Pravo na liječenje kao statusni smibol

Pratim ovih dana pisanje medija kao i reakcije tzv. običnih ljudi na aferu s operacijom Josipovićeva oka koju je (navodno) besplatno izveo strani liječnik u jednoj našoj bolnici. Na stranu problem te operacije kao dara koji kad je riječ o dužnosniku po zakonu o sprečavanju sukoba interesa ne bi smio prelaziti protuvrijednost od 500 kn - ono što uočava većina ljudi koji Josipoviću zamjeraju taj potez jest činjenica da se time stavio iznad drugih bolesnih ljudi. I kao predsjednik države si prisvojio povlasticu na koju drugi jednako bolesni ljudi nemaju pravo. U našoj državi sukob interesa kod državnih dužnosnika nije rijetkost, kao najnoviji primjer za to imamo slučaj Šegon i posljedični slučaj Linić, jer je Slavko Linić stao u obranu svoga pomoćnika koji je u očevidnom sukobu interesa. Ipak, taj i svi drugi slični slučajevi privlače manju pozornost "malih" ljudi i medija od ovog problema Josipovićeva operiranog oka. Kako je to moguće i zašto?

Odgovor je jednostavan. Krađa, potkradanja i međusobnog pogodovanja ljudi na vlasti u svezi poslova, kredita i raznih uz njih vezanih povlastica oduvijek je bilo. Ljudi se na njih mogu ljutiti, no direktno većini njih to je ni iz džepa ni u džep. Ili im se barem tako čini. Bolest je, međutim, nešto sasvim drugo. Svatko od nas iskusio je bolest, bilo na sebi bilo na nekome od najbližih, i svi smo osjetljivi na privilegije kad je o liječenju riječ. U našoj zemlji koja se ubrzano raslojava, sustav zdravstva, sa svim svojim manama, još uvijek je nešto u što ima pravo ući i dobiti skrb svaki, pa i najneznatniji čovjek u našem društvu. Možemo slobodno reći da su sustav zdravstva i sustav obrazovanja posljednji ostaci socijalističkog načina razmišljanja i rada kod nas. Ponavljam: unatoč svim svojim nedostacima. Službeno, pred zakonom, tu smo svi jednaki. Zakon o zdr. zaštiti još uvijek propisuje jednakost svih građana kad je riječ o njoj. I to bi trebalo vrijediti, bez obzira o čijem da je oku riječ. Na svoje zdravlje (i bolest) svi smo izuzetno osjetljivi. I ako ovo društvo i svijet i grabe velikim koracima u pravcu sve surovijih oblika kapitalizma u svim drugim sferama, pravo na jednakost kad je riječ o liječenju nešto je što ljudi u ovoj zemlji nisu spremni tako lako ispustiti iz ruku.

Činjenica je da općenite jednakosti u današnjem društvu (kao i ranije) nema. Ovih dana imali smo priliku pročitati podatak kako 85 najbogatijih ljudi svijeta posjeduje sve zajedno koliko i 3,5 milijardi najsiromašnjih. Raslojavanje vidimo i u našoj vlastitoj zemlji. Nemaju svi jednako novaca i ne mogu si svi sve jednako priuštiti. Neki će imati helikoptere, vile, jahte i potpunu financijsku sigurnost - drugi samo dugove i upitnu budućnost za sebe i svoju djecu. Određena nejednakost je potrebna za zdrav razvoj društva, jer dolazi kao nagrada za veću radinost, spremnost na učenje i preuzimanje rizika, od čega društvo može samo imati koristi. No kad pređe određene granice, kad iz zdrave kompeticije pređe u zgrtanje profita pod svaku cijenu i preko svake mjere, ona postaje opterećenje društvu jer ga guši. Nejednakost stoga nije nešto na što treba bezuvjetno pristati. Nejednakost do određene mjere, kao poticaj za bolji rad i učenje: Da. Ali stvaranje jaza u društvu, stvaranje kaste onih koji imaju pravo na sve - pa i na liječenje na koje "obični ljudi" nemaju i ne mogu dobiti pravo: Ne. Jedno je nagrada za bolji rad i učenje u smislu višeg standarda, a nešto je sasvim drugo nejednakost u pravu na liječenje. Pred bolešću svi smo isti. I svakog bolest jednako boli i jednako od nje trpi. Svakoga čini jednako nemoćnim i potrebitim liječenja i skrbi. Tu nadmetanje u visini prihoda i novca na računu nema što tražiti. Jedno je podičiti se najnovijim skupim automobilom pred susjedima ili skupim satom na ruci ili jahtom, a nešto je sasvim drugo podičiti se pravom na liječenje u odnosu na jednako bolesne a manje imućne sugrađane. Prvo je draškanje ega i izazivanje jala (što ima svojih i negativnih i pozitivnih strana). Drugo je samo nehumanost. I ništa drugo.

Zato su ljudi na to posebno osjetljivi. Moguće je da će i kod nas doći vrijeme kad će pravo na liječenje ovisiti o tome koliko tko novaca ima u novčaniku. Moguće je da će doći vrijeme kad ćemo kao društvo reći: "Tko nema novaca za liječenje i nije ih sposoban zaraditi za sebe i svoju djecu, neka crkne!" (kako sam svojevremeno čuo jednog čovjeka da kaže). No znači li takvo društvo napredak i je li to ono čemu bismo trebali težiti i što bismo trebali odobriti (jer jednakosti i tako, znamo, na svijetu općenito nema), pitanje je koje bismo si svi trebali postaviti.

Jednakosti na svijetu možda i nema i ni ne kažem da bi je u svemu trebalo biti. Ali kad je riječ o bolesti i pravu na liječenje, moralo bi je biti. Riječ je o nečemu što se ne može tek tako propisati i jasno je da će uvijek biti onih koji će htjeti brže i bolje, bilo da je riječ o predsjedniku, nekom drugom političaru ili "tek" bogatašu. No upravo zato na medijima je kao i na "običnim" građanima da na takve pojave reagiraju. Pravo na liječenje ne smije postati statusnim simbolom.Pratim ovih dana pisanje medija kao i reakcije tzv. običnih ljudi na aferu s operacijom Josipovićeva oka koju je (navodno) besplatno izveo strani liječnik u jednoj našoj bolnici. Na stranu problem te operacije kao dara koji kad je riječ o dužnosniku po zakonu o sprečavanju sukoba interesa ne bi smio prelaziti protuvrijednost od 500 kn - ono što uočava većina ljudi koji Josipoviću zamjeraju taj potez jest činjenica da se time stavio iznad drugih bolesnih ljudi. I kao predsjednik države si prisvojio povlasticu na koju drugi jednako bolesni ljudi nemaju pravo. U našoj državi sukob interesa kod državnih dužnosnika nije rijetkost, kao najnoviji primjer za to imamo slučaj Šegon i posljedični slučaj Linić, jer je Slavko Linić stao u obranu svoga pomoćnika koji je u očevidnom sukobu interesa. Ipak, taj i svi drugi slični slučajevi privlače manju pozornost "malih" ljudi i medija od ovog problema Josipovićeva operiranog oka. Kako je to moguće i zašto?

Odgovor je jednostavan. Krađa, potkradanja i međusobnog pogodovanja ljudi na vlasti u svezi poslova, kredita i raznih uz njih vezanih povlastica oduvijek je bilo. Ljudi se na njih mogu ljutiti, no direktno većini njih to je ni iz džepa ni u džep. Ili im se barem tako čini. Bolest je, međutim, nešto sasvim drugo. Svatko od nas iskusio je bolest, bilo na sebi bilo na nekome od najbližih, i svi smo osjetljivi na privilegije kad je o liječenju riječ. U našoj zemlji koja se ubrzano raslojava, sustav zdravstva, sa svim svojim manama, još uvijek je nešto u što ima pravo ući i dobiti skrb svaki, pa i najneznatniji čovjek u našem društvu. Možemo slobodno reći da su sustav zdravstva i sustav obrazovanja posljednji ostaci socijalističkog načina razmišljanja i rada kod nas. Ponavljam: unatoč svim svojim nedostacima. Službeno, pred zakonom, tu smo svi jednaki. Zakon o zdr. zaštiti još uvijek propisuje jednakost svih građana kad je riječ o njoj. I to bi trebalo vrijediti, bez obzira o čijem da je oku riječ. Na svoje zdravlje (i bolest) svi smo izuzetno osjetljivi. I ako ovo društvo i svijet i grabe velikim koracima u pravcu sve surovijih oblika kapitalizma u svim drugim sferama, pravo na jednakost kad je riječ o liječenju nešto je što ljudi u ovoj zemlji nisu spremni tako lako ispustiti iz ruku.Činjenica je da općenite jednakosti u današnjem društvu (kao i ranije) nema. Ovih dana imali smo priliku pročitati podatak kako 85 najbogatijih ljudi svijeta posjeduje sve zajedno koliko i 3,5 milijardi najsiromašnjih. Raslojavanje vidimo i u našoj vlastitoj zemlji. Nemaju svi jednako novaca i ne mogu si svi sve jednako priuštiti. Neki će imati helikoptere, vile, jahte i potpunu financijsku sigurnost - drugi samo dugove i upitnu budućnost za sebe i svoju djecu. Određena nejednakost je potrebna za zdrav razvoj društva, jer dolazi kao nagrada za veću radinost, spremnost na učenje i preuzimanje rizika, od čega društvo može samo imati koristi. No kad pređe određene granice, kad iz zdrave kompeticije pređe u zgrtanje profita pod svaku cijenu i preko svake mjere, ona postaje opterećenje društvu jer ga guši. Nejednakost stoga nije nešto na što treba bezuvjetno pristati. Nejednakost do određene mjere, kao poticaj za bolji rad i učenje: Da. Ali stvaranje jaza u društvu, stvaranje kaste onih koji imaju pravo na sve - pa i na liječenje na koje "obični ljudi" nemaju i ne mogu dobiti pravo: Ne. Jedno je nagrada za bolji rad i učenje u smislu višeg standarda, a nešto je sasvim drugo nejednakost u pravu na liječenje. Pred bolešću svi smo isti. I svakog bolest jednako boli i jednako od nje trpi. Svakoga čini jednako nemoćnim i potrebitim liječenja i skrbi. Tu nadmetanje u visini prihoda i novca na računu nema što tražiti. Jedno je podičiti se najnovijim skupim automobilom pred susjedima ili skupim satom na ruci ili jahtom, a nešto je sasvim drugo podičiti se pravom na liječenje u odnosu na jednako bolesne a manje imućne sugrađane. Prvo je draškanje ega i izazivanje jala (što ima svojih i negativnih i pozitivnih strana). Drugo je samo nehumanost. I ništa drugo.Zato su ljudi na to posebno osjetljivi. Moguće je da će i kod nas doći vrijeme kad će pravo na liječenje ovisiti o tome koliko tko novaca ima u novčaniku. Moguće je da će doći vrijeme kad ćemo kao društvo reći: "Tko nema novaca za liječenje i nije ih sposoban zaraditi za sebe i svoju djecu, neka crkne!" (kako sam svojevremeno čuo jednog čovjeka da kaže). No znači li takvo društvo napredak i je li to ono čemu bismo trebali težiti i što bismo trebali odobriti (jer jednakosti i tako, znamo, na svijetu općenito nema), pitanje je koje bismo si svi trebali postaviti.Jednakosti na svijetu možda i nema i ni ne kažem da bi je u svemu trebalo biti. Ali kad je riječ o bolesti i pravu na liječenje, moralo bi je biti. Riječ je o nečemu što se ne može tek tako propisati i jasno je da će uvijek biti onih koji će htjeti brže i bolje, bilo da je riječ o predsjedniku, nekom drugom političaru ili "tek" bogatašu. No upravo zato na medijima je kao i na "običnim" građanima da na takve pojave reagiraju. Pravo na liječenje ne smije postati statusnim simbolom.Hrvatsko je zdravstvo vreća bez dna. Mislim da u Hrvatskoj nema osobe koja se s ovom konstatacijom neće složiti. Oko toga zašto je vreća bez dna, mišljenja se donekle razlikuju. Jedni smatraju da su za to krive "napumpane" plaće liječnika i drugog medicinskog (kao i nemedicinskog) osoblja. I predlažu razne modele njihova smanjivanja. Drugi smatraju da su za to krive loša organizacija bolnica i činjenica da u nekim dijelovima Hrvatske postoji nekoliko bolnica s istim odjelima (i svaka sa svojim punim administrativnim i upravljačkim osobljem) u krugu od samo 30 do 50 kilometara. I predlažu njihovo spajanje ili prenamjenu nekih od njih radi smanjenja troškova. Treći smatraju da je problem u prevelikoj potrošnji lijekova (za antibiotike postoje i stvarna upozorenja na to da se previše troše, a previše se troši sigurno i većinu ostalih lijekova) i u potpuno nepotrebnim pretragama, snimanjima i pregledima specijalista što sve HZZO jako puno košta, a do kojih dolazi zato što je sve manje kvalitetnih dijagnostičara među liječnicima i što se oni sve više oslanjaju na tehnologiju i nalaze umjesto na zdrav razum i svoje iskustvo kao liječnika. Četvrti vide problem u mnogim novim aparatima čije je korištenje vrlo skupo a koji su se u medicini pojavili posljednjih desetljeća kao i u mnogim novim pretragama i vidovima liječenja (uključujući razne složene operacije i  lijekove) koji su također vrlo skupi a koji su se pojavili unatrag desetljeće-dva. Njih prije nije bilo i nisu mogli koštati sustav zdravstva, danas međutim postoje i ljudi traže pravo na njih, čime se cijena sustava zdravstva za društvo dramatično povećava. Ti ljudi predlažu uvođenje participacija ili raznih oblika polica osiguranja, uz pretpostavku da će dio pacijenata odustati od takvog skupog liječenja jer neće moći smoći novaca za njega ili da će sudjelovati u njegovoj cijeni i time smanjiti trošak HZZO-a. Peti smatraju da je najveći problem posrnulo gospodarstvo koje više nema snage financirati ovakav model sustava zdravstva i rješenje vide prvenstveno u jačanju gospodarstva. Šesti vide problem u povećanju udjela starog stanovništva u ukupnoj populaciji i sve duljem životu ljudi koji time nisu postali i zdraviji već samo veći broj godina sve više njih traži sve veću i sve skuplju zdravstvenu skrb. Sedmi vide problem u manjku preventive i prevelikom pouzdanju ljudi ovoga vremena u mogućnosti izlječenja problema od kojih su barem dio sami skrivili lošim životnim navikama (pušenjem, pretilošću, mijenjanjem spolnih partnera, nebavljenjem tjelesnom aktivnošću itd.). Osmi, deveti i ini vide glavni problem našeg sustava zdravstva u raznim kombinacijama navedenih točaka, a mnogi ga vide u svemu pomalo te u još ponečemu što nisam nabrojao (recimo, u lošem sustavu javne nabave zbog kojeg se našim bolnicama prodaje potrošni materijal po cijeni koja je nerijetko višestruko veća od nabavne ili u činjenici da dio liječnika radi istovremeno i u javnom sektoru zdravstva kao i privatno, a na uštrb svog rada u javnom sektoru zdravstva). Svi ovi problemi, svaki u svojoj mjeri, zajedno čine Problem sustava zdravstva RH. I zbog svih njih zajedno taj je sustav ona vreća bez dna o kojoj se govori. No nije problem te probleme nabrojati, problem je kako ih riješiti. Ostojić je ponudio svoj model rješavanja problema kao aktualni ministar i predstavnik koalicije na vlasti. U rujnu je rješenje ponudio i Čorušić u ime najveće oporbene stranke, one koja će po svemu sudeći biti iduća na vlasti. Obojica su liječnici, obojici bi trebalo biti jasno koji su glavni problemi zdravstva i kako ih riješiti. Rješavaju li njihovi prijedlozi problem?Ostojićevo je rješenje (spajanje bolnica i privatizacija nemedicinskih usluga) kozmetičke prirode. U nekim manjim segmentima donijet će možda neku uštedu, ali sve zajedno neće spriječiti daljnji rast ukupne cijene sustava zdravstva. Problem starenja stanovništva, problem loše dijagnostike i gomilanja skupih pretraga, problem prevelike potrošnje lijekova i mnoge druge uopće ne dotiče. To je "rješenje" koje će, ovakvo kako je zamišljeno, samo pridonijeti produbljivanju kaosa u zdravstvu i opadanju njegove kvalitete jer će uzdrmati već postojeće i koliko-toliko funkcionirajuće obrasce, a nove kvalitetne neće biti sposoban uspostaviti (jer je to konstanta koja se ponavlja sa svim "reformama" javnog sektora kod nas pri čemu svaka reforma samo sve drastičnije pogoršava stanje). Uvođenje privatnog sektora u nemed. usluge nije jamstvo njihove manje cijene za HZZO, ali zato odmah pod znak pitanja dolazi kvaliteta njihova rada. Ovo je još jedan od poteza "radim nešto tek toliko da nešto radim" političara na vlasti kakvih smo se nagledali u protekla dva desetljeća.Čorušićev prijedlog ima naizgled svojih pozitivnih strana. Kroz povećanje poreza na tzv. junk-food on jedini (premda indirektno) spominje preventivu, a istovremeno nabavlja određen novac sustavu zdravstva. No kakve koristi od dopreme dodatnog novca sustavu koji je vreća bez dna? Prijedlog kažnjavanja onih koji ne dođu na dogovoren pregled je u redu, ali ne rješava problem nepotrebnih pregleda (zbog čega ljudi ni ne dolaze na dio dogovorenih pregleda, jer da su im zaista potrebni sigurno bi došli - naprotiv, ovim će se postići da će ljudi dolaziti na sve zakazane preglede i samo trošiti dodatno novac zdravstva) i pretraga. Prijedlog da osnovni zdr. paket bude besplatan samo za dio stanovništva rezultirat će pak time da će se svi neobuhvaćeni njime odlučivati rjeđe na odlaske liječniku, što će s vremenom dovesti do bolesnijeg stanovništva i težih posljedica po zdravlje ljudi zbog mnogih neliječenih ili kasno uočenih zdravstvenih problema. Od prave preventive istovremeno nema ni "p". Poseban je problem što se u skupini ljudi koji bi imali besplatan osnovni pakete zdr. osiguranja spominju umirovljenici koje se već po navici smatra ugroženom skupinom iako je činjenica da svi oni (pa i oni s najnižim mirovinama) imaju zajamčen mjesečni prihod i nemaju obvezu uzdržavanja djece, dok se u skupinu koja ne bi trebala imati besplatan osnovni zdr. paket stavljaju ljudi iz radne kategorije stanovništva koja je danas najugroženija jer je to kategorija koja se tek kući i zasniva obitelj i koja ima malodobnu djecu na skrbi, a istovremeno im mjesečna primanja nisu zajamčena. Dapače, mnogi su nezaposleni, mnogi su zaposleni ali s nesigurnim i malim primanjima, a čak i oni s relativno solidnim primanjima mogu već sutra ostati bez njih. Istovremeno su to upravo oni ljudi koji iz svojih plaća (kad ih imaju) izdvajaju u fond HZZO-a. I još bi trebali sami plaćati osnovni zdr. paket plus dopunski. Po kojoj logici i kojem pravu?Rješenje bi bilo ne u uvođenju kategorija koje su u startu oslobođene plaćanja zdr. paketa već u uvođenju cenzusa. No uvođenje cenzusa odavno je prokazano kao loša mjera. Prvo, oni koji imaju najviša primanja najviše i izdvajaju iz plaće za HZZO i nije u redu da se od njih traži dodatno plaćanje. Drugo, cenzusom se postiže to da osoba koja ima, npr. 2999 kn po članu obitelji ne mora plaćati osnovni zdr. paket, a već ona koja ima 3000 kn bi ga morala plaćati. Kad se tome dodaju ostale privilegije onih koji zadovoljavaju cenzus (dječji doplaci, besplatan vrtić i ostala), ispada da bi oni imali puno veća primanja (primanje plus privilegije) od onih koji imaju neznatno viša primanja i koji bi ostali bez privilegija. Treće, i dalje je moguće lažiranje primanja ili isplata dijela plaće na ruke, čime bi se nepravedno opteretili samo oni ljudi koji to ne mogu izvesti. Cenzus jednostavno nije rješenje.Dodatan je problem Čorušićeva modela dodatno povezivanje javnog i privatnog sustava zdravstva kroz omogućavanje liječnicima rada na obje strane što je do sada pokazalo da je uvijek na uštrb njihova rada u javnom sektoru. Sve u svemu, ovaj model pokazuje tendenciju privatiziranja zdravstva i uvođenja direktnog plaćanja za razne (a s vremenom vjerojatno sve) kategorije stanovništva uz istovremeno nastavak financiranja iz proračuna. Tj. sve veće trpanje novca u onu vreću bez dna, a bez uopće čak i pokušaja da se rupe na toj vreći kroz koju novac nemilice nepotrebno curi na sve strane makar donekle saniraju.Postaje li sustav zdravstva svrha samome sebi a pacijent u njemu suvišan trošak čije su liječenje i, što je još važnije, izlječenje, sve manje bitni pokraj potrebe da se silnim pretragama i šetanjima od jednog specijaliste do drugog (po mogućnosti uz što veću participaciju pacijenta) opravdaju primanja svih zaposlenih u tom sustavu, uključujući plaću ministra zdravstva? Postaje li on izlika za nabavu skupih aparata koji će onda minimalno biti u upotrebi (ali će se za njih pokupiti provizija) i za masovno prepisivanje lijekova u korist faramceutske industrije a bez pravog liječenja i pravih indikacija od kojih će ljudi samo biti sve bolesniji - i sve potrebitiji sustava zdravstva od kojeg će imati sve manje koristi ali će zato sve više izdvajati za njega? Kad novac i zarada postanu mjerilo svega, upravo to su njihove posljedice. I one nisu na dobrobit ni jednog čovjeka. Pa ni onog koji će raditi u toj dehumaniziranoj zdravstvenoj industriji suvremenog doba u kojoj liječenje, a pogotovo kvalitetno liječenje i izlječenje, postaju povlastica a ne pravo.Postavlja se pitanje: Želimo li zdr. sustav i društvo u kojem ćemo imati pravo prozvati predsjednika države (ili bilo koga drugog) koji si je u liječenju prisvojio privilegije koje običan (ili samo drugi) čovjek nema ili zdr. sustav i društvo u kojem će privilegije kod liječenja postati nešto potpuno normalno? Za mene je odgovor jasan: Prvo a ne drugo ono je što želim. A za to će biti potrebna jedna sasvim drugačija reforma od onih koje predlažu vlast i oporba. I to ne samo zdravstvenog sustava već cijelog društva.