Priča o podizanju gospodarstva koju praktički sada
već bez prekida ponavljaju svi, kako tko zine ili se dohvati tipkovnice, sve
više naliči na mit sličan mitu o ulasku u EU koji će nam donijeti blagostanje.
Ušli smo u EU i blagostanje nije došlo. I neće ni doći bez da se sami oko njega
potrudimo, za što nam pak ulazak u EU zaista nije bio potreban. Naš narod,
međutim, voli vjerovati u mitove. Pa se tako, nakon što se mit o blagostanju
ulaskom u EU raspuknuo poput mjehura od sapunice (ali nam evo po n-ti put rastu
cijene vode - navodno upravo zbog „standarda EU“), sve frenetičnije počela
ponavljati ona priča o podizanju gospodarstva, toliko da to već podsjeća na
mantru. I kao što su nam u interesu višeg cilja - ulaska u EU - poručivali neki
da progutamo i koju (a uistinu mnogu) gorku pilulu poput progona generala
Domovinskog rata (i mnoge druge), tako i sada svako malo slušamo kako je „viši
cilj“ podizanje gospodarstva i kako zbog tog višeg cilja treba prijeći preko
priča o Udbi ili gender ideologiji koja nam se silom nameće, pa i kroz školske
programe djeci, i preko koječega drugog, pa i „tog nevažnog lex Perkovića kojim
se samo skreće pozornost s pravih tema“. Političari to ponavljaju, bilo na
vlastitita usta bilo preko svojih ljudi u medijima, a jedan broj ljudi to
prihvaća i ponavlja dalje. Zašto to ovi ljudi čine, ne bih previše ulazio u to,
samo ću reći da je u pravilu riječ o onima koji su stavovima bliski
neoliberalnoj ideologiji i koji sami ili preko obitelji imaju
partizansko-jugoslavenskog putra na glavi. I tako se širi mantra o podizanju gospodarstva
kao višem cilju zbog kojeg treba pod tepih gurnuti sva ona teška i neugodna
pitanja koja nam već desetljećim razdiru društvo. Lijepo. Dobro to zvuči.
Ostavimo, dakle, ta neugodna pitanja po strani i počnimo i sami ponavljati
mantru o podizanju gospodarstva. Uvode nam tzv. program zdr. odgoja u škole i
djeca nam moraju slušati gender ideologiju dok mi svi u zboru mantramo o
podizanju gospodarstva? Vlada svim silama štiti bivše udbaše i zamjera se
najvećoj europskoj sili, Njemačkoj, zbog toga, sramoti sve nas i cijelu zemlju
zbog jednog čovjeka - i to nakon što smo generala Gotovinu kao zadnjeg zločinca
morali isporučiti da nam ne bi „zemlja bila taoc jednog čovjeka“...? Koga briga
za to, gospodarstvo je bitno! Vlada uništava sve čega se dotakne, a istovremeno
dijeli kredite iz proračunske kasice-prasice svojim zaduženim podobnicima i
namješta svoje ljude na sve moguće pozicije u državnim službama, pa čak i
izmišlja sasvim nove pozicije za njih... ali pustimo to, kakva Udba, nema
mafije kod nas, mantrajmo svi o podizanju gospodarstva. Viši cilj je u pitanju,
pustimo sve drugo! U redu. I gaće će nam svući i razdijeliti zemlju kako kome
stignu dok mi mantramo o podizanju gospodarstva, no u redu. Podizanje
gospodarstva je poželjna tema. Pa, dobro, pogledajmo onda malo koliko je to
podizanje zbog kojeg sve druge teme moramo staviti ad acta i dopustiti da nam
zločinci kroje zemlju zaista realno...
Kako se podiže gospodarstvo? Stranim investicijama
u vidu otvaranja trgovačkih lanaca? Jasno da ne. Treba nam proizvodnja. Treba
nam izvoz. Trebaju nam radna mjesta u proizvodnji. Treba nam netko tko će
otvoriti, što ja znam, tvornicu autodijelova. I to ne jednu nego čitav niz
sličnih pogona u kojima će se zaposliti ona masa nezaposlenih. Kad na to
pomislim, prva je slika koja mi dođe pred oči motiv iz one stare pjesme Idola.
Kako ono ide? Aha...
„Plamene zore bude me iz sna,
Fabrička jutra, dim iz dimnjaka,
Pesma se ori, mladi radnici,
Čelična jutra, hitam fabrici.“
Ustajanje u 5 ujutro, rad u tri smjene, mase koje
se još za mraka u rijekama slijevaju u tvornice... Radi se, zarađuje se,
kamioni proizvoda iz naših tvornica spremaju se na put po cijeloj Europi,
proračun se uredno puni, Linić trlja dlanovima, Milanović pocupkuje od veselja.
„Ide nam, pokrenuli smo gospodarstvo!“, veselo klikće. Dugove polako vraćamo,
zemlja staje na noge... Lijep san, zar ne? Polako, nije dobro naglo se
probuditi. No probuditi bi se ipak morali.
Nema više takvih tvornica. U današnjim tvornicama
posao koji je nekad radilo 50 ili i više ljudi radi stroj. A nema više ni
takvih ljudi. Budimo realni: Tko bi od ljudi koje danas imamo, mahom naviknutih
na laganicu i dugo ispijanje kava, ljudi kojima je 100kn sitnica, pristao na
onakav život: ustajanje debelo prije zore i dugi rad za trakom? I tko bi od
naših mlađih generacija, mahom sa školom višom od osnovne (samo 4,2% mladih kod
nas prestaje sa školovanjem nakon završene OŠ), pristao na takav rad za samo
1500 - 2000kn mjesečne plaće? Školovali su se, svi su pozavršavali neke
gimnazije i fakultete (pa makar to bio i ekonomski) i svi sanjaju o lagodnom
uredskom poslu i plaći od najmanje 10 000kn u startu. Vidi li tu zaista netko
materijal za radnika iz onog sna? Bojim se da ne. A upravo u potrazi za takvom,
slabo školovanom radnom snagom koja će pristati raditi za mali novac i u tko
zna kakvim uvjetima, tragaju današnji realni poslodavci. Zato su i premjestili
svoje pogone (one prave, proizvodne) u Indiju, Kinu i druge slične zemlje. I ni
na kraj pameti im nije otvarati ih u zemlji poput naše. Previsoke plaće,
prevelika očekivanja, loše radne navike... To je realnost. Imat ćemo tvornice,
ali samo ako budemo spremni (ili dovoljno očajni za to) raditi u njima od jutra do mraka kao na traci
i za mali novac. I držati jezik za zubima pri tom, ne buniti se, biti spreman u
svakom trenu dobiti otkaz bez ikakve otpremnine, ne daj Bože organizirati se u
neke sindikate. To je ono što današnji (pravi) poslodavac traži.
Upitat će možda netko kako onda jedna Njemačka
tako prosperira? Ili Francuska? Prosperiraju, da, ali na jeftinoj uvoznoj
radnoj snazi. A ni ta uvozna radna snaga nije poslodavcima više dovoljno
jeftina.
Težnja za sve višim standardom tako je Zapadu
malo-pomalo došla glave. Nedavno je u jednim našim novinama izašao tekst u
kojem se uspoređivao standard prosječnog čovjeka prije 50 godina i ovaj
današnji. Nisu uspoređivali iznose plaća, već broj minuta radnog vremena
potrebnih da se nekad i sada kupi isti proizvod: 10 jaja, televizor, pile... Za
vrijeme koje je nekad prosječnom radniku trebalo da zaradi za paket od 10 jaja,
danas taj isti radnik zaradi za 8 paketa jaja. I sve drugo u sličnim je ili još
većim omjerima. Plaće su realno daleko više danas nego nekad. Ali su i potrebe
i očekivanja narasli. Ono što je nekad bio luksuz, danas se smatra normalnim.
Treba smoći novaca za isplatiti te velike plaće i narasla očekivanja radnicima
uz još sve moguće standarde zaštite radnika. Današnjem poslodavcu, u ovom
globaliziranom svijetu, cijela ta priča ne treba. Puno je lakše otići tamo gdje
radničkih prava i standarda njegove zaštite nema i gdje su plaće (za naša
očekivanja) male. Dokle god proizvode napravljene u tim jeftinim zemljama može
prevesti i prodati skuplje u onima koje se zadužuju da bi financirale svoje
građane kojih sve manje radi u proizvodnom gospodarstvu, za njega je sve u
najboljem redu.
Podizanje gospodarstva koje bi nam trebalo
donijeti blagostanje otkriva se tako kao samo još jedan mit. Mi nemamo kakvu
jeftinu radnu snagu za uvesti koja bi za male novce i od jutra do sutra s
jezikom za zubima radila u tvornicama koje bismo otvorili dok bi jedinci naših
ljudi radili na lagodnim uredskim i rukovodećim položajima i u državnim
sinekurama. Mogli bismo pristati na rušenje vlastitoga standarda i cijena svoga
rada (evo Mrsić baš nešto na tom tragu pokušava), ali kraj toliko ljudi koji su
završili ili će završiti fakultete ne možemo očekivati da će pristati na to na
dulji rok. A i premalo je mladih kod nas za to famozno „podizanje
gospodarstva“. To je bilo moguće 50-ih, 60-ih godina proslog stoljeća kad su
mase polugladnih, nepismenih seljaka hrlile u gradove iz uništenog sela i
preživljavale na jednom kruhu i pašteti u sobičku u kojem ih je bilo nagurano
5-6 i kad je natalitet bio tri puta veći nego danas. Tada je i ona pjesma Idola
bila moguća. Danas, s ovim natalitetom, s mladima od kojih 96% nastavlja s
obrazovanjem nakon OŠ i naviknutih na lagan život u roditeljskom okrilju kojima
su jedino ili eventualno jedno od dvoje djece i koje su njihovi roditelji
spremali za polagan uredski posao u državnoj službi - teško.
To je naša realnost. Nikakvog podizanja
gospodarstva i blagostanja kakvo zamišljamo neće biti. To je samo još jedan mit
koji će se s vremenom raspuknuti kao mjehurić sapunice. Nastavit ćemo se
zaduživati i „provoditi reforme“ te mantrati o podizanju gospodarstva te se
nastaviti podavati neoliberalnom kapitalizmu koji nas je i doveo u ovu
situaciju. I koji uz pomoć one mafijaške organizacije (o kojoj ne smijemo
govoriti jer to skreće pozornost s „podizanja gospodarstva“) onemogućuje prave
zahvate koji bi s vremenom doveli do podizanja gospodarstva. Ali gospodarstva
na realnim temeljima, a ne na neoliberalnim lažima i tlapnjama.
Što se tiče konsenzusa naših dviju vodećih
stranaka, samo slijepac ne vidi da ga one već odavno imaju. Nisu ga nikad ni
prestale imati. Imaju konsenzus o rasprodaji i uništavanju naše zemlje i o
uhljebljivanju svojih kadrova. To je konsenzus kojeg se čvrsto drže i oko
provođenja kojeg jedna drugoj zdušno pomažu i nadopunjuju se. Prividne podjele
i sukobi među njima postoje samo da se naivnima zamažu oči. I da se još lakše
provede sve ono što provode. Pozivati na neki konsenzus tih dviju stranaka koje
su već odavno u koaliciji, stoga je smiješno. Mogu one i ući u neki otvoreni
konsenzus, ali će cilj te koalicije i dalje ostati isti.
Što nam je činiti? Nije teško odgovoriti na to
pitanje. Pravo je pitanje: Koliki je postotak ljudi u Hrvatskoj koji bi zaista
htjeli da se nešto konkretno i zaista dobro za ovu zemlju učini? Koliko je
ljudi spremno mijenjati se? Bojim se, premalo.
Nema komentara:
Objavi komentar