da nisu predstavljali genocid.

Oko ove presude postoje različita mišljenja, mnogi stručnjaci smatraju da je Sud postavio vrlo visoku definiciju genocida. U takvim okolnostima mogućnost da Hrvatska dobije tužbu protiv Srbije za genocid malo je vjerojatna. I vrijedilo bi promisliti o povlačenju te tužbe uzajamno sa Srbijom. Mala je, međutim, vjerojatnost da će do toga doći jer bi se vladajuće stranke koje bi to napravila u okolnostima općenito jako podijeljenog i mnogim njihovim potezima već iziritiranog društva, našle pod jakim udarom oporbe i raznih skupina koje bi to iskoristile protiv njih, bez obzira na opravdanost takvog poteza. Tako da će međusobne tužbe za genocid vjerojatno ostati na snazi. I vjerojatno nakon godina sudovanja biti obje odbačene.

Ono što smo, međutim, odavno trebali napraviti, neovisno o ovim dvjema tužbama, jest inzistirati na pitanju reparacije tj. odštete i konkretnim žrtvama i područjima koja su uništena ratom koji nismo poveli i koji se vodio na našem teritoriju. Plus pitanju odštete zbog izbjeglica koje smo morali zbrinuti, odštete zbog izgubljenih turističkih sezona, odštete zbog troškova nastalih prekidom prometne povezanosti dijelova RH, odštete zbog izgubljenih međunarodnih željezničkih koridora (od čega se naša željeznica do danas nije oporavila) i drugog. Na odštetu imamo pravo, a s druge strane ništa ne šalje tako jaku poruku i ništa tako jako neće zaboljeti krivca nego kad ga se opali po džepu. Da nam Srbija svih ovih godina polako nadoknađuje štetu koju je njezina politika napravila u našoj zemlji, puno bismo se lakše i brže oporavili, a ogorčenja bi zbog rata nedvojbeno bilo bitno manje jer bi ljudi osjećali da je krivac ipak kažnjen.

Na što se, međutim, svela reparacija za štetu koju smo pretrpjeli agresijom Srbije na našu zemlju? Na to da konkretne žrtve zločina na sudovima u Srbiji same, bez pomoći naše države, traže naknadu svoje osobne štete. Radi se o slučajevima ratnih zločina nad civilima, torturi, nečovječnom postupanju, višemjesečnom nezakonitom pritvoru itd. Preko Fonda za humanitarno pravo pokrenuto je u Srbiji od strane građana raznih postjugoslavenskih država više stotina sudskih postupaka. Međutim, te tužbe sudovi u Srbiji uglavnom odbijaju pod izlikom da su zastarjele (iako je to u suprotnosti i s domaćom i s međunarodnom sudskom praksom kad je riječ o zaštiti žrtava teških kršenja ljudskih prava) ili tako što ne prihvaćaju dokaze žrtava i njihovih svjedoka. Sudovi se otvoreno stavljaju na stranu države koju štite od zahtjeva za odštetom, a prema tužiteljima se ponašaju neprimjereno i odugovlače s postupcima. Žrtve zbog toga polako odustaju od njih, što zbog troškova suđenja, što zbog iscrpljivanja natezanjima sa sudovima, što zbog toga jer vide pristranost sudova u Srbiji i gube nadu da će uspjeti dobiti tužbe. Postavlja se pitanje gdje je tu stav naše države i političara koji su trebali pitanje tih tužbi podignuti na državnu razinu i poduprijeti ih i financijski i političkim pritiskom na Srbiju.

S druge strane, Hrvatska uredno obnavlja kuće srpskih povratnika (koji ih u velikom broju prodaju i nastavljaju živjeti u Srbiji), a trenutno isplaćuje oko 40000 mirovina ljudima koji žive u Srbiji. Riječ je o nezanemarivom iznosu koji se za te svrhe troši svake godine iz proračuna RH. Koliko god to suludo zvučalo, ispada da Hrvatska plaća reparaciju Srbiji i njezinim građanima.

Hrvatska država od rata je obnovila oko 150 000 u ratu uništenih stambenih jedinica i samo na to potrošila oko 5 i pol milijardi eura proračunskog novca. O svim ostalim štetama jedva da se danas i govori. Nejasno je zašto tu i svu ostalu ratnu štetu snosimo sami umjesto da barem jedan njezin dio snosi država iz koje je napad došao i koja ju je prouzročila, a s kojom naši političari već godinama na državnom nivou njeguju prijateljske odnose. I nije jasno zašto se pitanje posljedica agresije na Hrvatsku danas svodi isključivo na pitanje tužbe za genocid za koju se s velikom vjerojatnošću može zaključiti da neće proći te na pitanje 900 ljudi koji se još uvijek vode kao nestali a koje je po svakom ljudskom mjerilu već odavno trebalo biti riješeno kao preduvjet uspostavljanja bilo kakvih dobrosusjedskih i trgovačkih odnosa. Ostaje dojam da političarima u našoj zemlji do odštete od Srbije zapravo i nije stalo, iako se istovremeno stalno govori o proračunskom deficitu i potrebi prodaje ono malo još preostalog „obiteljskog srebra“ za njegovo krpanje. Istovremeno i za predsjednika i za premijera imamo osobe koje su po struci pravnici, i to vrsni pravnici, i ova tema trebala bi im biti i te kako bliska i jasna.

Sva druga pitanja poput onog otuđenog kulturnog i drugog blaga i dalje stoje otvorena. Hrvatska očigledno cijelo vrijeme radi velik iskorak u pravcu uspostavljanja dobrih odnosa sa Srbijom, ali zanemarujući pri tom svoje interese kao i interes konkretnih žrtava srpske agresije. I to je ono što je problem. Tužba za genocid dobro zvuči, ali pitanje je nije li krivica Srbije svedena isključivo na nju upravo zato što je nekome od početka bilo jasno da neće biti dobivena i da je takva tužba najbolji način da ratna šteta prođe bez odštete te da se sva trpnja i razaranje koja je Srbija prouzročila izrelativiziraju.