Imam dva znanca. Obojica imaju firmu (svaki svoju)
koja se bavi potpuno istim poslom. Za ovaj tekst nije bitno kojim pa ga neću ni
navoditi. Bitno je, međutim, da je jedan od njih stručnjak u svom poslu, a
drugi posao vodi, kako bi se reklo, "lijevom nogom". Prvome je firma
propala nakon godina mrcvarenja, u dugovima je, a na osobnom je planu
deprimiran, uništen čovjek. Drugome posao cvate, prije desetak godina kupio je
teren u prestižnom dijelu grada i sagradio kuću, čovjek je pun sebe i ni u
jednom trenutku nisam kod njega vidio neki strah za svoju budućnost ili
budućnost svoje dvoje djece. A o istom se poslu radi. U čemu je razlika?
Prvi čovjek, iako znalac u svom poslu, nema
nikakvu političku zaleđinu. Otvorio je firmu računajući da će na osnovu svoga
znanja i stručnosti te profesionalnosti u odnosu prema klijentima koji
podrazumijevaju kvalitetno i brzo obavljen posao moći od nje živjeti i
prehranjivati obitelj. Drugi je dugogodišnji član SDP-a (još iz vremena prije
osamostaljenja Hrvatske), kućni prijatelj njezinog bivšeg čelnika i općenito
ljudi iz vrha stranke. Prvi je propao jer poslove, unatoč kvaliteti svoga rada,
nije mogao dobiti osim po koji manji za neku privatnu osobu ili manju firmu u
sličnoj poziciji. Drugome su poslovi stizali bez ikakvog truda, samo na račun
položaja u stranci i veza s drugim utjecajnim ljudima u njoj (a koji su odavno
pohvatali pozicije u gospodarstvu). I ne boji se za svoju budućnost unatoč
krizi, jer za njega će posla i prihoda uvijek biti, ma kakva kriza bila, kao i
za njegovu djecu. Stariji je sin nedavno dobio dobar posao u državnoj službi,
iako je završio fakultet s kojim bi svakome drugome bilo zauvijek zajamčeno
mjesto na zavodu za zapošljavanje. A i mlađi će uskoro stopama starijeg. Prvi
će pak čovjek najvjerojatnije uskoro u zatvor. Nije državi platio poreze i
doprinose za sebe, a ne spada u privilegirane građane RH kojima se takvi dugovi
opraštaju.
Ovo je samo jedan primjer prakse koja je u našem
društvu na djelu već desetljećima, ali svoju kulminaciju doživaljava upravo
unatrag nekoliko posljednjih godina. Općenito, unatoč svim pričama o društvu
znanja i izvrsnosti, znanje i kvaliteta nikad kod nas nisu bili na manjoj
cijeni nego što su to danas. U državne službe primaju se ljudi po političkoj
podobnosti ili po rođačkim vezama. Često to ide i preko drugih
"veza", pa muškarci na pozicijama zapošljavaju preko znanaca svoje
ljubavnice (a za uzvrat kod sebe ili negdje drugdje zapošljavaju njihove po
onoj "ruka ruku mije") i čak i otvaraju dotad nepostojeća radna
mjesta kako bi ih zaposlili. Kad je riječ o privatnicima, poslove dobivaju one
firme čiji su vlasnici/suvlasnici u čvrstim vezama s političkom elitom ili ih
dobivaju klijenti tih firmi čiji su vlasnici/suvlasnici u čvrstim vezama s
političkom (najbolje vladajućom) elitom. Znanje i kvaliteta u tom gadljivom
kolopletu političko-rođačko-seksualnih odnosa potpuno su nebitni. Poslovi koji
se rade ionako su samo paravan za izvlačenje proračunskog novca ili novca
izravno iz džepova građana, a to što je kvaliteta rada dotičnog tako zaposlenog
pojedinca loša ionako se utapa u općoj slici lošeg (i sve lošijeg) rada na
razini cijelog društva, u svim njegovim segmentima. Tko će, uostalom, ukazati
na to da je rad onog zaštićenog pojedinca od mnogih takvih i među mnogim takvim
pojedincima loš? Kome će ukazati? I tko bi to trebao provjeriti i
sankcionirati? A malo-pomalo dolazimo u situaciju i da sve manje ljudi uopće
zna kako bi zaista kvalitetno odrađen posao trebao izgledati. I loš,
nekvalitetan rad postaje normala. A kad ta normala ima političko-podobnjačku
(ili rođačku ili neku drugu) zaštitu, onda taj rad dobiva oznaku i potvrdu (pa
i medijsku) kvalitete. Onaj zaista kvalitetan rad neće se dobiti priliku ni
pokazati, a ako se negdje i pokaže, ostat će ignoriran, gurnut na stranu i sve
pohvale i nagrade dobit će onaj prvi.
Da stvar bude apsurdnija, pitanje je koliko je
ovaj prvi, član političko-rođačkog establišmenta, kojem su posao i budućnost
zagarantirani samim time što je član tog establišmenta (umjesto da to ovisi o
njegovom radu i kvaliteti rada), uopće svjestan toga koliko su primanja i
pozicija koje ima rezultat isključivo njegove pripadnosti kasti, a ne njegovim
kvalitetama kao stručnjaka i radnika, pa čak i kao čovjeka. Riječ je o ljudima
koji su od malena odgajani kao pripadnici pobjedničke (lijevo-liberalne) kaste,
one kojoj je sve zajamčeno, koja sve zna i u sve se razumije, i koju nitko ni u
snu nema pravo propitivati. Riječ je o ljudima beskrajnog samopouzdanja i
samouvjerenosti. A i kako je ne bi imali, kad im na svakom koraku ljudi slični
njima otvaraju vrata i pružaju si međusobno podršku, već kako to ide prema
kastinskoj lojalnosti. Zaštićeni njome, svoja primanja i pozicije doživljavaju kao
svoju zaslugu i rezultat svojih kvaliteta, nesvjesni toga da su ih
"zaslužili" isključivo pripadnošću kasti. A ne i stvarnom kvalitetom
svoga rada i svojom kvalitetom kao ljudi.
Dobar primjer takvih ljudi su pripadnici trenutne
vlasti, iako ne govorim ni u kojem slučaju samo o njima već o cijeloj toj kasti
čiji su oni trenutno samo najistaknutiji primjerci. Oholi, beskrajno
samouvjereni, a zapravo jednostavno nesposobni. No svoju nesposobnost i svoj
manjak ljudskih kvaliteta oni nisu u stanju sami uopće uočiti, a kamo li
priznati. Kako i bi kad su odrasli uvjereni u svoju nadmoć, nesvjesni da im je
vrata napredovanja otvarala kastinska pripadnost a ne njihova osobna kvaliteta.
Zato svaku kritiku (na koje nisu navikli) doživljavaju kao neosnovanu i napad po
političkoj osnovi. A bezobraština i ono što javnost doživljava kao debeo obraz
rezultat su samo njihove beskrajne uvjerenosti u to da su uvijek u pravu, što
god činili i kakve god rezultate imali. Kako i ne bi, kad se prava kvaliteta od
njih nikad nije očekivala i kad se sve što su radili već po kastinskoj
pripadnosti automatski proglašavalo kvalitetom...
Hrvatska je danas, unatoč svim podjelama koje
vidimo, ponajprije podijeljena na dvije kaste. Prva je ova čijim su članovima
otvorena sva vrata (jer si ih međusobno otvaraju) bez obzira na kvalitetu onoga
što rade i njihovu kvalitetu kao ljudi. To su ljudi koji i u ovoj krizi ostaju
nedirnutih pozicija i primanja, mirni i samouvjereni, ljudi koji ne strahuju ni
od čega, a najmanje od budućnosti. Druga su svi ostali, oni kojima ništa nije
sigurno, koji strepe od gubitka posla i ovrha i koji ne znaju kako će se, gdje
i kada zaposliti njihova djeca. Prvima je sve osigurano, ma kako nekvalitetno
radili i ma kako loši ljudi bili. A drugima ni najveća kvaliteta rada i njih
kao osoba ne može zajamčiti sigurnost.
Nema komentara:
Objavi komentar