Ima jedna stara izreka koja kaže: Na muci se
poznaju junaci, a u nevolji pravi prijatelji. Kad je riječ o brizi za stare,
bolesne, a pogotovo teško bolesne, umiruće ljude, toj izreci trebalo bi dodati
da se u takvoj situaciji najbolje vidi kakvo je koje društvo u samoj svojoj srži
i koliko je napredovalo na ljestvici ljudskosti. Po mjerilu odnosa prema
starim, umirućim ljudima, odmah ću otvoreno reći: Nalazimo se na samom njegovom
dnu. Unatoč svim pričama o kršćanstvu kojim se dio Hrvatske diči ili pak
naprednosti kojom se razmahuje dio Hrvatske koji sam sebi tepa o nekoj svojoj
progresivnosti i naprednosti. I unatoč 21. stoljeću i tobože uznapredovaloj
medicini. Na samom njegovu dnu. Toliko da sam se tijekom ove godine koja je na
izmaku, a za vrijeme koje sam se dobio priliku i osobno uvjeriti kako ta
društvena skrb za umiruće izgleda kod nas, svako malo pitao ne bi li stari
običaj nekih istočno-europskih naroda ubijanja onemoćalih staraca sjekirom po
glavi na koju se stavio prethodno kruh (lapot) bio humanije rješenje.
Problema u svezi palijativne skrbi kod nas je
toliko da ne znam uopće odakle bih ih počeo nabrajati. Podijelit ću ih stoga u
nekoliko skupina.
Tehnički
problemi
Problem razlike u mogućnosti dobivanja zdravstvene
zaštite za ljude koji žive u Zagrebu i one koji žive u drugim mjestima u
Hrvatskoj. Ta je razlika oduvijek postojala, ali danas, u vremenu krize i
urušavanja zdravstvenog sustava postaje alarmantna. Nije samo riječ o
terapijama i pretragama koje bolestan čovjek kod nas može samo u Zagrebu dobiti
(zato se u Zagreb svakodnevno slijevaju bolesnici iz cijele Hrvatske), već i u
kvaliteti liječnika u kojoj postoji evidentna razlika između onih koji rade u
Zagrebu i onih u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj. U Zagrebu u pravilu
rade puno kvalitetniji liječnici, dok po lokalnim bolnicama diljem Hrvatske
radi uglavno drugi liječnički ešalon (čast rijetkim iznimkama). Pored toga,
zbog višeg prosječnog obrazovanja pacijenata u Zagrebu koji se znaju izboriti
za svoja prava, liječnici i općenito med. osoblje u Zagrebu uslužnije je, više
se trsi i više vodi računa o reakciji pacijenta i njegovih bližnjih. Situacija
ni u Zagrebu nije bajna i ima i u njemu svakakvih slučajeva, ali onda možemo
samo zamisliti kako je u ostatku Hrvatske, gdje je prosječno obrazovanje stanovništva
niže i gdje je liječnik i danas „bog i batina“ kojem se ne odgovara i ne
prigovara i koji su često nemarni i arognatni (opet: čast iznimkama).
Poseban je problem korupcija koja je tradicionalna
kod nas kad je riječ o zdravstvenoj skrbi. Dok su u Zagrebu ljudi (i pacijenti
i liječnici) već pomalo svjesni toga da podmićivanje nije u redu (druga su
priča „veze“ - toga svugdje u Hrvatskoj ima podjednako), u lokalnim bolnicama
praktički se podrazumijeva da se ništa konkretnije od malo bolje medicinske skrbi,
terapija i makar malo ljudskijeg odnosa prema bolesniku ne može dobiti bez
mita. I to vrlo konkretnog mita.
Stoga sam postupak kroz koji prolazi teško
bolestan čovjek od trenutka kad zbog problema krene na pretrage pa do smrti
ovisi u velikoj mjeri o tome gdje živi, koliko novaca ima (on sam ili obitelj)
i kojeg je obrazovanja i statusa u društvu. Čovjek slabog imovinskog stanja
koji živi negdje na selu, star i bolestan, i nižeg obrazovanja, neće dobiti
istu skrb kao čovjek koji živi u Zagrebu i kojem su barem djeca malo višeg
obrazovanja. Još ako taj čovjek na selu živi sam jer su mu se djeca odselila -
što je kod nas čest slučaj - situacija je još teža. Biti bolestan vrlo je
skupo: tu su troškovi odlaska liječniku opće prakse (mnogim ljudima na selu
ordinacija liječnika opće prakse kao i laboratoriji nalaze se u drugom mjestu),
troškovi odlaska na pretrage, troškovi odlaska u bolnicu. Kako sve to platiti
od male mirovine seoskog čovjeka? Starom i k tome teško bolesnom čovjeku cijela
ta procedura hodanja po liječnicima je i teška. Teško mu je čekati na hodniku
satima na red, dok ga med. osoblje jedva i pogleda. Kemoterapija, zračenje,
infuzije - sve to pada vrlo teško i mladom čovjeku, a kamo li starom i samom.
Kad se pak vrati kući, nema koga tko bi mu skuhao, oprao, kupio, pobrinuo se za
njega. Trebao bi platiti nekoga da to radi za njega. Od čega? Moglo bi mu sve
to platiti odseljeno dijete (ili djeca), ali riječ je o nezanemarivoj svoti koju
u ovoj krizi i nezaposlenosti ne može svaka obitelj izdvojiti. Pored toga
ostaje problem mita - stalan osjećaj da ne dobiva ono na što ima pravo zato jer
nije potplatio nekoga u bolnici. I tako dalje. Svoga starog i bolesnog
oca/majku koji živi u manjem mjestu mogao bi uzeti sin/kći koji živi u Zagrebu
i tako mu omogućiti bolju zdravstvenu skrb, ali to je povezano s:
a) problemom prostora u koji bi ga trebalo
smjestiti - većina obitelji u gradu živi u premalim stanovima i za njihove
potrebe, a kamo li da bi imali gdje smjestiti još jednu osobu i to teško
bolesnu koja treba mir i posebnu skrb (pa i poseban ležaj)
b) problemom izdvajanja stare osobe iz njegove
sredine/sela/kuće na koju je naviknuo
c) konkretnim problemom prebacivanja na drugog
liječnika opće prakse za što je potrebno osobu prijaviti na novoj adresi i onda
čekati mjesecima da ga neki od prebukiranih liječnika opće prakse u Zagrebu
prijavi - a to opet nije njegov liječnik, onaj koji ga poznaje i koji zna sve
njegove probleme i „mušice“ i u kojeg stari čovjek ima povjerenje.
Bolesnici koji žive u Zagrebu pošteđeni su velikog
broja ovih problema, ali ostaje činjenica da im je potrebna pomoć koju im
njihova obitelj zbog obveza rijetko može pružiti (vozanje po liječnicima i
bolnicama traži puno vremena i trošak je). Kad starim, umirućim ljudima koji u
Zagrebu u pravilu žive u svome stanu zatreba dvadesetčetverosatna pomoć, opet
se pojavljuje pitanje kamo s njima i tko će biti uz njih (obitelj ima i drugih
obveza), pogotovo kad bolest uznapreduje i bolesniku bude potrebna potpuna
njega (okretanje radi prevencije dekubitusa, osobna higijena, mijenjanje
pelena, hranjenje, borba protiv bolova itd.).
U takvim trenutcima obitelj bolesnika razmišlja o
mogućnosti smještaja u neku ustanovu za palijativnu skrb. No takvih je ustanova
kod nas malo, skupe su i obično su daleko od mjesta u kojem obitelj živi. To
znači da u njima nije lako dobiti mjesto, pitanje je može li obitelj platiti
taj smještaj, a umirući bolesnik, ukoliko ga se smjesti u neku od tih ustanova,
zadnje mjesece/tjedne svoga života provodi daleko od onih koje voli, okružen
ljudima koji su teško bolesni kao i on sam (i od kojih svako malo netko umre) i
plaćenim njegovateljima koji nikad ne mogu zamijeniti sina/kćer i unuke.
Problem
odnosa prema teškom bolesniku
Taj se problem može podijeliti na problem odnosa
medicinskog osoblja prema bolesniku i na problem odnosa obitelji i prijatelja
prema njemu.
Odnos medicinskog osoblja prema bolesniku ovisi
ponajprije o statusu koji bolesnik ima u društvu. Prema siromašnijim ljudima
nižeg obrazovanja medicinsko osoblje ponaša se na jedan način, dok se prema
imućnim ljudima visokog obrazovanja ponašaju na drugi (pogotovo ako je riječ o
poznatim ljudima ili političarima). Prema ovima prvima u pravilu su
nezainteresirani, grubi, u pravilu ih ne upozore na pomagala ili materijal koji
imaju pravo dobiti besplatno preko HZZO-a a koji bi im ne samo smanjili
troškove, nego i olakšali bolest. Ponekad im ne kažu ni za terapiju na koju
imaju pravo, a za koje onda ponekad ti pacijenti naknadno sasvim slučajno
saznaju. U posljednje vrijeme zbog krize liječnici takvim pacijentima uskraćuju
kemoterapiju jer „i tako će umrijeti, a kemoterapija košta“, dok je istovremeno
ovoj drugoj grupi pacijenata osiguravaju. Posebno je za te ljude bolan grub
odnos na koji nailaze kod medicinskog osoblja. Dijagnozu o smrtnosnoj i teškoj
bolesti obično im se saopći izravno (jer „pacijent ima pravo znati“), za čime
odmah slijedi prognoza o toliko i toliko mjeseci života koji su im preostali, a
često im odmah kažu i kroz kakve će muke proći prije smrti. Nema psihološke
pomoći, nema obzirnog saopćenja prvo rodbini koja će sama procijeniti kada to
reći oboljelome i kako, nema sućuti, a izravnost saopćenja dijagnoze i prognoza
oduzima pacijentu svaku nadu da možda ipak postoji nada da će preživjeti. Nakon
toga bolesnika se tretira kao čisti trošak i višak koji zauzima krevet i
sredstva. Istovremeno je sasvim drugačiji odnos prema bolesnicima iz druge
grupe (imućni, visokoobrazovani, poznati) koji dobivaju pravo na ljudski odnos
med. osoblja i kojima se vrlo obzirno saopćava njihova dijagnoza, ali ih se i
odmah hrabri i daje im se nada (iako je realno nema).
Odnos obitelji i prijatelja takav je da većina
prijatalja i znanaca nakon prvotnog šoka i sućuti ne zna kako bi se ponijela
prema čovjeku koji trpi i kojem su mjeseci života odbrojani i u pravilu počinju
izbjegavati bolesnika. Obitelj se „preslaguje“, sa strepnjom gledaju na mjesece
njege teškog bolesnika i muku umiranja koju će morati gledati. Većinom odmah
počinju razmišljati o „smještanju u ustanovu“ i uvjeravaju bolesnika da je to u
njegovu interesu te mu usput objašnjavaju sve faze umiranja kroz koje će morati
proći da bi mu „pojasnili“ kako oni nemaju uvjeta/znanja/novaca/vremena brinuti
se o njemu. Često između djece dođe do nategnutih odnosa jer stoji pitanje tko
će preuzeti brigu o ocu/majci - a pri tom se onda potegne i pitanje nasljedstva
itd. U svakom slučaju, nakon što su mu liječnici oduzeli svaku nadu i još ga
živog praktički sahranili, bolesnik ima sada priliku doživjeti i vrlo neugodnu
situaciju u vlastitoj obitelji koja mu samo još pogoršava ionako teško psihičko
stanje jer osjeća da je na teret obitelji i izvor problema. Zbog toga nerijetko
i sam traži da ga „negdje smjeste“ iako želi svoje zadnje mjesece života
provesti sa svojima i u domaćem prostoru, a ne u nekoj ustanovi, među umirućima
i strancima.
Imućniji (u pravilu visokoobrazovani) bolesnici i
tu su u prednosti jer imaju dovoljno imovine da siosiguraju adekvatnu pomoć u
vlastitim uvjetima s minimalnim opterećivanjem obitelji koja tako ostaje
pošteđena a usput i nastoji ići na ruku bolesniku koji će im ipak ostaviti
značajnu imovinu.
Poseban su slučaj bolesnici s visokom (često
inozmenom) mirovinom (obično niskog obrazovanja) koje obitelj nastoji što dulje
zadržati na životu kako bi što dulje primali mirovinu. Takvi bolesnici imaju
dobru skrb, liječnici dobiju podeblju kuvertu da bi ih održali što dulje na
životu, ali o psihološko-moralnoj strani cijele priče u odnosu na siromašnije a
jednako bolesne ljude koje svi odbacuju bolje je ne govoriti.
Problem
srozavanja ljudskog dostojanstva bolesnika
Pored grubosti na koju nailazi kod medicinskog
osoblja i osjećaja da je na teret obitelji, teški bolesnik suočava se s
vlastitim strahovima od bolova i umiranja, s tugom zbog života koji mu je sada
jasno ograničen (a u našem modernom svijetu ljudi žive kao da nisu svjesni
svoje smrtnosti i suočavanje sa skorom smrću zbog toga im je posebno težak
šok), oprašta se istovremeno od života, svoga prostora, ljudi koje voli, pa i
godišnjeg doba za koje je svjestan da ga nikad više neće doživjeti - a sve to u
pravilu sam i bez ikakve pomoći i potpore jer se obitelj suočava i sa svojim
tugovanjem, kao i konkretnim problemom organizacije skrbi za bolesnika. No
dodatan je problem pad fizičkih mogućnosti i osobna njega koja će bolesniku
ubrzo biti potrebna, jer se do nedavno vitalan čovjek najednom suočava s time
da ga drugi ljudi moraju prati i hraniti kao malo dijete i da više nije u
stanju otići do wc-a ili općenito kontrolirati mokrenje i stolicu zbog čega
spada na pelene. A to bolesniku život čini još težim. Rezultat je svega toga
pad u depresiju i svako malo „epizode“ ljutnje i plača nakon čega im obitelj
(na preporuku liječnika) daje sedative od kojih su onda ošamućeni i puno
spavaju tj. te posljednje mjesece svoga života žive „kao biljke“, kao trošak i
teret i bez ikakva dostojanstva.
Specifični
problemi
Odbijanje dijela članova obitelji da njeguju
bolesnika jer im se bolesnik gadi, strah dijela obitelji od gledanja kako netko
umire, strah da će umrijeti u njihovom stanu/sobi plus vidljivo nezadovoljstvo
dijela članova obitelji jer im briga o bolesniku narušava uobičajen komfor ono
je s čime se mnogi od tih bolesnika suočavaju. Rezultat je to smrti kao tabu
teme u modernom društvu, posebno umiranja kao procesa na koji se gleda s
gađenjem, i što se obično „skriva“ u bolnici ili nekoj ustanovi.
Već sam napisao da mnogi stari ljudi u takvoj
situaciji sami traže da ih se smjesti u ustanovu jer vide da su na teret
obitelji, iako to uistinu ne žele. Riječ je o pandanu smještanju djece u
jaslice i vrtić koja su također na teret zaposlenim roditeljima. Izmještanje
članova obitelji iz obitelji na početku, kao i na kraju njihova života,
obilježje je modernog načina života i opravdava se na sve moguće načine. S tom
razlikom da je prema djeci lakše ponijeti se tako jer se ona ne mogu i ne znaju
pobuniti, dok stari ljudi to donekle ipak mogu, ako nikako drugačije, onda
depresijom.
Idući korak na tom putu uvođenje je pandana
pobačaju (ubijanju neželjenog djeteta) u vidu eutanazije starih i bolesnih
ljudi, pod izgovorom „pomoći“ i „ omogućavanja očuvanja dostojanstva“, umjesto
da im se pruže ljubav i skrb koje su zaslužili i na koje svako ljudsko biće ima
pravo te osjećaj da nisu na teret i višak i da ih se prima upravo takve kakvi
jesu - bolesne i stare - što bi im omogućilo da zadnje mjeseca svoga života
provedu u krugu svoje obitelji, u poznatom prostoru, okruženi sućuti i
ljubavlju te svakom pomoći koju im se može pružiti. Tj. da umru dostojanstveno
unatoč bolovima i muci, a ne odbačeni.
Zaključak
Povećanje broja palijativnih ustanova nije
rješenje i ne doprinosi dostojanstvenom umiranju teških bolesnika. To je samo
način kako udaljiti bolesnika iz obitelji i skinuti im brigu za njega s vrata
(uz podeblji račun, jasno - za one koji to budu mogli platiti), jedna vrsta
eutanazije bez eutanazije (za sada). Jedino pravo rješenje bilo bi podizanje
svijesti o potrebi brige za stare ljude općenito, a posebno one bolesne i teško
bolesne. Tu se javlja problem zaposlenosti djece bolesnika (i njihovih bračnih
drugova). U slučaju teške bolesti trebala bi postojati stoga mogućnost da jedan
od njih (ili oba naizmjenice: dijete i njegov bračni drug) mogu dobiti od
države plaćeni palijativni dopust (pandan porodiljnom dopustu) uz omogućavanje
dodatne pomoći terenske medicinske sestre u onim segmentima njege u kojima je
potrebna stručna pomoć za to osposobljenih osoba. U slučaju da je teški
bolesnik mlađa osoba, to bi pravo trebao dobiti njegov bračni drug, pogotovo
zato što u takvoj situaciji na tog bračnog druga ne pada samo sva briga o
bolesniku već i o njihovoj još neodrasloj djeci. Posebno bi trebalo poraditi na
stvaranju besplatne psihološke pomoći umirućim bolesnicima (na kojoj sada rade
uglavnom samo svećenici pri bolnicama i koja je zapravo nikakva), kao i
njihovim obiteljima koje bi k tome trebalo makar kroz neki tečaj informirati o
načinu njege teškog bolesnika i psihološkim stadijima kroz koje će prolaziti
zajedno s njim. A i o stadijima tugovanja poslije njegove smrti i načinu kako
se nositi s time. Jer o svemu tome prosječan čovjek danas vrlo malo zna i uči
sam, često griješeći i „pucajući po šavovima“.
Palijativna skrb manje je pitanje broja ustanova
za nju, na što je moderno društvo pokušava svesti (i time oprati ruke od brige
za teško bolesne ljude), a puno je više pitanje ljudskosti. Ljudskosti i
članova obitelji oboljelog čovjeka i društva u cjelini koje bi trebalo takvim
obiteljima pružiti svu potrebnu pomoć.
Nema komentara:
Objavi komentar