„Jadan Milanović, od njega
svi tako puno očekuju. Ne bih mu bila na mjestu.“, rekla je jutros sažalno
jedna od mojih kćeri.
Eh, da, tako je to kad se
u Hrvatskoj nesmotreno ubaciš u političku arenu i, ni kriv ni dužan, završiš na
poziciji premijera. Nezgodna zemlja ta Hrvatska... Zemlja ljudi naviknutih na
mnoštvo prava, a istovremeno i ne baš velikih radnika. Zemlja u kojoj
gospodarstvo propada, ali zato cvatu diplome i doktorati bez pokrića, zemlja u
kojoj se svaki problem (a ima ih mnoštvo jer ih i država i mi sami jedni drugima
stvaramo na svakom koraku) rješava preko rodbinske i stranačke „veze“ ili mita.
Zemlja u kojoj caruje nepotizam zbog kojeg su sva imalo važnija mjesta u
državnoj službi uglavnom zauzeli oni kojma po njihovim ljudskim kvalifikacijima
čovjek ne bi dao ni da mu ovce pričuvaju, a o znanju i sposobnosti za ta mjesta
da i ne govorimo... Zemlja u kojoj su najgori grešnici upravo vjernici, a
bezgrešni ateisti većinom i dan danas jure s petokrakama na glavama i samo
gledaju gdje će naći kojeg „mrskog neprijatelja“, „ustašu i fašista“ da ga
makar verbalno upucaju... dok zemlja propada i ono malo što u njoj još vrijedi
kupuju stranci. Da, čudna je zemlja ta Hrvatska... I slažem se da u njoj nije
lako biti premijer od kojeg se očekuje da čarobnim štapićem riješi, i to u kratkom
roku, sve desetljećima gomilane probleme. No, realno, Milanović je to sam
tražio. Sam se na tu poziciju gurao, za nju se borio, obećavao, molio i kumio i
uvjeravao da može i zna. Laktovima, a bogme i nogama probio se do te pozicije kroz
konkurenciju i u stranci i u državi. I izborio se za nju. A ne može se reći da
nije znao što ga čeka. Zato, što je tražio - to je i dobio. I za razliku od
svoje malodobne kćeri, nemam mu namjeru gledati kroz prste, unatoč tome što sam
svjestan, i to vjerojatno bolje od njega, cjelokupnosti problema s kojim se
suočio. A kad ga gledam kako se arogantno ponaša, iako mu brod za čije se
kormilo u oluji izlaktario srlja iz lošeg u gore, onda se sjetim da u
Sanaderovoj blizini ima sigurno još dosta praznih „stanova“. Nadajmo se da dolazi
vrijeme kad će se od političara tražiti i malo veća odgovornost od samo
izborne.
Što se tiče građana
Hrvatske, oni su s Milanovićem takvim kakav jest dobili ne samo ono što su
tražili, već i upravo ono što su zaslužili.
Kakva će nam biti 2014.
godina?
Dokle god se redovito
isplaćuju plaće ljudima u državnim službama, nema straha od bilo kakvih
ozbiljnijih nereda. Dodaci na plaće se mogu rezati, mogu se ljudima nametati i
novi porezi, može biti sve više i više ovrha a redovi pred pučkim kuhinjama
postati u 2014. još dulji, ali još uvijek u ovoj zemlji građani dosta imaju i
sva kukanja koja se čuju uglavnom su (postoje iznimke, ali ih još uvijek nema
dovoljno) stvar folklora. Zato ni nema nekih pravih prosvjeda. I neće ih ni
biti. Trebat će vlast puno više oduzeti građanima od ovoga što im sada oduzima
da do toga dođe. Kako je to moguće? Jednostavno: postoji emigracija koja pomaže
onima kod kuće, velik je broj ljudi koji uživaju inozemne mirovine i njima
uzdržavaju one oko sebe, zaradi se dosta i na turizmu, postoji razgranata siva
zona rada i zarade, a i plaće za one iz državnog sektora još uvijek su sasvim
solidne. Oni koji se nisu zadužili i koji su iskoristili „debele godine“ da
nešto i uštede (a ima ih, ima) ne uzrujavaju se previše. Pa i u privatnom
sektoru ima onih koji sasvim dobro posluju. Da je dobro - nije. Ali daleko smo
još od pravih posljedica krize. Toliko o mogućnosti nemira.
2014. godina bit će godina
u kojoj će izostati euforija zbog ulaska u EU (koja i nije baš bila neka među
„običnim“ ljudima, ali su barem mediji i političari imali o čemu pisati i
govoriti). Bit će to godina u kojoj opet nećemo uspjeti povući bog zna kakav
novac iz fondova EU, u kojoj će broj nezaposlenih nastaviti rasti a
gospodarstvo tonuti. Na području zdravstva usluga do kojih se može doći preko
HZZO-a bit će manje, lijekovi i usluge za one bez dopunskog osiguranja bit će
skuplji, redovi u bolnicama dulji, a odnos prema pacijentima bez „veze“ kao i
općenito kvaliteta liječenja niži. Vlada neće pokrenuti gospodarstvo jer za to
jednostavno nije sposobna (da jest već bi to učinila), ali će zato Linić
nastaviti cijediti novce gdje god stigne. Sustav obrazovanja nastavit će se
srozavati, broj novih doktora znanosti bit će još veći nego ove godine, ali će
zato njihovo znanje biti ispod nivoa znanja kakvog boljeg srednjoškolskog
profesora iz 50-ih godina prošlog stoljeća, a Sveučilište u Zagrebu past će za
još dodatnih 50-100 mjesta na rang listi svjetskih sveučilišta (na kojoj je
ionako već sramotno nisko). Da bi nam skrenuli pozornost s tih mračnih
činjenica i zabavili nas, vladajući će nam nastaviti servirati ideološke
„situacije“ i producirati konfrontacije među ljudima, uz svesrdnu pomoć medija
koji su skoro u potpunosti potonuli u žutilo i kojima takva situacija samo
odgovara (pogotovo kad mogu oplesti po „zlim, zaostalim desničarima“).
Prijevremenih izbora, unatoč Karamarkovim pričama, neće biti, jer sam nije lud
da sjedne u vruću fotelju premijera prije svoga normalnoga reda, a građanima je
pak jasno da pravoga izbora u ovoj glumljenoj suprotstavljenosti SDP-a i HDZ-a
nemaju i da će isto biti bili jedni ili drugi na vlasti.
Koliko će dugo to stanje
trajati? Vjerojatno u nedogled. Tj. dok stanovništvo u Hrvatskoj ne izumre (po
demografskim pokazateljima na to i neće trebati baš tako dugo čekati) ili barem
postane manjina u odnosu na neke nove, drugačije ljude, došljake iz tko zna
koje zemlje kojima ćemo se zbog članstva u EU učiniti zanimljivima.
Mračno? Ma kakvi. To je
situacija u kojoj smo svi mi rođeni i u kojoj plivamo kao riba u vodi. Pa i oni
najstariji među nama. Zabava se nastavlja.
Nema komentara:
Objavi komentar