Hrvatsko je zdravstvo vreća bez dna. Mislim da u
Hrvatskoj nema osobe koja se s ovom konstatacijom neće složiti. Oko toga zašto
je vreća bez dna, mišljenja se donekle razlikuju. Jedni smatraju da su za to
krive "napumpane" plaće liječnika i drugog medicinskog (kao i
nemedicinskog) osoblja. I predlažu razne modele njihova smanjivanja. Drugi
smatraju da su za to krive loša organizacija bolnica i činjenica da u nekim
dijelovima Hrvatske postoji nekoliko bolnica s istim odjelima (i svaka sa
svojim punim administrativnim i upravljačkim osobljem) u krugu od samo 30 do 50
kilometara. I predlažu njihovo spajanje ili prenamjenu nekih od njih radi
smanjenja troškova. Treći smatraju da je problem u prevelikoj potrošnji
lijekova (za antibiotike postoje i stvarna upozorenja na to da se previše
troše, a previše se troši sigurno i većinu ostalih lijekova) i u potpuno
nepotrebnim pretragama, snimanjima i pregledima specijalista što sve HZZO jako
puno košta, a do kojih dolazi zato što je sve manje kvalitetnih dijagnostičara
među liječnicima i što se oni sve više oslanjaju na tehnologiju i nalaze
umjesto na zdrav razum i svoje iskustvo kao liječnika. Četvrti vide problem u
mnogim novim aparatima čije je korištenje vrlo skupo a koji su se u medicini
pojavili posljednjih desetljeća kao i u mnogim novim pretragama i vidovima
liječenja (uključujući razne složene operacije i lijekove) koji su također vrlo skupi a koji
su se pojavili unatrag desetljeće-dva. Njih prije nije bilo i nisu mogli
koštati sustav zdravstva, danas međutim postoje i ljudi traže pravo na njih,
čime se cijena sustava zdravstva za društvo dramatično povećava. Ti ljudi
predlažu uvođenje participacija ili raznih oblika polica osiguranja, uz
pretpostavku da će dio pacijenata odustati od takvog skupog liječenja jer neće
moći smoći novaca za njega ili da će sudjelovati u njegovoj cijeni i time
smanjiti trošak HZZO-a. Peti smatraju da je najveći problem posrnulo
gospodarstvo koje više nema snage financirati ovakav model sustava zdravstva i
rješenje vide prvenstveno u jačanju gospodarstva. Šesti vide problem u
povećanju udjela starog stanovništva u ukupnoj populaciji i sve duljem životu
ljudi koji time nisu postali i zdraviji već samo veći broj godina sve više njih
traži sve veću i sve skuplju zdravstvenu skrb. Sedmi vide problem u manjku
preventive i prevelikom pouzdanju ljudi ovoga vremena u mogućnosti izlječenja
problema od kojih su barem dio sami skrivili lošim životnim navikama (pušenjem,
pretilošću, mijenjanjem spolnih partnera, nebavljenjem tjelesnom aktivnošću
itd.). Osmi, deveti i ini vide glavni problem našeg sustava zdravstva u raznim
kombinacijama navedenih točaka, a mnogi ga vide u svemu pomalo te u još
ponečemu što nisam nabrojao (recimo, u lošem sustavu javne nabave zbog kojeg se
našim bolnicama prodaje potrošni materijal po cijeni koja je nerijetko
višestruko veća od nabavne ili u činjenici da dio liječnika radi istovremeno i
u javnom sektoru zdravstva kao i privatno, a na uštrb svog rada u javnom
sektoru zdravstva). Svi ovi problemi, svaki u svojoj mjeri, zajedno čine
Problem sustava zdravstva RH. I zbog svih njih zajedno taj je sustav ona vreća
bez dna o kojoj se govori. No nije problem te probleme nabrojati, problem je
kako ih riješiti. Ostojić je ponudio svoj model rješavanja problema kao
aktualni ministar i predstavnik koalicije na vlasti. U rujnu je rješenje
ponudio i Čorušić u ime najveće oporbene stranke, one koja će po svemu sudeći
biti iduća na vlasti. Obojica su liječnici, obojici bi trebalo biti jasno koji
su glavni problemi zdravstva i kako ih riješiti. Rješavaju li njihovi
prijedlozi problem?
Ostojićevo je rješenje (spajanje bolnica i
privatizacija nemedicinskih usluga) kozmetičke prirode. U nekim manjim
segmentima donijet će možda neku uštedu, ali sve zajedno neće spriječiti
daljnji rast ukupne cijene sustava zdravstva. Problem starenja stanovništva,
problem loše dijagnostike i gomilanja skupih pretraga, problem prevelike
potrošnje lijekova i mnoge druge uopće ne dotiče. To je "rješenje"
koje će, ovakvo kako je zamišljeno, samo pridonijeti produbljivanju kaosa u
zdravstvu i opadanju njegove kvalitete jer će uzdrmati već postojeće i
koliko-toliko funkcionirajuće obrasce, a nove kvalitetne neće biti sposoban
uspostaviti (jer je to konstanta koja se ponavlja sa svim "reformama"
javnog sektora kod nas pri čemu svaka reforma samo sve drastičnije pogoršava
stanje). Uvođenje privatnog sektora u nemed. usluge nije jamstvo njihove manje
cijene za HZZO, ali zato odmah pod znak pitanja dolazi kvaliteta njihova rada.
Ovo je još jedan od poteza "radim nešto tek toliko da nešto radim"
političara na vlasti kakvih smo se nagledali u protekla dva desetljeća.
Čorušićev prijedlog ima naizgled svojih pozitivnih
strana. Kroz povećanje poreza na tzv. junk-food on jedini (premda indirektno)
spominje preventivu, a istovremeno nabavlja određen novac sustavu zdravstva. No
kakve koristi od dopreme dodatnog novca sustavu koji je vreća bez dna?
Prijedlog kažnjavanja onih koji ne dođu na dogovoren pregled je u redu, ali ne
rješava problem nepotrebnih pregleda (zbog čega ljudi ni ne dolaze na dio
dogovorenih pregleda, jer da su im zaista potrebni sigurno bi došli - naprotiv,
ovim će se postići da će ljudi dolaziti na sve zakazane preglede i samo trošiti
dodatno novac zdravstva) i pretraga. Prijedlog da osnovni zdr. paket bude
besplatan samo za dio stanovništva rezultirat će pak time da će se svi
neobuhvaćeni njime odlučivati rjeđe na odlaske liječniku, što će s vremenom
dovesti do bolesnijeg stanovništva i težih posljedica po zdravlje ljudi zbog
mnogih neliječenih ili kasno uočenih zdravstvenih problema. Od prave preventive
istovremeno nema ni "p". Poseban je problem što se u skupini ljudi
koji bi imali besplatan osnovni pakete zdr. osiguranja spominju umirovljenici
koje se već po navici smatra ugroženom skupinom iako je činjenica da svi oni
(pa i oni s najnižim mirovinama) imaju zajamčen mjesečni prihod i nemaju obvezu
uzdržavanja djece, dok se u skupinu koja ne bi trebala imati besplatan osnovni
zdr. paket stavljaju ljudi iz radne kategorije stanovništva koja je danas
najugroženija jer je to kategorija koja se tek kući i zasniva obitelj i koja
ima malodobnu djecu na skrbi, a istovremeno im mjesečna primanja nisu
zajamčena. Dapače, mnogi su nezaposleni, mnogi su zaposleni ali s nesigurnim i
malim primanjima, a čak i oni s relativno solidnim primanjima mogu već sutra
ostati bez njih. Istovremeno su to upravo oni ljudi koji iz svojih plaća (kad
ih imaju) izdvajaju u fond HZZO-a. I još bi trebali sami plaćati osnovni zdr.
paket plus dopunski. Po kojoj logici i kojem pravu?
Rješenje bi bilo ne u uvođenju kategorija koje su
u startu oslobođene plaćanja zdr. paketa već u uvođenju cenzusa. No uvođenje
cenzusa odavno je prokazano kao loša mjera. Prvo, oni koji imaju najviša
primanja najviše i izdvajaju iz plaće za HZZO i nije u redu da se od njih traži
dodatno plaćanje. Drugo, cenzusom se postiže to da osoba koja ima, npr. 2999 kn
po članu obitelji ne mora plaćati osnovni zdr. paket, a već ona koja ima 3000
kn bi ga morala plaćati. Kad se tome dodaju ostale privilegije onih koji
zadovoljavaju cenzus (dječji doplaci, besplatan vrtić i ostala), ispada da bi
oni imali puno veća primanja (primanje plus privilegije) od onih koji imaju
neznatno viša primanja i koji bi ostali bez privilegija. Treće, i dalje je
moguće lažiranje primanja ili isplata dijela plaće na ruke, čime bi se
nepravedno opteretili samo oni ljudi koji to ne mogu izvesti. Cenzus
jednostavno nije rješenje.
Dodatan je problem Čorušićeva modela dodatno
povezivanje javnog i privatnog sustava zdravstva kroz omogućavanje liječnicima
rada na obje strane što je do sada pokazalo da je uvijek na uštrb njihova rada
u javnom sektoru. Sve u svemu, ovaj model pokazuje tendenciju privatiziranja
zdravstva i uvođenja direktnog plaćanja za razne (a s vremenom vjerojatno sve)
kategorije stanovništva uz istovremeno nastavak financiranja iz proračuna. Tj.
sve veće trpanje novca u onu vreću bez dna, a bez uopće čak i pokušaja da se
rupe na toj vreći kroz koju novac nemilice nepotrebno curi na sve strane makar
donekle saniraju.
Postaje li sustav zdravstva svrha samome sebi a
pacijent u njemu suvišan trošak čije su liječenje i, što je još važnije,
izlječenje, sve manje bitni pokraj potrebe da se silnim pretragama i šetanjima
od jednog specijaliste do drugog (po mogućnosti uz što veću participaciju
pacijenta) opravdaju primanja svih zaposlenih u tom sustavu, uključujući plaću
ministra zdravstva? Postaje li on izlika za nabavu skupih aparata koji će onda
minimalno biti u upotrebi (ali će se za njih pokupiti provizija) i za masovno
prepisivanje lijekova u korist faramceutske industrije a bez pravog liječenja i
pravih indikacija od kojih će ljudi samo biti sve bolesniji - i sve potrebitiji
sustava zdravstva od kojeg će imati sve manje koristi ali će zato sve više
izdvajati za njega? Kad novac i zarada postanu mjerilo svega, upravo to su
njihove posljedice. I one nisu na dobrobit ni jednog čovjeka. Pa ni onog koji
će raditi u toj dehumaniziranoj zdravstvenoj industriji suvremenog doba u kojoj
liječenje, a pogotovo kvalitetno liječenje i izlječenje, postaju povlastica a
ne pravo.
Postavlja se pitanje: Želimo li zdr. sustav i
društvo u kojem ćemo imati pravo prozvati predsjednika države (ili bilo koga
drugog) koji si je u liječenju prisvojio privilegije koje običan (ili samo
drugi) čovjek nema ili zdr. sustav i društvo u kojem će privilegije kod
liječenja postati nešto potpuno normalno? Za mene je odgovor jasan: Prvo a ne
drugo ono je što želim. A za to će biti potrebna jedna sasvim drugačija reforma
od onih koje predlažu vlast i oporba. I to ne samo zdravstvenog sustava već
cijelog društva.
Nema komentara:
Objavi komentar