Milan Bandić: Populist ili podmetnuti igrač?

Fenomen Milana Bandića nešto je o čemu se kod nas već vrlo dugo raspravlja po medijima. Rođen 1955. u zaseoku Pogana Vlaka u općini Grude, što mu „urbani i tolerantni“ često nabijaju na nos i podsmjehuju se njegovu „kaj“ na kojem inzistira. Nakon završene srednje škole dobio je od općine studentski kredit i otišao na studij u Zagreb. Uz studij je radio na poslovima poput istovara šećera i ugljena te žbukanja pročelja gradskih zgrada. Diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, odslužio vojni rok i zaposlio se u Ledu gdje je radio do 1983. nakon čega se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ u Općinskom komitetu SKH Peščenica. Predaja kaže da nije volio rad u uredu već je koristio svaku priliku za rad „na terenu“, tj. među ljudima, što za njega vrijedi očevidno i dan danas. Tada je i stekao iskustvo u kontaktu i komunikaciji s „malim“ ljudima koje će mu kasnije, za vrijeme gradonačelnikovanja, dobro poslužiti. Suprugu je upoznao još za vrijeme studija i s njom ima jedno dijete, kćer. Dolaskom višestranačja ne mijenja stranku unatoč njezinoj nepopularnosti među biračima. 1993. postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, 1995. već je zastupnik u Gradskog skupštini grada Zagreba, 1997. postaje predsjednik gradskog SDP-a, a 2000. prvi put izabran je na mjesto gradonačelnika grada Zagreba. Uz te dužnosti bio je i član u Glavnom odboru SDP-a. Nakon afere s vožnjom u pijanom stanju i pokušaja podmićivanja policajaca u ožujku 2002.ostaje bez gradonačelničkog mjesta, ali je na njega ponovno izabran 2005., pa 2009. godine.

U studenom 2009., nakon što je objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske, izbačen je iz SDP-a. Iako ga je samo koji mjesec ranije sam predsjednik SDP-a Milanović na sva usta hvalio kao najboljeg čovjeka za gradonačelnika i osobu izuzetnih kvaliteta, nakon Bandićeve kandidature za predsjednika za koju nije dobio Milanovićevo odobrenje najednom postaje za Milanovića i SDP-ovu političku garnituru osoba s nizom afera i kriminalac o kojem najpogrdnije govore - što nije puno reklo o Bandiću, ali se zato ta politička i moralna prevrtljivost Milanovića i potpuno odbacivanje čovjeka koji ga nije poslušao pokazala i te kako znakovitom i uvodom u ono ponašanje koje će Milanović u punoj mjeri pokazati dolaskom na vlast 2011. godine. Bandić se pak na tim predsjedničkim izborima 2009. izborio za sudjelovanje u drugom izbornom krugu s kandidatom SDP-a Josipovićem. Iako je i svakom diletantu bilo jasno da kao osoba od ipak samo lokalnog značenja ne može nikako pobijediti kandidata iza kojeg je stajala sa svom svojom glasačkom i medijskom mašinerijom jedna od dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj, tada smo po prvi put vidjeli na djelu totalnu medijsku spregu usmjerenu samo na njegovo što jače ocrnjivanje kako bi se što veći broj birača odlučio za njegova protukandidata. Nastojalo ga se po svakoj osnovi diskvalificirati (pa i po osnovi imena njegova rodnog zaseoka i činjenici njegova hercegovačkog porijekla, što je tipično za šovinizam ali taj šovinizam tada nekako nikome iz medija i brojnih građanskih udruga nije smetao), izvlačile su se i po medijima prepričavale sve moguće afere iz vremena njegova gradonačelnikovanja i krivica za njih pripisivala njemu, tvrdilo da se kandidirao na predsjedničkim izborima samo da bi dobio predsjednički imunitet jer ga samo još on može spasiti od zatvora. Išlo se čak dotle da su se uoči samih izbora pojavile u medijima „vijesti“ da je za njega izdan uhidbeni nalog i da, evo na, samo što ga nisu priveli. Na izborima je očekivano izgubio. No, začudo, u zatvoru nije završio. Iako su mu predviđali politički kraj, održao se na mjestu gradonačelnika i na nedavnim izborima premoćno pobijedio SDP-ovog jakog kandidata, inače aktualnog ministra zdravstva, te još jednom osvojio mjesto gradonačelnika grada Zagreba. Na krilima te izborne pobjede najavljuje i sudjelovanje na predstojećim predsjedničkim, ali i parlamentarnim izborima.

Na čemu se temelji njegova popularnost? Činjenica je da zna s ljudima i da ga se može vidjeti praktički na svakom, pa i najmanjem događaju u gradu. Zna razveseliti malim darom koji malo košta, ali pokazuje da se sjetio i da mu je stalo. To ljudi i te kako cijene, pogotovo kad povuku paralelu između njegova ponašanja i ponašanja od običnog svijeta svjetlosnim godinama udaljenih, arogantnih predstavnika trenutne vlasti. Što god se po medijima pisalo o njemu, činjenica je da je Zagreb s njim dobio niskopodne, klimatizirane tramvaje što je jako podignulo kvalitetu života građana koji se koriste javnim prijevozom, pogotovo starijih ljudi, majki s djecom u kolicima i hendikepiranih. Iako u medijima dočekane na nož, Bandićeve fontane građanima su lijepe i ne smatraju ih nepotrebnim troškom. A uređeni Cvjetni trg i njegova garaža dali su Zagrebu dozu glamoura i obogatili ga, unatoč prosvjedima šačice aktivista koji su se protivili projektu. Besplatni udžbenici, iako je svakome jasno da ih svi mi na kraju ipak plaćamo, znak su priznanja obiteljima s djecom školske dobi što svatko cijeni. Brojna društva invalida svjedoče da je gradonačelnik uvijek tu kad im zatreba neka pomoć ili donacija grada, a ne treba zaboraviti ni spuštanje pločnika da se može lakše kretati kroz grad s kolicima. Malo ovdje, malo ondje: bez obzira na sve afere o kojim mediji uporno pišu i po kojima stalno izgleda da je jednom nogom praktički u zatvoru (no nikako da ga sa svim tim navodnim dokazima i pričom konačno tamo i smjeste) građani imaju osjećaj da imaju gradonačelnika kojem je stalo i do njih i do Grada. I to nagrađuju na izborima za gradonačelnika. Po onoj „pola pije, pola šarcu daje“, dokle god vide da novac Grada ide i građanima kroz razne mjere na koje drugi političari ne bi ni pomislili, nemaju ništa protiv da dio ode i njemu i njegovima. „Svi oni kradu, a on barem daje i običnim ljudima.“, takvo otprilike mišljenje o njemu vlada među pukom.

No priča s Bandićem ipak nije tako jednostavna. Činjenica je da je godinama bio gradonačelnik grada Zagreba a istovremeno jedan od vodećih ljudi u SDP-u i da je upravo SDP na njegovom populizmu imao priliku godinama musti najmasnije vime u Hrvatskoj - ono grada Zagreba. Činjenica je također da Bandić svojim prividno desnim potezima (koketiranje s Crkvom) već više od desetljeća od vodećeg mjesta grada drži dalje nekog pravog desnog kandidata, što je samo SDP-u na korist. Pa i njegovo odmetničko kandidiranje na predsjedničkim izborima SDP-u je samo koristilo jer je doprinijelo cjepkanju glasova desnice (ionako podijeljene kandidaturom Vidoševića i Primorca) zbog čega je kandidat druge velike stranke u Hrvatskoj - HDZ-a - neočekivano ispao u prvom krugu izbora. Da je Hebrang ušao u drugi krug izbora, pitanje je što bi bilo i ne bi li sada ujedinjenim glasovima desnih birača pobijedio Josipovića. No Josipoviću se umjesto Hebranga suprotstavio Bandić i očekivano izgubio. Najavu njegova kandidiranja na idućim predsjedničkim izborima stoga se opravdano procjenjuje kao lošu za kandidata HDZ-a (tko god to bio) i pomaganje Josipoviću tj. SDP-u, unatoč Bandićevu naizglednom odmetništvu.

Je li njegova suprotstavljenost Milanoviću i SDP-u cijelo vrijeme ipak samo gluma i stvar od javnosti skrivenog dogovora, vrijeme će pokazati. Činjenica je da se o Bandiću u javnosti stvara slika kao o desničaru i da se svi njegovi grijesi (bili oni stvarni ili ne) po toj logici pripisuju desnici i „hercegovačkom lobiju“ koje se tako ocrnjuje, iako desnica već više od desetljeća nije na vlasti u Zagrebu (a trebala bi biti jer ima dovoljno jako biračko tijelo u Zagrebu za to i samo zbog Bandića i njegova „desnog populizma“ nije) i iako se taj isti Bandić prošetavao prošle godine s Titovim likom na reveru, a najljepši gradski trg i dalje nosi Titovo ime. U svakom slučaju, vjerni SDP-ovac je na vlasti u Zagrebu i SDP od njega je dosad imao samo koristi, a pitanje je ne završava li i dio onog, kako mediji tvrde, „zamračenog“ zagrebačkog novca zapravo u SDP-ovim stranačkim blagajnama. A za sve su na kraju krivi desničari i desnica jer se Bandića po medijima uporno predstavlja kao takvog. Kako prikladno.

Njegova eventualna kandidatura na parl. izborima samo će pridonijeti cjepkanju glasova desnice. A pobijediti ne može, jer je sva njegova popularnost ipak samo lokalnog značenja. Dakle, opet vjetar u leđa SDP-u.Fenomen Milana Bandića nešto je o čemu se kod nas već vrlo dugo raspravlja po medijima. Rođen 1955. u zaseoku Pogana Vlaka u općini Grude, što mu „urbani i tolerantni“ često nabijaju na nos i podsmjehuju se njegovu „kaj“ na kojem inzistira. Nakon završene srednje škole dobio je od općine studentski kredit i otišao na studij u Zagreb. Uz studij je radio na poslovima poput istovara šećera i ugljena te žbukanja pročelja gradskih zgrada. Diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, odslužio vojni rok i zaposlio se u Ledu gdje je radio do 1983. nakon čega se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ u Općinskom komitetu SKH Peščenica. Predaja kaže da nije volio rad u uredu već je koristio svaku priliku za rad „na terenu“, tj. među ljudima, što za njega vrijedi očevidno i dan danas. Tada je i stekao iskustvo u kontaktu i komunikaciji s „malim“ ljudima koje će mu kasnije, za vrijeme gradonačelnikovanja, dobro poslužiti. Suprugu je upoznao još za vrijeme studija i s njom ima jedno dijete, kćer. Dolaskom višestranačja ne mijenja stranku unatoč njezinoj nepopularnosti među biračima. 1993. postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, 1995. već je zastupnik u Gradskog skupštini grada Zagreba, 1997. postaje predsjednik gradskog SDP-a, a 2000. prvi put izabran je na mjesto gradonačelnika grada Zagreba. Uz te dužnosti bio je i član u Glavnom odboru SDP-a. Nakon afere s vožnjom u pijanom stanju i pokušaja podmićivanja policajaca u ožujku 2002.ostaje bez gradonačelničkog mjesta, ali je na njega ponovno izabran 2005., pa 2009. godine.

U studenom 2009., nakon što je objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske, izbačen je iz SDP-a. Iako ga je samo koji mjesec ranije sam predsjednik SDP-a Milanović na sva usta hvalio kao najboljeg čovjeka za gradonačelnika i osobu izuzetnih kvaliteta, nakon Bandićeve kandidature za predsjednika za koju nije dobio Milanovićevo odobrenje najednom postaje za Milanovića i SDP-ovu političku garnituru osoba s nizom afera i kriminalac o kojem najpogrdnije govore - što nije puno reklo o Bandiću, ali se zato ta politička i moralna prevrtljivost Milanovića i potpuno odbacivanje čovjeka koji ga nije poslušao pokazala i te kako znakovitom i uvodom u ono ponašanje koje će Milanović u punoj mjeri pokazati dolaskom na vlast 2011. godine. Bandić se pak na tim predsjedničkim izborima 2009. izborio za sudjelovanje u drugom izbornom krugu s kandidatom SDP-a Josipovićem. Iako je i svakom diletantu bilo jasno da kao osoba od ipak samo lokalnog značenja ne može nikako pobijediti kandidata iza kojeg je stajala sa svom svojom glasačkom i medijskom mašinerijom jedna od dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj, tada smo po prvi put vidjeli na djelu totalnu medijsku spregu usmjerenu samo na njegovo što jače ocrnjivanje kako bi se što veći broj birača odlučio za njegova protukandidata. Nastojalo ga se po svakoj osnovi diskvalificirati (pa i po osnovi imena njegova rodnog zaseoka i činjenici njegova hercegovačkog porijekla, što je tipično za šovinizam ali taj šovinizam tada nekako nikome iz medija i brojnih građanskih udruga nije smetao), izvlačile su se i po medijima prepričavale sve moguće afere iz vremena njegova gradonačelnikovanja i krivica za njih pripisivala njemu, tvrdilo da se kandidirao na predsjedničkim izborima samo da bi dobio predsjednički imunitet jer ga samo još on može spasiti od zatvora. Išlo se čak dotle da su se uoči samih izbora pojavile u medijima „vijesti“ da je za njega izdan uhidbeni nalog i da, evo na, samo što ga nisu priveli. Na izborima je očekivano izgubio. No, začudo, u zatvoru nije završio. Iako su mu predviđali politički kraj, održao se na mjestu gradonačelnika i na nedavnim izborima premoćno pobijedio SDP-ovog jakog kandidata, inače aktualnog ministra zdravstva, te još jednom osvojio mjesto gradonačelnika grada Zagreba. Na krilima te izborne pobjede najavljuje i sudjelovanje na predstojećim predsjedničkim, ali i parlamentarnim izborima.Na čemu se temelji njegova popularnost? Činjenica je da zna s ljudima i da ga se može vidjeti praktički na svakom, pa i najmanjem događaju u gradu. Zna razveseliti malim darom koji malo košta, ali pokazuje da se sjetio i da mu je stalo. To ljudi i te kako cijene, pogotovo kad povuku paralelu između njegova ponašanja i ponašanja od običnog svijeta svjetlosnim godinama udaljenih, arogantnih predstavnika trenutne vlasti. Što god se po medijima pisalo o njemu, činjenica je da je Zagreb s njim dobio niskopodne, klimatizirane tramvaje što je jako podignulo kvalitetu života građana koji se koriste javnim prijevozom, pogotovo starijih ljudi, majki s djecom u kolicima i hendikepiranih. Iako u medijima dočekane na nož, Bandićeve fontane građanima su lijepe i ne smatraju ih nepotrebnim troškom. A uređeni Cvjetni trg i njegova garaža dali su Zagrebu dozu glamoura i obogatili ga, unatoč prosvjedima šačice aktivista koji su se protivili projektu. Besplatni udžbenici, iako je svakome jasno da ih svi mi na kraju ipak plaćamo, znak su priznanja obiteljima s djecom školske dobi što svatko cijeni. Brojna društva invalida svjedoče da je gradonačelnik uvijek tu kad im zatreba neka pomoć ili donacija grada, a ne treba zaboraviti ni spuštanje pločnika da se može lakše kretati kroz grad s kolicima. Malo ovdje, malo ondje: bez obzira na sve afere o kojim mediji uporno pišu i po kojima stalno izgleda da je jednom nogom praktički u zatvoru (no nikako da ga sa svim tim navodnim dokazima i pričom konačno tamo i smjeste) građani imaju osjećaj da imaju gradonačelnika kojem je stalo i do njih i do Grada. I to nagrađuju na izborima za gradonačelnika. Po onoj „pola pije, pola šarcu daje“, dokle god vide da novac Grada ide i građanima kroz razne mjere na koje drugi političari ne bi ni pomislili, nemaju ništa protiv da dio ode i njemu i njegovima. „Svi oni kradu, a on barem daje i običnim ljudima.“, takvo otprilike mišljenje o njemu vlada među pukom.No priča s Bandićem ipak nije tako jednostavna. Činjenica je da je godinama bio gradonačelnik grada Zagreba a istovremeno jedan od vodećih ljudi u SDP-u i da je upravo SDP na njegovom populizmu imao priliku godinama musti najmasnije vime u Hrvatskoj - ono grada Zagreba. Činjenica je također da Bandić svojim prividno desnim potezima (koketiranje s Crkvom) već više od desetljeća od vodećeg mjesta grada drži dalje nekog pravog desnog kandidata, što je samo SDP-u na korist. Pa i njegovo odmetničko kandidiranje na predsjedničkim izborima SDP-u je samo koristilo jer je doprinijelo cjepkanju glasova desnice (ionako podijeljene kandidaturom Vidoševića i Primorca) zbog čega je kandidat druge velike stranke u Hrvatskoj - HDZ-a - neočekivano ispao u prvom krugu izbora. Da je Hebrang ušao u drugi krug izbora, pitanje je što bi bilo i ne bi li sada ujedinjenim glasovima desnih birača pobijedio Josipovića. No Josipoviću se umjesto Hebranga suprotstavio Bandić i očekivano izgubio. Najavu njegova kandidiranja na idućim predsjedničkim izborima stoga se opravdano procjenjuje kao lošu za kandidata HDZ-a (tko god to bio) i pomaganje Josipoviću tj. SDP-u, unatoč Bandićevu naizglednom odmetništvu.Je li njegova suprotstavljenost Milanoviću i SDP-u cijelo vrijeme ipak samo gluma i stvar od javnosti skrivenog dogovora, vrijeme će pokazati. Činjenica je da se o Bandiću u javnosti stvara slika kao o desničaru i da se svi njegovi grijesi (bili oni stvarni ili ne) po toj logici pripisuju desnici i „hercegovačkom lobiju“ koje se tako ocrnjuje, iako desnica već više od desetljeća nije na vlasti u Zagrebu (a trebala bi biti jer ima dovoljno jako biračko tijelo u Zagrebu za to i samo zbog Bandića i njegova „desnog populizma“ nije) i iako se taj isti Bandić prošetavao prošle godine s Titovim likom na reveru, a najljepši gradski trg i dalje nosi Titovo ime. U svakom slučaju, vjerni SDP-ovac je na vlasti u Zagrebu i SDP od njega je dosad imao samo koristi, a pitanje je ne završava li i dio onog, kako mediji tvrde, „zamračenog“ zagrebačkog novca zapravo u SDP-ovim stranačkim blagajnama. A za sve su na kraju krivi desničari i desnica jer se Bandića po medijima uporno predstavlja kao takvog. Kako prikladno.Njegova eventualna kandidatura na parl. izborima samo će pridonijeti cjepkanju glasova desnice. A pobijediti ne može, jer je sva njegova popularnost ipak samo lokalnog značenja. Dakle, opet vje