Urušeni sustav obrazovanja i prijedlog hitnih mjera za njegov oporavak

Nije nikakva tajna da se obrazovni sustav naše zemlje već dugo vremena urušava i da svaki potez nadležnih i svaka nova „reforma“ obrazovanja taj proces samo još dodatno ubrzavaju. Kada je to počelo i kako, da li postupnom feminizacijom učiteljske profesije koju danas u većini drže žene za čiju se plaću po definicije nekako smatra da je u pitanju druga plaća u obitelji i manje bitna, pa su stoga polako i opale plaće učiteljskog kadra u odnosu na prosječne plaće drugih visokoobrazovanih ljudi u društvu, da li „šuvarovicom“ koja je odstupila od starih, još iz austrougarske nasljeđenih modela obrazovanja, i što je tome sve još pridonijelo, nema smisla sada više govoriti i razmatrati. Činjenica je da nam je obrazovni sustav u velikim problemima, kako onaj osnovnog i srednjeg tako i visokog obrazovanja. O srozavanju znanja djece, o tome da djeca sve manje čitaju i sve teže logički razmišljaju, o inflaciji petica zbog čega se upisi u srednje škole svake godine pretvaraju u noćnu moru i roditelja i djece, o tome da je redno mjesto Sveučilišta u Zagrebu svake godine sve niže na rang listi sveučilišta u svijetu, svi sve znamo i često se o tome piše. Stoga nemam namjeru pisati o tome. Umjesto toga pokušat ću kroz niz točaka predložiti prave, a ne samo kozmetičke promjene koje bi trebalo napraviti u našem obrazovnom sustavu da bi se stanje u njemu popravilo.

Problemi našeg obrazovnog sustava, iako svi ministri redovito kreću od reformi osnovnog i srednjeg obrazovanja, počinju zapravo od samog ministarstva (tj. načina na koji društvo gleda na struku) kao i od visokog školstva. Podijelit ću promjene na one opće i na one koje se tiču visokog, srednjeg i osnovnog obrazovanja.

Opće promjene na razini cijelog sustava obrazovanja

Podizanje osnovne plaće učiteljima i profesorima na razinu koja će biti 10% iznad prosječne osnovne plaće visokoobrazovanog kadra u državnoj službi. To je način da se profesiji vrati dignitet i da se učiteljima i profesorima vrati motivacija, a time će se za nju zainteresirati i kvalitetniji kadar.

Promjene na razini sustava osnovnog obrazovanja

Zadržavanje 4+4 modela (4 godine razredne + 4 godine predmetne nastave).

1. Uvođenje opisnih ocjena za predmete glazbene, likovne i tjelesne kulture te za vjeronauk (etiku).

2. Postavljanje kamera u sve razrede kako bi se nakon svake prijave neprimjerenog ponašanja profesora ili učenika moglo pogledati što se dogodilo. Da bi se riješio problem ometanja nastave od strane učenika, treba uvesti kazne. I to: za prvo ometanje u tekućoj godini pismena opomena komisije sastavljene od ravnatelja, dva profesora i dva člana Vijeća roditelja nakon odgledane snimke s kamere. Za drugo 1000 kn roditeljima djeteta koje je ometalo nastavu. Za treće 3000 kn roditeljima. Za četvrto automatski pad razreda i izbacivanje iz škole s pravom na upis istog razreda iduće školske godine.

3. Profesorima objasniti pojam Gaussove krivulje i važnost raspodjele ocjena okvirno u skladu s njom.

4. Na kraju svake godine pišu se standardizirani testovi. Ukoliko je rezultat razreda ispod traženog nivoa (osim za razrede s posebno otežavajućim okolnostima – npr. one s velikim brojem romske djece), profesor dobiva 10% nižu plaću i priliku da to popravi. Ponovi li se rezultat, gubi licencu za poučavanje na 5 godina. Ukoliko je bitno iznad traženog nivoa, profesor dobiva 10% višu plaću. Za iznimno postignuće razreda (među prvih 5 u državi) dobiva 20% višu plaću.

5. Ocjena učenika iz pojedinog predmeta na kraju godine rezultat je ocjene koja se dobije kad se ocjena profesora i ocjena iz standardiziranog testa zbroji i podijeli sa dva.

6. Profesori čiji su učenici na državnim i relevantnim međunarodnim natjecanjima osvojili jedno od prva dva mjesta (državno) ili jedno od prvih pet mjesta (relevantna međunarodna) dobivaju u idućoj šk. godini (ali samo za nju, ne trajno) osnovicu plaće povećanu za 20%. Ako su imali dvoje takvih u istoj šk. godini, povećanje je 30%, za troje takvih 35%. Ravnatelj čiji je profesor imao takvog učenika dobiva također 20% višu osnovicu plaće. Za dva takva profesora 30%, za tri 35% - ali samo u narednoj šk. godini, ne trajno. Svake godine gledaju se rezultati natjecanja iz prošle i nema trajnih povećanja plaća, samo onih zasluženih u prethodnoj šk. godini.

7. Upisi u srednje škole dobivaju se kao rezultat zbroja prosjeka ocjena iz svih predmeta iz 5., 6., 7. i 8. razreda plus ocjena iz pojedinih za školu bitnih predmeta iz 7. i 8. razreda. Prvo mjesto na državnom natjecanju iz bitnog predmeta u 7. i 8. razredu donosi izravan upis.

Promjene na razini sustava srednjeg obrazovanja

Zadržavanje modela od 3 godine strukovne škole i 4 godine gimnazije.

1. Za srednje škole vrijedi također sve što je navedeno u točkama od 1. do 6.  iz stavke za osnovne škole.

2.  Upisi na fakultet dobivaju se kao rezultat bodova dobivenih zbrojem prosjeka ocjena svih četiriju godina srednje škole pomnoženih sa 20 (max 400) i bodova skupljenih na prijemnom ispitu na fakultetu (max 600). Učenici koji su iz predmeta koji je bitan za fakultet osvojili prva mjesta na državnim natjecanjim na bilo kojoj godini srednje škole imaju izravan upis. Za drugo mjesto osvajaju 100 dodatnih bodova, za treće 50.

3. Učenici strukovnih škola na fakultet mogu jedino ako kroz večernju školu polože razliku predmeta za gimnaziju.

Promjene na razini sustava visokog obrazovanja

1. Ukidanje Bolonje i povratak na prethodni broj semestara studiranja i titule koje se po diplomi dobivanju. Dakle, ukidanje „bakalara“. Uvođenje iznova magisterija i doktorata kakvi su bili prije Bolonje.

2. Postavljanje kvota za sve državne fakultete u ovisnosti o potrebama gospodarstva, s time da bi broj studenata koji studiraju ekonomski, filozofski, pravni, prometni i učiteljski fakultet na razini cijele države trebalo strogo ograničiti na maksimalno 10-ak godišnje za svaki pojedini od tih fakulteta kroz idućih 20 godina. Ukida se mogućnost studiranja uz plaćanje mimo kvota. Svi studenti imaju besplatnu prvu godinu, nakon toga samo redoviti s uspjehom iznad 4,0 (prosjek), za one lošijeg uspjeha državna subvencija ovisi o uspjehu.

3. U radnu knjižicu upisuju se samo diplome dobivene na državnim fakultetima i samo se one vrednuju za primanje na radna mjesta u državnim službama.

4. U sustavu napredovanja na sveučilištu obveza je napredovanje svake 4 godine, za napredovanje uvjet su isključivo znanstveni radovi objavljeni u CC časopisima. Tko u roku nije napredovao gubi mjesto na sveučilištu.

5. Ukidaju se koeficijenti za dekane, prodekane, rektore i prorektore i uvodi se dodatak na osnovnu plaću od 1000kn (prodekani), 2000kn (dekani i prorektori) i 3000kn (rektori) za te pozicije.

6. Uvodi se komisija kojoj se anonimno mogu prijaviti uočeni plagijati i napredovanja dobivena na osnovu njih. Osoba kojoj je dokazano da je plagirala rad trajno gubi mjesto na sveučilištu.

7. Uvodi se komisija koja će pregledati sva napredovanja ostvarena u protekle četiri godine. Ona koja su dobivena na račun radova koji nisu objavljeni u časopisima s popisa CC poništavaju se. Osoba dobiva rok od dvije godine za prilaganje potrebnih radova za napredovanje.

8. Zabranjuje se da na istom sveučilištu rade dvije osobe iz iste obitelji ili rodbinski povezane. Ako trenutno na nekom sveučilištu rade dvije ili više osoba iz iste obitelji ili rodbinski povezane, na njemu bi trebala ostati ona višeg statusa. Ako se ova mjera ne može provesti za trenutno stanje, onda bi trebalo barem za ubuduće zabraniti zapošljavanje na pojedino sveučilište ljudi kojima već na tom sveučilištu radi osoba s kojom žive u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici (ili zajednici životnog partnerstva) ili netko s njima rodbinski povezan.Pitanje tužbe protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu na tlu Hrvatske kao i pitanje njihove protutužbe protiv Hrvatske za isto, jedno je od pitanja koja se svako malo pojavljuju u medijima i jedne i druge države. Da bismo uopće mogli procijeniti koliko su te tužbe realno ostvarive, moramo prije svega znati što je zapravo genocid. Zločin genocida preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratifikacije Konvencije od strane SFRJ, a za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Genocid se definira kao bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina:

(a) ubijanje pripadnika skupine(b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine(c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje(d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine(e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u druguZa genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od ovih akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. Po ovoj definiciji, na tlu BiH kao i na tlu Hrvatske počinjen je zločin genocida.No Međunarodni sud pravde (ICJ) je, pozivajući se na haške presude, utvrdio da je u ratu u BiH počinjen genocid jedino u Srebrenici, u srpnju 1995. Za taj zločin osuđeni su oficiri Vojske rep. srpske, R. Krstić i B. Simić. Srbija nije proglašena krivom za genocid počinjen u Srebrenici jer je Sud zaključio da veza između Beograda i bosanskih Srba, iako jaka i iako im je Beograd davao svu moguću potporu, ipak nije bila takva da bi se bosanski Srbi mogli izjednačiti s tijelima SRJ. Tj. Sud nije utvrdio da je Beograd mogao spriječiti Mladića u provođenju genocida unatoč potpori koju mu je pružao te stoga Srbija nije proglašena krivom za genocid. Za masovne zločine u drugim dijelovima BiH, gdje su uništena čitava područja u zapadnoj Bosni i Posavini ranije naseljena Hrvatima, utvrđeno je da nisu predstavljali genocid.Oko ove presude postoje različita mišljenja, mnogi stručnjaci smatraju da je Sud postavio vrlo visoku definiciju genocida. U takvim okolnostima mogućnost da Hrvatska dobije tužbu protiv Srbije za genocid malo je vjerojatna. I vrijedilo bi promisliti o povlačenju te tužbe uzajamno sa Srbijom. Mala je, međutim, vjerojatnost da će do toga doći jer bi se vladajuće stranke koje bi to napravila u okolnostima općenito jako podijeljenog i mnogim njihovim potezima već iziritiranog društva, našle pod jakim udarom oporbe i raznih skupina koje bi to iskoristile protiv njih, bez obzira na opravdanost takvog poteza. Tako da će međusobne tužbe za genocid vjerojatno ostati na snazi. I vjerojatno nakon godina sudovanja biti obje odbačene.Ono što smo, međutim, odavno trebali napraviti, neovisno o ovim dvjema tužbama, jest inzistirati na pitanju reparacije tj. odštete i konkretnim žrtvama i područjima koja su uništena ratom koji nismo poveli i koji se vodio na našem teritoriju. Plus pitanju odštete zbog izbjeglica koje smo morali zbrinuti, odštete zbog izgubljenih turističkih sezona, odštete zbog troškova nastalih prekidom prometne povezanosti dijelova RH, odštete zbog izgubljenih međunarodnih željezničkih koridora (od čega se naša željeznica do danas nije oporavila) i drugog. Na odštetu imamo pravo, a s druge strane ništa ne šalje tako jaku poruku i ništa tako jako neće zaboljeti krivca nego kad ga se opali po džepu. Da nam Srbija svih ovih godina polako nadoknađuje štetu koju je njezina politika napravila u našoj zemlji, puno bismo se lakše i brže oporavili, a ogorčenja bi zbog rata nedvojbeno bilo bitno manje jer bi ljudi osjećali da je krivac ipak kažnjen.Na što se, međutim, svela reparacija za štetu koju smo pretrpjeli agresijom Srbije na našu zemlju? Na to da konkretne žrtve zločina na sudovima u Srbiji same, bez pomoći naše države, traže naknadu svoje osobne štete. Radi se o slučajevima ratnih zločina nad civilima, torturi, nečovječnom postupanju, višemjesečnom nezakonitom pritvoru itd. Preko Fonda za humanitarno pravo pokrenuto je u Srbiji od strane građana raznih postjugoslavenskih država više stotina sudskih postupaka. Međutim, te tužbe sudovi u Srbiji uglavnom odbijaju pod izlikom da su zastarjele (iako je to u suprotnosti i s domaćom i s međunarodnom sudskom praksom kad je riječ o zaštiti žrtava teških kršenja ljudskih prava) ili tako što ne prihvaćaju dokaze žrtava i njihovih svjedoka. Sudovi se otvoreno stavljaju na stranu države koju štite od zahtjeva za odštetom, a prema tužiteljima se ponašaju neprimjereno i odugovlače s postupcima. Žrtve zbog toga polako odustaju od njih, što zbog troškova suđenja, što zbog iscrpljivanja natezanjima sa sudovima, što zbog toga jer vide pristranost sudova u Srbiji i gube nadu da će uspjeti dobiti tužbe. Postavlja se pitanje gdje je tu stav naše države i političara koji su trebali pitanje tih tužbi podignuti na državnu razinu i poduprijeti ih i financijski i političkim pritiskom na Srbiju.S druge strane, Hrvatska uredno obnavlja kuće srpskih povratnika (koji ih u velikom broju prodaju i nastavljaju živjeti u Srbiji), a trenutno isplaćuje oko 40000 mirovina ljudima koji žive u Srbiji. Riječ je o nezanemarivom iznosu koji se za te svrhe troši svake godine iz proračuna RH. Koliko god to suludo zvučalo, ispada da Hrvatska plaća reparaciju Srbiji i njezinim građanima.Hrvatska država od rata je obnovila oko 150 000 u ratu uništenih stambenih jedinica i samo na to potrošila oko 5 i pol milijardi eura proračunskog novca. O svim ostalim štetama jedva da se danas i govori. Nejasno je zašto tu i svu ostalu ratnu štetu snosimo sami umjesto da barem jedan njezin dio snosi država iz koje je napad došao i koja ju je prouzročila, a s kojom naši političari već godinama na državnom nivou njeguju prijateljske odnose. I nije jasno zašto se pitanje posljedica agresije na Hrvatsku danas svodi isključivo na pitanje tužbe za genocid za koju se s velikom vjerojatnošću može zaključiti da neće proći te na pitanje 900 ljudi koji se još uvijek vode kao nestali a koje je po svakom ljudskom mjerilu već odavno trebalo biti riješeno kao preduvjet uspostavljanja bilo kakvih dobrosusjedskih i trgovačkih odnosa. Ostaje dojam da političarima u našoj zemlji do odštete od Srbije zapravo i nije stalo, iako se istovremeno stalno govori o proračunskom deficitu i potrebi prodaje ono malo još preostalog „obiteljskog srebra“ za njegovo krpanje. Istovremeno i za predsjednika i za premijera imamo osobe koje su po struci pravnici, i to vrsni pravnici, i ova tema trebala bi im biti i te kako bliska i jasna.Sva druga pitanja poput onog otuđenog kulturnog i drugog blaga i dalje stoje otvorena. Hrvatska očigledno cijelo vrijeme radi velik iskorak u pravcu uspostavljanja dobrih odnosa sa Srbijom, ali zanemarujući pri tom svoje interese kao i interes konkretnih žrtava srpske agresije. I to je ono što je problem. Tužba za genocid dobro zvuči, ali pitanje je nije li krivica Srbije svedena isključivo na nju upravo zato što je nekome od početka bilo jasno da neće biti dobivena i da je takva tužba najbolji način da ratna šteta prođe bez odštete te da se sva trpnja i razaranje koja je Srbija prouzročila izrelativizira

Kvote za studiranje treba uvesti iz dva razloga. Prvi je taj što previše mladih studira ne iz stvarnog zanimanja već zato što se nemaju gdje zaposliti. Rezultat toga je pad kriterija na sveučilištima jer svi ti mladi ipak nisu za fakultet. Kad na kraju i dobiju diplomu, one neće biti jamstvo inteligencije i znanja koji se očekuju od ljudi s diplomama. Drugi je taj što tako velik broj studenata traži i veći broj predavača. Kako u svakoj državi postoji ograničen (i zapravo vrlo mali) broj kvalitetnih, visoko inteligentnih stručnjaka i predavača koji je premali za ovoliki broj studenata, predavači postaju i oni koji nisu tako kvalitetni. To također djeluje na pad kriterija i razine znanja studenata koji izlaze s fakulteta.

Ovo je vrlo, vrlo skraćeni presjek onoga što bi pod hitno trebalo napraviti u našem sustavu obrazovanja. Njime sigurno nisu obuhvaćene sve potrebne mjere, samo one najhitnije. I ovdje se nisam ni dotaknuo problema samog gradiva. No ono je od sekundarne važnosti. I u dobro osmišljenom sustavu obrazovanja koji vrednuje kvalitetu struka će ga sama najbolje korigirati.Nije nikakva tajna da se obrazovni sustav naše zemlje već dugo vremena urušava i da svaki potez nadležnih i svaka nova „reforma“ obrazovanja taj proces samo još dodatno ubrzavaju. Kada je to počelo i kako, da li postupnom feminizacijom učiteljske profesije koju danas u većini drže žene za čiju se plaću po definicije nekako smatra da je u pitanju druga plaća u obitelji i manje bitna, pa su stoga polako i opale plaće učiteljskog kadra u odnosu na prosječne plaće drugih visokoobrazovanih ljudi u društvu, da li „šuvarovicom“ koja je odstupila od starih, još iz austrougarske nasljeđenih modela obrazovanja, i što je tome sve još pridonijelo, nema smisla sada više govoriti i razmatrati. Činjenica je da nam je obrazovni sustav u velikim problemima, kako onaj osnovnog i srednjeg tako i visokog obrazovanja. O srozavanju znanja djece, o tome da djeca sve manje čitaju i sve teže logički razmišljaju, o inflaciji petica zbog čega se upisi u srednje škole svake godine pretvaraju u noćnu moru i roditelja i djece, o tome da je redno mjesto Sveučilišta u Zagrebu svake godine sve niže na rang listi sveučilišta u svijetu, svi sve znamo i često se o tome piše. Stoga nemam namjeru pisati o tome. Umjesto toga pokušat ću kroz niz točaka predložiti prave, a ne samo kozmetičke promjene koje bi trebalo napraviti u našem obrazovnom sustavu da bi se stanje u njemu popravilo.

Zadržavanje 4+4 modela (4 godine razredne + 4 godine predmetne nastave).1. Uvođenje opisnih ocjena za predmete glazbene, likovne i tjelesne kulture te za vjeronauk (etiku).2. Postavljanje kamera u sve razrede kako bi se nakon svake prijave neprimjerenog ponašanja profesora ili učenika moglo pogledati što se dogodilo. Da bi se riješio problem ometanja nastave od strane učenika, treba uvesti kazne. I to: za prvo ometanje u tekućoj godini pismena opomena komisije sastavljene od ravnatelja, dva profesora i dva člana Vijeća roditelja nakon odgledane snimke s kamere. Za drugo 1000 kn roditeljima djeteta koje je ometalo nastavu. Za treće 3000 kn roditeljima. Za četvrto automatski pad razreda i izbacivanje iz škole s pravom na upis istog razreda iduće školske godine.3. Profesorima objasniti pojam Gaussove krivulje i važnost raspodjele ocjena okvirno u skladu s njom.4. Na kraju svake godine pišu se standardizirani testovi. Ukoliko je rezultat razreda ispod traženog nivoa (osim za razrede s posebno otežavajućim okolnostima – npr. one s velikim brojem romske djece), profesor dobiva 10% nižu plaću i priliku da to popravi. Ponovi li se rezultat, gubi licencu za poučavanje na 5 godina. Ukoliko je bitno iznad traženog nivoa, profesor dobiva 10% višu plaću. Za iznimno postignuće razreda (među prvih 5 u državi) dobiva 20% višu plaću.5. Ocjena učenika iz pojedinog predmeta na kraju godine rezultat je ocjene koja se dobije kad se ocjena profesora i ocjena iz standardiziranog testa zbroji i podijeli sa dva.6. Profesori čiji su učenici na državnim i relevantnim međunarodnim natjecanjima osvojili jedno od prva dva mjesta (državno) ili jedno od prvih pet mjesta (relevantna međunarodna) dobivaju u idućoj šk. godini (ali samo za nju, ne trajno) osnovicu plaće povećanu za 20%. Ako su imali dvoje takvih u istoj šk. godini, povećanje je 30%, za troje takvih 35%. Ravnatelj čiji je profesor imao takvog učenika dobiva također 20% višu osnovicu plaće. Za dva takva profesora 30%, za tri 35% - ali samo u narednoj šk. godini, ne trajno. Svake godine gledaju se rezultati natjecanja iz prošle i nema trajnih povećanja plaća, samo onih zasluženih u prethodnoj šk. godini.7. Upisi u srednje škole dobivaju se kao rezultat zbroja prosjeka ocjena iz svih predmeta iz 5., 6., 7. i 8. razreda plus ocjena iz pojedinih za školu bitnih predmeta iz 7. i 8. razreda. Prvo mjesto na državnom natjecanju iz bitnog predmeta u 7. i 8. razredu donosi izravan upis.Promjene na razini sustava srednjeg obr