Kroz najobičniji razgovor
s ljudima čovjek jako puno može doznati o stvarnim mogućnostima moderne
medicine, za koju će nakon tih razgovora brzo uvidjeti da ima mnogobrojna
ograničenja i da u vrlo velikom broju slučajeva zapravo ne može pomoći ljudima
koji trpe od raznih zdravstvenih problema. Razna neurološka oboljenja, razne
genetske bolesti, jaki bolovi i čitav niz problema od kojih ljudi trpe, a za
koje moderna dijagnostika nije u stanju utvrditi koji im je uzrok ili ga je u
stanju utvrditi ali ne može pomoći, da i ne spominjem pravu epidemiju raka o
kojoj se šuti (a samo čujete da je čas ovaj, čas onaj vaš znanac od njega
obolio i - najčešće - umro) i puno toga drugog s čime se ljudi, svaki za sebe,
nose, a kod kojih im medicina vrlo malo ili nimalo može pomoći, onaj su njezin
dio o kojem se izbjegava govoriti. Umjesto toga čitamo po novinama tekstove o
uspjesima medicine na ovom ili onom području. Lijepo je to za čitati. No već
kratka šetnja kroz uvijek prepune bolničke čekaonice i razgovor s ljudima daju
sasvim drugačiju sliku. A to je slika moderne medicine koja je jako napredovala
u nekim područjima (uglavnom je o kirurgiji riječ), ali u mnogima se nije
maknula od medicine kakva je postojala prije nekoliko stotina godina. Odakle
onda taj dojam o velikom napretku medicine u 20-om stoljeću? Moderna ga
medicina zaslužuje upravo otkriću antibiotika (plus cjepiva u nešto manjoj
mjeri). Antibiotici su ti koji su nas izveli iz „mračnog srednjeg vijeka“
medicine u moderan, civiliziran svijet. U njemu je postao moguć i razvoj
kirurgije kakvu danas imamo jer pacijenti nakon operacija nisu više morali
strahovati da će umrijeti od infekcije. Tuberkuloza o kojoj smo čitali knjige s
mučnim završetcima i na spomen koje bi se ljudima ledila krv u žilama, prestala
je biti noćna mora. Upale pluća, upale uha, upale urinarnog trakta... tko god
je makar jednom u životu prebolio nešto takvo zna koliko su mu značili
antibiotici. Pa i od famozne seksualne revolucije i toliko spominjanih spolnih
sloboda bilo bi jedno veliko ništa da nisu otkriveni antibiotici. Stoga već sama
pomisao na mogućnost da bi antibiotici kroz 20-ak godina mogli postati
neučinkoviti i da bismo se naglo mogli vratiti u vrijeme prije nego što su
otkriveni, zvuči vrlo, vrlo neugodno. Zastrašujuće. I postavlja se pitanje:
Kako se uopće moglo dogoditi da se dovedemo u takvu opasnost?
U vrijeme moga
djetinjstva, koje baš i nije bilo tako davno, za liječnika opće prakse imao sam
jednog starog, iskusnog liječnika, odličnog dijagnostičara. Antibiotike je
davao na kapaljku. Puno čaja, ležanje u krevetu i inhalacija bili su njegov
standardni odgovor za sve prehlade, upale grla, gripu i tome slično. Sam je
uzimao bris grla i nosa i antibiotik je davao jedino ako je to zaista bilo
potrebno, a uz prijek pogled ispod gustih obrva svakoga bi uputio da antibiotik
uzima točno onako kako mu je on rekao i nikad na svoju ruku. Istovremeno je
većina kućanstava imala barem kutiju-dvije nekog osnovnog antibiotika (sinersul
je najčešće bio u pitanju) koji su majke davala djeci na prvi znak kašlja i
temperature, bez savjetovanja s liječnikom. A i većina liječnika ih je
prepisivala svako malo. Pacijenti su ih pak uzimali neuredno, preskočili bi
koju dozu (zaboravili ga uzeti) ili bi ga prestali uzimati čim bi im bilo malo
bolje umjesto da ga nastave uzimati koliko je liječnik rekao. Koliko znam,
sinersul danas više uglavnom ne djeluje. Razvili su se drugi antibiotici, ali i
oni postaju sve manje djelotvorni. Stručnjaci već dulje vrijeme upozoravaju na
to, no moderan čovjek naviknuo je zatražiti antibiotik na prvi znak bolesti, a
u strci ovoga vremena i nema mogućnosti (kao ni strpljenja) za višednevno
ležanje u krevetu, čajeve i inhalacije. Poseban su problem antibiotici kojima
se filaju životinje kako bi se spriječile bolesti kod njih a koji ostaju u
njihovom mesu i koje ljudi konzumiraju nesvjesni da pri tom uzimaju praktički
svakodnevno i dozu antibiotika za koju ni ne znaju. Kako se bakterije vrlo brzo
razmnožavaju (u jednom danu imaju 50-70 generacija) za evolucijske promjene u
njima poput razvijanja rezistencije na antibiotike potrebno je relativno malo
vremena. Jedno zbrojeno s drugim i posljedice su tu: sve je manje djelotvornih
antibiotika i sve je više bakterija koje su otporne na sve veći broj njih.
Zlatni stafilokok, na vancomycin rezistentni enterokoki, PRSP, MRSA i druge na
antibiotike otporne bakterije danas su noćna mora svakog liječnika.
Problem na antibiotike
otpornih bakterija pogotovo je prisutan u bolnicama u kojima zbog mnoštva
bolesnih ljudi od kojih mnogi primaju antibiotike (a jedan dio njih prima ih
zbog specifičnosti svojih problema vrlo dugo - recimo, bolesnici na
respiratorima ili kateterima, ali i drugi) postoji stalna opasnost pojave superbakterije - bakterije otporne na
sve, pa i na one antibiotike koji se čuvaju kao zadnja linija obrane. Takva
bakterija je New Delhi metalo-beta-laktamaza ili skraćeno NDM-1 o kojoj se
trenutno govori zbog njezina žarišta u Srbiji. Uglavnom je otporna na
antibiotike, a napada osobe već narušenog zdravlja što znači da se u pravilu
razvija na bolničkom liječenju. Smrtnost od nje je 50%.
Borba protiv bakterija
otpornih na antibiotike u bolnicama se vodi mjerama preventive (izoliranja
kliconoša) i strogom higijenom. U hrvatskim bolnicama na žalost disciplina nije
uvijek kakva bi trebala biti i mogu se vidjeti liječnici koji u bolničkoj
odjeći i obući izlaze kupiti pecivo preko puta bolnice ili posjetitelji koji
prolaze u uobičajenoj odjeći i neopranih ruku odjelima u kojima ih ne bi
trebalo biti. Poseban je problem najavljena privatizacija djelatnosti poput
čišćenja i pranja rublja u bolnicama jer se očekuje da će se kvaliteta tih
usluga nakon privatizacije sniziti, što može dovesti do povećanja broja
incidenata s prenošenjam rezistantnih bakterija unutar bolnica i s vremenom do
pojave njihove otpornosti i na onu zadnju liniju antibiotika.
Što se tiče liječnika opće
prakse i građana, potrebna je jedna kvalitetna kampanja kojom bi se i jedne i
druge educiralo o situacijama kad je antibiotik zaista potrebno prepisati kao i
onima kada to nije potrebno jer spadamo među zemlje s nepotrebno visokom
potrošnjom antibiotika. U okviru te kampanje ljudima bi također trebalo
jednostavnim riječima objasniti problem razvijanja otpornosti bakterija na
antibiotike zbog njihova nepotrebnog i nepravilnog korištenja kako, prvo, ne bi
radili pritisak na liječnike da im ih daju onda kad im nisu zaista potrebni, a,
drugo, ako ih dobiju, da ih popiju uredno prema uputama i do kraja. O tome se
već neko vrijeme piše i govori, ali ipak nedovoljno i jedna ciljana kampanja
ono je što nam je hitno potrebno.
Što se tiče životnja
kojima se daju antibiotici, na Vladi je odgovornost da se pobrine za
zdravstvenu ispravnost mesa koje dolazi na stolove građana.
Ulaganja u daljnje
istraživanje antibiotika nužno su potrebna i na Svjetskoj zdravstvenoj
organizaciji i političarima je da naprave pritisak na farmaceutske kompanije u
tom smislu. Izgovor da su za to potrebna velika ulaganja i da im se to ne
isplati višestruko je nadmašen profitom koji te kompanije općenito izvlače što
iz zdravstvenih proračuna što od samih građana na račun svojih proizvoda.
Ne poduzmu li se ove
mjere, moglo bi nam se dogoditi da samo 100 godina nakon Flemingova otkrića
penicilina (1928.) ostanemo bez zaštite antibiotika. Što bi to za naš svijet
značilo, mislim da nema potrebe objašnjavati.
Kako god bilo, vrijeme
lakomislene i nerealne vjere u mogućnosti medicine ostaje iza nas. I trebalo bi
se vratiti onoj staroj i već pomalo zaboravljenoj krilatici: Bolje spriječiti nego liječiti.
Nema komentara:
Objavi komentar