SDP ili HDZ - to je pitanje koje nam se uporno
nameće od samoga početka višestranačja. Umjesto da se uhvatimo još jednom u tu
„ili-ili“ zamku, pokušajmo razmotriti ono što je već dugo tako očito, a ipak
mnogi, čak i vrlo inteligentni ljudi, to još ne mogu prihvatiti jer bi morali
odbaciti mnoge iluzije koje normalnom čovjeku omogućavaju da očuva psihičko
zdravlje.
No dođe vrijeme kad je upravo radi očuvanja
psihičkog zdravlja potrebno odbaciti te iluzije i stvari sagledati onakve kakve
jesu. Je li to vrijeme kod nas konačno došlo? Zbivanja tijekom ove godine na
izmaku daju nadu da bi moglo biti tako.
Evo osnovnih činjenica:
1. Puno prije 90-ih bilo je jasno da Jugoslavija nakon
Tita neće dugo opstati, pogotovo ne onakva kakva je bila. Već tada se počeo
pripremati plan što i kako dalje. Njezin raspad i cjepkanje uz „raspirivanje
najnižih nacionalističkih strasti“ kao prvog koraka prema ogađivanju iskrenog i
za jednu stabilnu, kvalitetnu državu neophodnog domoljublja pomno su
pripremljeni u svjetskim centrima moći uz suradnju obavještajnog kadra bivše
(tada još postojeće) države kojima je bilo jasno da će raspadom države na
tapetu doći njihovi zločini i da se moraju od progona efikasno zaštititi. Takvu
zaštitu omogućuje samo ratno stanje pod čijom se izlikom u kadrove novih država
primaju stari, „iskusni“ kadrovi koji time postaju sudionicima stvaranja novih
država i njihove obrane te bivaju zaštićenima. Za provedbu plana u Hrvatskoj
izabran je Tuđman („kažnjen“ prisilnim umirovljenjem u dobi od 45 godina, malo
zatvaran pa malo puštan, oduzeta mu putovnica pa vraćena nakon čega putuje po
emigraciji i druži se s „ustašama“, a susjed, obavještajac Manolić, o tome nema
pojma itd.) koji s aureolom žrtve i disidenta preuzima novoosnovani HDZ u kojem
će ubrzo potom biti marginalizirani svi pošteni ljudi koji bi Hrvatsku ipak
odveli u jednom drugom pravcu. Istovremeno se u Srbiji priprema predstava s
Miloševićem. Umjetna podjela na dobre i loše dečke je napravljena i scena za
rat je postavljena.
2. Umjetno izazvani rat ima čitav niz pozitivnih
posljedica za vladajuće strukture iz Jugoslavije (u daljnjem tekstu VSJ):
a) u Hrvatskoj
je poginuo (za vrijeme i poslije rata) poveći broj časnih ljudi od kojih
bi se jedan broj kasnije sasvim sigurno pobunio protiv onoga što se događalo
(pljačka kroz pretvorbu plus cementiranje pozicija VSJ u novoj državi)
b) privatizacijom (tj. pljačkom koja je
napravljena u ozračju ratnih zbivanja) kapital je „legalno“ prešao u ruke VSJ
c) izbjegle su se eventualne neprilike oko osvete
prema članovima VSJ (lustracija)
d) počinje se s rasprodajom nacionalnog blaga
strancima
3. U HDZ-u se od samog početka nalaze najelitnije
postrojbe obučenih specijalaca koji praktički bez greške provode sve što je
predviđeno (ne moram spominjati Šuška, Sanadera, Šeksa, Karamarka, Bebića...).
U SDP-u su manje savršeni djelatnici (ali također vrlo sposobni) koji djeluju
kad dođe vrijeme da se „javno razotkriju lopovluci i zločini HDZ-a, tj. tih
mračnih desničara“. Za vrijeme vlasti SDP-a pljačka i uništavanje se također
nastavljaju, ali razdoblja SDP-ove vladavine traju kratko (jer se pljačka ipak
mora ponajviše obaviti za vrijeme vladavine tobože desnog HDZ-a kako bi na istinski
desnim, tradicionalnim vrijednostima ostao trajan krimen lopovluka i
licemjerja) nakon čega se pod HDZ-om pljačka i uništavanje zemlje neometeno
dalje nastavljaju punom žestinom. To je ono što nam slijedi i sada jer je
svakome jasno kako je Karamarko najvjerojatnije sljedeći premijer koji će
nastaviti Sanaderovim stopama daljnjeg uništavanja i rasprodaje Hrvatske.
4. Tzv. desne strančice uglavnom su u rukama
nižerazrednih udbaša kojima je zadatak
rasparcelirati poštenije desno biračko tijelo koje je shvatilo igru HDZ-a i
SDP-a. Prave se da ne znaju da 0,1 i 0,3
i 0,5 % glasova ne mogu prestići 33 %
koliko dobiju HDZ ili „lijeva koalicija“.
Na predsjedničkim izborima po svim pravilima unaprijed dogovorenog
izbora (koji se mogu vidjeti i u SAD) pravom kandidatu koji treba dobiti izbore
suprotstavi se kao oporbeni kandidat ili osoba koja je prethodno prokazana kao
izdajnik ideala (Budiša Mesiću) ili medijski poznat ali objektivni klaun
(Kosorica Mesiću, Bandić Josipoviću) tako da ljudi nemaju pravog izbora. Na
idućim preds. izborima scenarij će se ponoviti vjerojatnim postavljanjem
marginalne Grabar-Kitarović pravom kandidatu Josipoviću.
5. Tzv. lijevo-liberalne strančice (poput
Lesarovih laburista ili ORAH-a M. Holy ili Gabrićevog trećeg puta i ostale)
pandan su sličnim tzv. desnim strančicama i zadatak im je okupiti poštenije
lijevo biračko tijelo koje se razočaralo SDP-ovim gaženjem radništva, nastavkom
rasprodaje nac. bogatstava i nesposobnošću podizanja gospodarstva i koje je kao
i slično poštenije desno biračko tijelo također shvatilo igru HDZ-a i SDP-a.
6. Sve te strančice potrošna su roba i nestaju
vrlo brzo nakon što ispune svoju funkciju (kao što su nestali liberali, HSS
itd.) primirivanja onih malo pametnijih i u HDZ-SDP razočaranih birača (bilo
lijevih ili desnih) koji bi se inače možda „dosjetili jadu“ i složili stvarnu
drugu stranku, pravu oporbu koaliciji SDP-HDZ-a koji se vještom igrom od
početka hrvatske države izmijenjuju na vlasti.
7. Što se Crkve tiče, ona je dobila što je htjela
(međunarodne ugovore s Vatikanom u koje ni SDP ni HDZ neće ni taknuti). S vremena na vrijeme se „oglasi“ tek toliko
da se dobije dojam da nešto radi (ali potpuno neopasno za VSJ u Hrvatskoj) i u
biti se s njezinom prešutnom dozvolom odvijaju pljačka i upropaštavanje
Hrvatske. To izgleda ovako: neki „desni biskup“ nešto iskritizira i „zakuha“, a
odmah se zatim javlja neki „razumniji“ i „liberalniji“ visoki crkveni
dostojanstvenik koji sve to izrelativizira i ublaži. U Crkvi su sve netom
opisane igre odavno dovedene do savršenstva. Pred izbore svećenstvo se lomi u
uvjeravanju birača da oni sami izaberu opciju i da im crkva ne može sugerirati
za koga da glasuju (tu ne računam šačicu svećenika u manjim župama koji zbog
vlastite naivnosti i poštenja ne znaju za dogovor). Ne treba zaboraviti ni
činjenicu da je velik broj svećenika za vrijeme Jugoslavije radio za UDBU i da
je njihovo „nediranje“ devedesetih također bilo dogovoreno na najvišim
razinama.
I to bi bilo to. Stoga je pitanje jesmo li dobro
birali kad smo prije dvije godine izabrali ovu vlast irelevantno: Koalicija
HDZ-a i SDP-a kod nas je uvijek na vlasti, samo što jedni glume vlast a drugi
oporbu kako bi onemogućili stvaranje prave oporbe toj koaliciji. Od „lijeve“
strane te koalicije (Kukurikavaca) dobili smo točno ono što smo trebali dobiti,
a da je ostala „desna“ strana koalicije bilo bi još gore jer je ipak „desnima“
namijenjena uloga glavnih lopova i uništavatelja Hrvatske. Neka ozbiljna oporba
ovoj velikoj koaliciji ne postoji jer se svaku takvu uništava još u sjemenu, a
sve strančice okolo velike koalicije upravo tome i služe.
Što nam je činiti?
Ako imate novaca i posao (a pogotovo ako spadate u
VSJ i njihove potomke), sjesti i smijati se. Ako ih nemate... pobjeći glavom
bez obzira iz ove zemlje u kojoj su pozicije VSJ zacementirane zauvijek.
To je realnost, sve ostalo je (samo)zavaravanje.
Nema komentara:
Objavi komentar