Autoceste vs. željeznica - zna se tko je na Balkanu gubitnik

Prosječnom Balkancu automobil je nešto bez čega jednostavno ne može. On nije statusni simbol, on je dio tijela (i ne želim objašnjavati koji), nešto bez čega se praktički ni na wc ne može otići. Treba samo gledati koji je to ponos i koja je to samosvijest u onom pokretu kojim naš prosječni Balkanac na parkiralištu pred zgradom zalupi vratima svoga metalnog ljubimca, pa da bi nam odmah bilo jasno o čemu je riječ. Nije rijetkost da se doma štedi na hrani i broji koliko će tko pojesti komada voća, ali za automobil uvijek mora biti novaca i oko toga nema nikakve dileme, ma čak ni pomisli na dilemu. Oduzeti našem Balkancu automobil i pravo da se odveze njime kako i kada želi otprilike je kao da ste mu odrezali muškost, uškopili ga, osakatili trajno i nepovratno. To je šok od kojeg se on ne može nikako oporaviti. Povlači se u sebe i tiho tuguje, vene, ne može ni podignuti pogled kad razgovara s drugim muškarcima, ponosnim mužjacima koji Automobil još uvijek imaju i s punim ga pravom i ponosom voze. Ma kakva djeca i obitelj, automobil je ono čime se naš čovjek istinski ponosi. Riječ je, da budemo iskreni, o čistom seksu. Nema te mačke koja se može mjeriti s Njim, onako glatkim i ulaštenim, sjajne linije i jakih poteza, u kojeg se penetrira...pardon, sjeda svakoga dana. Ne daj Bože da ti netko u njega sjedne blatnih cipela ili ga malo zagrebe! Njega svaki naš prosječni Balkanac gladi i lašti, mazi i s ponosom pokazuje. Čisti ljubavni odnos, kako rekoh. Homoseksualni, doduše, no kad je riječ o Njemu, Automobilu, to je nevažno.

Zato mi je sasvim jasno odakle silna panika koja se podignula oko navještenog skorog davanja naših autocesta u koncesiju. Te su ceste nešto što ide uz automobil i opsesiju našeg Balkanca njime onako kao što nokat ide uz prst. O njima smo desetljećima sanjali, sa zavišću virili preko granice na raskošne, široke autoceste sretnijih naroda, za njih smo se preko svake mjere zadužili i višestruko ih platili od onoga koliko su stvarno trebale koštati. No, nema veze! Bitno je da su tu, da su naše! One su naše nacionalno blago, daleko više od svih Voda, Šuma, zemlje, otoka i zastave zajedno. Priča o tome da ćemo ih sada morati dati u neku koncesiju, čista je blasfemija. Naš prosječni Balkanac radije bi gledao kako mu se netko pred njegovim očima seksa sa ženom nego uopće i pomislio na to da bi te ceste mogle preći u nečije tuđe vlasništvo. Doduše, one tehnički i jesu tuđe, jer su izgrađene na kredit koji treba vraćati a za koji očigledno nemamo novaca. No to su sitnice kojima se ne treba zamarati. Ako njemu doma djeca mogu ići u starim i poderanim tenisicama jer je cijela plaća otišla na servis ili nove gume za metalnog ljubimca, onda nema nikakvog razloga da cijela zemlja ne hoda s gaćama na štapu samo dok su parkirališta pred zgradama puna automobila a autoceste makar formalno naše.

O tome pak da se u cijeloj Europi potiče izgradnja željeznice i da se i putnički i teretni promet s cesta i autocesta nastoji u što većoj mjeri prebaciti na nju jer je puno ekonomičnija i ekološki prihvatljivija, u našim medijima, jasno, nećemo čuti i pročitati ni riječi. O tome da je Europa premrežena željezničkim prugama i da se planira u idućih 6 godina investirati velik novac u dodatno podizanje te već izgrađene željezničke mreže, u koju smo se i mi pozvani uključiti preko dvaju koridora, jasno, također ni riječi. O tome da su kvaliteta i razvijenost željeznice prvi pokazatelj kvalitete, razvijenosti i organiziranosti neke države, normalno da se nigdje u našoj uneređenoj (u svakom pogledu) državi ne govori. O tome da je željeznica ona kojom se u Europi prevoze imućniji, obrazovaniji, kulturniji ljudi a da je automobil nešto što ipak pripada primitivnijem, bahatijem sloju, jasno da nećemo nigdje kod nas čuti. Zato se kod nas ulagalo u autoceste onda kad se svuda u Europi ulagalo u što brže vlakove, a željeznica nam je na odumiranju. No pustimo to. Razgovarajmo o davanju našeg nacionalnog blaga - autocesta koje čak i nisu naše jer su izgrađene na posuđen novac koji treba vraćati - u koncesiju.

Jasno je da će privatnici koji ih uzmu nastojati iz njih iscijediti svaku moguću i nemoguću kunu zarade. I da će minimalno, najbolje ništa, ulagati u njih u idućih 50 godina. Jasno je da će tražiti garancije od države da će od njih imati profit i jasno je da će sav rizik i gubitak plaćati država a sav profit da će ostajati njima. Normalno, pa to im je i cilj i razlog zašto će nam u startu isplatiti novac za njih. Sav taj isplaćeni novac, da ne bude nikakve sumnje, mi ćemo im višestruko vratiti, u daleko većem iznosu od bilo kakvih kamata koje bismo platili za kredit. No to je našoj vladajućoj garnituri nevažno. Njih kao i sve njihove ulizice i poltrone zanimaju brza, trenutna rješenja. Njihova (ne)isplativost na dugi rok bit će i tako briga neke druge vlade. I to im je jedino bitno.

Ima li boljih rješenja? Nema. Kome je metalni ljubimac seks i ponos, tome djeca hodaju poderanih tenisica i racionira se hrana. Nema drugog ishoda.