Smisao postojanja svakog
zdravstvenog sustava u tome je da čovjek koji ima neki zdravstveni problem može
otići liječniku koji će mu dati dijagnozu nakon čega će se pristupiti procesu
liječenja bolesti ili trajnog nadzora ako je bolest kronična, uz svu potrebnu
pomoć da se pacijentu olakša život s njom. Dakle, radi se o lancu od tri
karike: pacijent - dijagnoza - liječenje. Ona karika koja je kod nas (ali ne
samo kod nas) najslabija u tom lancu je dijagnostika. Na toj karici lanac često
puca i ona je uzrok mnogobrojnih nepotrebnih i uzaludnih pretraga koje naš
zdravstveni sustav koštaju na koncu daleko više nego što ih koštaju sve
„napumpane“ plaće liječnika i svi jednaki odjeli po bolnicama koje se nalaze u
relativno uskom krugu. To je ono na čemu financijski pada cijeli taj sustav. A
ipak se o tome najmanje govori.
Imati liječnika je dobra
stvar. No da bi liječnik mogao pomoći čovjeku mora prvo znati što treba
liječiti tj. uzrok problema koje pacijent ima. Bez toga ne može ništa, ma kako
bio inače dobar izlječitelj - jednom nakon što uspostavi dijagnozu. Stoga bi svaki
liječnik prije svega trebao biti dobar dijagnostičar. A našem zdravstvenom
sustavu takvih ljudi jako i kronično nedostaje. Zato se događa da ljudi
godinama trpe razne probleme, bolove, da su praktički hendikepirani i
onemogućeni u vođenju normalnog života iako su non-stop po doktorima i
bolnicama. Troše se silni novci na razne pretrage i snimanja, kruže od jednog
specijaliste do drugog, dosje njihovih muka postaje s vremenom debeo kao poveća
knjiga, troše se silni radni sati - i njegovi vlastiti i oni liječnika i drugog
med. osoblja - troši se i materijal za pretrage, slikanja, dezinfekcije i tako
dalje i tako dalje, zauzima na tim pretragama mjesto na koje bi inače došao
neki drugi pacijent, ogroman novac zdravstveni sustav troši na njega... a sve
samo zato što nemamo kvalitetnih dijagnostičara. Umjesto njih imamo liječnike
koji su možda vrsni u svojoj grani kad treba izliječiti dijagnosticirani
problem, ali sami ga teško prepoznaju i oslanjaju se na bezbroj skupih pretraga
i snimanja te mišljenja drugih specijalista. Vrlo često kod iole kompliciranjeg
problema dijagnosticiranje se svodi na čitav niz pretraga i hodanja po desecima
specijalista koji redom isključuju jedno po jedno moguće oboljenje. Problem
nastaje kad nakon desetaka tih specijalista i čitavog niza pretraga i snimanja
i dalje dijagnoza ostane nepoznanica iako čovjek ima realnih i čak mjerljivih
tegoba. Tko misli da se ovakve situacije događaju rijetko, vara se. Treba samo
malo prošetati bolnicama i porazgovarati s ljudima koji već beznadno sjede u
čekaonicama pred vratima još jednog specijaliste nizu onih kod kojih su bili
ili u iščekivanju tko zna kojeg snimanja ili pretrage, da bi se uvidjelo koliko
zapravo puno ima ovakvih slučajeva. Još je veći problem ako se postavi pogrešna
dijagnoza i pacijent se godinama liječi raznim lijekovima koji se svi pokazuju
neučinkovitima (a mogu mu i naškoditi zdravlju) jer mu je postavljena kriva
dijagnoza, a on cijelo vrijeme trpi i nastavlja obilaziti liječnike.
Dodatan je problem što se
već ni samim ljudima ne da odlaziti liječniku na prvi znak nekog problema jer
znaju što ih čeka: beskrajan niz pretraga i obilaženje tko zna koliko
specijalista da bi se došlo do dijagnoze i eventualnog početka liječenja. Kad
znamo koliki su redovi za pojedini pregled i koliko treba na svaki od njih
čekati, čovjek na samom početku izgubi volju, pogotovo ako je zaposlen i ima
obitelj. Onda se čeka dok problem ne postane zaista ozbiljan, a tada, čak i ako
se relativno brzo uspostavi dijagnoza, oštećenja zdravlja su veća, liječenje
dulje i skuplje, a posljedice često ostaju zauvijek. Opet je na gubitku
zdravstveni sustav, na gubitku je sam čovjek, na gubitku je i društvo jer je
izgubilo zdravog radnika i jer će one posljedice trebati zdravstvenu skrb
zauvijek. A velika je mogućnost da će čovjek s vremenom morati otići i u
prijevremenu ili invalidsku mirovinu.
Dijagnostika je, dakle,
problem današnjeg zdravstvenog sustava. Kvalitetan dijagnostičar može bitno
smanjiti broj pretraga koje pacijent treba obaviti, k tome neće morati
obilaziti tko zna koliko specijalista i s jedne strane trošiti njihovo radno
vrijeme i novac sustava, a s druge zauzimati mjesto nekome kome su ta pretraga
ili pregled zaista potrebni. Sam pacijent pak u rukama kvalitetnog
dijagnostičara dobiva dijagnozu za puno kraće vrijeme i može prije početi s
liječenjem. Ušteda velika, korist i za sustav i za društvo i za samog bolesnika
neizmjerna. Pa zašto se onda ne radi na obrazovanju dobrih dijagnostičara, a ne
samo liječnika koji će znati nabrojati i liječiti bezbroj bolesti ali ne i
prepoznati ih pred sobom s minimumom pretraga?
Odgovor leži u našem
obrazovnom sustavu koji prije svega svoje korisnike (učenike i studente) uči
nabrajanju, a manje razmišljanju, uočavanju i povezivanju činjenica. Nemam
ništa protiv učenja mase podataka napamet, oni su i te kako potrebni i suludo
je misliti da se može bez njih, ali njihovo povezivanje i logičko zaključivanje
ono je što ih čini korisnima. A toga je danas manje nego ikad prije. I taj
problem ne dolazi do izražaja samo u sustavu zdravstva, on je vidljiv u svim
segmentima današnjeg društva, i to ne samo našeg.
Dobar dijagnostičar svakom
zdravstvenom sustavu i društvu zlata vrijedi. Takvi ljudi zaslužuju visoke
plaće, i to bez ikakvih „pumpanja“ dežurstvima i pripravnostima, jer štede
društvu daleko veći novac. Kad bi u hrvatskom zdravstvenom sustavu bilo više
kvalitetnih dijagnostičara, bilo bi novca i za njihove velike plaće i za sve
druge potrebe a sam bi sustav istovremeno bio jefitniji. Broj obavljenih
pretraga bio bi puno manji, redovi za razne preglede i pretrage puno kraći,
trošilo bi se i manje lijekova. Kolika je sve to ušteda? Nemjerljiva. No
umjesto da se o tome govori i da se problem preskupog zdravstvenog sustava kod
nas počne rješavati tamo gdje zaista počinje, nama su problem plaće liječnika i
postojanje dvaju ili više istih odjela relativno blizu jedan drugome. Očevidno,
dijagnosticiranje pravog uzroka problema nije nešto čega nedostaje samo u
sustavu zdravstva.
Mogu se primanja liječnika
smanjiti, mogu se i bolnice spojiti, ali problem cijene ovakvog zdravstvenog
sustava neće se time riješiti jer jednostavno nije u tome.
Nema komentara:
Objavi komentar