Kad kod nas političara uhvate s “prstima u
pekmezu”, njegova će prva reakcija u pravilu biti kako se radi o političkom
progonu koji mu namješta “ona druga strana”. Slične reakcije čitamo posljednjih
mjeseci i na relaciji Vlada - Ustavni sud. Samo što je ovdje Vlada ta koju Sud
svako malo hvata s “prstima u pekmezu” i koja zbog toga po tim prstima svako
malo i dobije od Suda. Onda ih trlja, jetko se smiješka i daje izjave poput one
o pojedinim sucima Ustavnog suda koji su političkim trgovinama došli do te
pozicije. A u komentarima članaka često se može pročitati teza pojedinih
komentatora kako je Ustavni sud većinom HDZ-ov i kako namjerno opstruira rad
Vlade iz političkih razloga iako su primijedbe iz kojih je Ustavni sud srušio
niz Vladinih odluka one iste koje je još i prije svake pojedine odluke Ustavnog
suda otvoreno, kroz intervjue i reakcije po medijima, davao niz pravnih (kao i
drugih) stručnjaka.
O čemu je stoga riječ i ruši li Ustavni sud
Vladine odluke bezrazložno, samo kao jedan vid “podmetanja noge” vladajućima,
kao što bi članovi Vlade vrlo rado protumačili javnosti, ili to čini utemeljeno
jer Vladine odluke nisu u suglasju s Ustavom Republike Hrvatske?
Počevši od prve odluke Ustavnog suda kojom je
zaustavljeno retroaktivno oporezivanje zadržane dobiti, pa preko zaustavljanja
Vladine odluke o usklađivanje udžbenika s novim pravopisom, potom zaustavljanja
pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, zastavljanja kriterija o 25
tisuća riječi za manji PDV na dnevne novine i na kraju ove posljednje o
ukidanju Vladine odluke o uvođenju radne obveze liječnicima može se pratiti
sustavno, logično ukazivanje Ustavnog suda na problematičnost tih Vladinih
odluka kojima se narušavaju prava dijela građana ili se oni dovode u nejednak
položaj u istoj pravnoj situaciji ili se pak nejednakim postupanjem prema
medijima krši sloboda tiska i drugo. Sve te odluke ustavnog suda pokazuju da
kod članova Vlade postoji jedan stalan problem olakog shvaćanja zakona i
njihove odgovornosti kao članova najvišeg organa izvršne vlasti u republici
Hrvatskoj koji je dužan postupati u skladu s Ustavom i zakonima. Da je riječ
samo o jednom takvom slučaju, moglo bi se reći da je riječ o nesnalaženju ili
nekoj brzopoteznoj odluci Vlade donesenoj u dobroj namjeri a bez savjetovanja
sa pravnim stručnjacima. Ali ovdje je riječ o čak pet takvih odluka, a u
međuvremenu smo imali priliku vidjeti i iskrenje između Vlade i Ustavnog suda
na temu nedavnog referenduma o braku što jasno ukazuje na činjenicu da nije
riječ samo o slučajnosti i pukoj “nespretnosti” Vlade. Kad se uz to uzme u
obzir da je svaka od ovih oborenih odluka Vlade u vrijeme prije, uoči i nakon
njezina donošenja izazvala u javnosti te među pravnim i drugim stručnjacima
čitav niz argumentiranih protivljenja koja su ukazivala na onu istu
nezakonitost na koju je kasnije ukazao svojim odlukama i Ustavni sud, vidimo da
imamo puno teži problem od samo “nesnalaženja” aktualne vlasti.
Riječ je o jednom bahatom stavu članova Vlade koji
ne traže i ne prihvaćaju savjete ni jedne, pa ni pravne struke, koji se
oglušuju o stav i prosvjede građana i koji svoje odluke donose po kratkom
postupku i po svome osobnom nahođenju i mišljenju o tome što je ispravno a što
nije. Nerijetko se stječe dojam da su neke od tih odluka rezultat običnog inata
i namjere ponižavanja određenih skupina građana koji spadaju u ideološke
protivnike vladajućih ili da je riječ o nametanju ideoloških stavova članova
Vlade hrvatskom društvu u cjelini a ne o nekoj stvarnoj želji za dobrobiti
društva kako nas iz Vlade pokušavaju uvjeriti. Još je jači dojam da Vlada
namjerno producira sukobe na ideološkoj osnovi kako bi skrenula pozornost
javnosti s činjenice da ne uspijeva u gospodarskom oporavku zemlje premda je
iza nje već pola mandata koji je i dobila na obećanju o brzom oporavku
gospodarstva i smanjenju nezaposlenosti. Kako god okrenuli i koji god bio
razlog koji stoji iza ovakvog postupanja vladajućih, ostaje neugodna činjenica
da je riječ o ljudima koji su prije svega nesposobni. Nesposobni podignuti
gospodarstvo, nesposobni pokrenuti prave reforme i nesposobni čak i proučiti
zakone prije donošenja određenih odluka kako bi provjerili jesu li im ti zakoni koje donose uopće
održivi. Istovremeno su beskrajno uvjereni u vlastitu nepogrešivost i
ispravnost svojih mišljenja, toliko da su u stanju uporno tvrditi da su u pravu
čak i onda kad im cijeli niz stručnjaka ponavlja da nisu. No čak i kad se
ustanovi da nisu bili u pravu, to na njima ne ostavlja nikakvoga traga: za njih
je zakonska procedura tek nešto nepotrebno što postoji samo da ih zadržava u
njihovom zaletu oblikovanja države, društva i zakona kako oni žele, gušenje
medijskih sloboda je legitiman način začepljivanja usta “Hrvatskoj koju ne
volimo”, a oduzimanje roditeljskih prava građanima dozvoljen potez u procesu
preodgoja većine naroda koji nije onakav kakav bi oni željeli da jest.
Vladajućima je stoga svaka “packa” Ustavnog suda tek privremena prepreka koju
odmah nastoje anulirati i zaobići, nezgodni dio demokracije koja im nije
prirodno životno okruženje (ali eto, tu je, pa što će s njom), a ne pouka da
nešto ne čine dobro i da bi morali promijeniti način na koji se ponašaju.
Gledano tako, možemo se opravdano zapitati
predstoji li nam razdoblje u kojem će Vlada nastaviti još upornije donositi
kojekakve zakone koji će unositi samo sve veći nered i nemir u našu državu i
društvo a koje će Ustavni sud, kao posljednja obrana demokracije i građana pred
poludjelom Vladom, redom rušiti jedan za drugim dok će sve siromašniji građani
u zemlji iz koje mladi i pametni ljudi sve brže iseljavaju moći samo nemoćno
gledati taj ping-pong zakonima.
Vrlo vjerojatno jer, po svemu sudeći, ova je Vlada
jedino za to sposobna.
Nema komentara:
Objavi komentar