Izručenjem Perkovića priča tek počinje

Kad govorimo o Josipu Perkoviću, postavlja se najčešće pitanje treba li ga ili ne treba izručiti Njemačkoj radi suđenja zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Nije, međutim pravo pitanje treba li ga izručiti ili ne, već je pravo pitanje zašto njemu i mnogima drugima iz obavještajnih službi bivše države nije već odavno suđeno zbog zločina koje su počinili u toj službi. Jugoslavija se davno raspala, oni koji su te ljude štitili od kaznenog progona jer su zločine ionako radili po njihovom nalogu ili njihovoj dozvoli u novim državama više nemaju pozicije i ne mogu ih više štititi, stoga je do suđenja tim ljudima u međuvremenu trebalo doći. No to se nije dogodilo. Naprotiv, Perković se kretao u najvišim krugovima vlasti u Hrvatskoj, a na takvu poziciju odavno je postavio i sina. Imamo se zato pravo opravdano upitati jesu li oni ljudi koji su osobe poput njega u bivšoj državi štitili i koji su im često bili i nalogodavci zaista izgubili svoje pozicije ili su ih barem u našoj državi zadržali i sa njih nastavili štititi ljude poput Perkovića? No ne iz altruizma, da se razumijemo, već jednostavno zato što su im, prvo, kao prokušani i dokazani operativci bili i dalje od koristi, drugo, zbog njihovih zločina koji im cijelo vrijeme vise nad glavom morali su ih nastaviti bespogovorno slušati i, treće, time su ti nalogodavci štitili i sami sebe, jer nema sumnje da se osoba poput jednog Perkovića pobrinula za odgovarajuću dokumentaciju o tim nalogodavcima kojima će se osigurati od toga da iznenada „nestane u mraku“. Ili, recimo, od toga da ga, najednom, netko izruči kakvom sudu na koji neće moći utjecati i na kojem će morati odgovarati za svoje zločine.

Danas je vjerojatno i vrapcima na grani jasno da cijela priča oko lex Perkovića nije nimalo bezazlena i da je pokazala kako ipak ima temelja u pričama o udbašima u vrhu hrvatske države koje su godinama ismijavane u medijima unatoč tome što su nam neki od tih aktera bili doslovce pred očima, u krugu ljudi najbližih predsjedniku države i vladajućim strukturama. Treba li uopće podsjećati da se Gotovinu, generala hrvatske vojske, godinama hvatalo kao najobičnijeg zločinca, da je cijela zemlja bila talac potrage za njim, da nam je zbog toga godinama visjelo pitanje ulaska u EU i da je „transferiran“ u Den Haag čim je uhićen? A ljetos se, uoči ulaska u tu dugo željenu i s mukom izborenu EU za koju smo prodali i ono malo dostojanstva koje smo u Domovinskom ratu uspjeli skupiti, na brzinu mijenjao zakon kako bi se od tog istog transferiranja zaštitilo jednu osobu, i to ne nikakvog heroja već obavještajca bivše države optuženog za ubojstvo. Kad jedan čovjek može pokrenuti takve mehanizme u državi da njegova zaštita od izručenja postane važnija od ugleda cijele države u Uniji u koju smo tek stupili i za koju smo se mučno izborili, kad proslava tog dugo žuđenog ulaska padne potpuno u sjenu ovog sramotnog skandala zbog kojeg je svoj dolazak otkazala i kancelarka najmoćnije države u toj Uniji, kad cijela zemlja dospije u situaciju da nam se zbog odbijanja izručenja jednog čovjeka optuženog za ubojstvo prijeti sankcijama iz Unije kojoj smo upravo pristupili, onda je jasno da su tu neke vrlo mučne priče u igri i da je riječ o čovjeku koji, a da za to ne postoji neko jasno objašnjenje, ima zaštitu cijelog državnog vrha. Pa i ne samo njih, već i vrha najjače oporbene stranke koja ga je godinama mogla procesuirati a to ipak nije učinila. I to takvu zaštitu da se cijela zemlja može naći kao talac silne potrebe da se njega zaštiti. I to zemlja koja je ne tako davno predala kao najgoreg kriminalca heroja svoga obrambenog rata.

Tko su ti ljudi koji ga štite i čija je moć tolika da su cijelu zemlju osramotili i doveli u poziciju taoca radi njegove i, očevidno, svoje vlastite zaštite? Tko su ti ljudi iz sjene čiju riječ bespogovorno slušaju i predsjednik države i Vlada i čelništvo bivših vlada koje su dolazile iz stranke koja je sada u oporbi? Tko su ti ljudi koje nismo izabrali ni na jednim izborima, a imaju moć utjecati na vrh naše države i na zakone koji se u njoj donose? Na čemu počiva ta njihova moć kojom i bivši i sadašnji vrh vlasti u našoj državi drže u šaci i zbog čega ih ovi moraju slušati, pa i kad čine otvoreni salto mortale kao s lex Perkovićem uoči ulaska u EU? I što još čine po svojoj volji i iz svojih interesa a da mi ni ne znamo za to?

To su pitanja koja treba postaviti. A ne pitanje treba li Perkovića izručiti ili ne.

Perkovića svakako treba izručiti. Ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato što je sada jasno da ljudi koji su u stanju pokrenuti cijeli državni vrh radi njegove zaštite i koji su nam bez oklijevanja osramotili zemlju neće dozvoliti da kod nas ima pravo suđenje. I da bi se ono, održi li se kod nas, pretvorilo u farsu i prikrivanje zločina - ne samo Perkovićevih već prije svega njihovih. I treba ga izručiti zato što postoji nada da će na sudu u Njemačkoj možda isplivati i oni sami na vidjelo. I da će se možda, možda time pokrenuti proces kojim ćemo se riješiti i njih samih, te vlasti u sjeni koja nam bez ikakvih izbora već desetljećima upravlja zemljom za svoje osobne interese. Interese osoba koje radi prikrivanja vlastite uloge u zločinima struktura bivše države i tko zna još čega štite osobu optuženu za ubojstvo.

Zato, bude li Perković konačno izručen Njemačkoj, knjiga s tom otužno-ružnom pričom neće se zatvoriti. Naprotiv. Tek će se tada otvoriti.

Zato i strepe svi oni koji ga štite. I zato će oko ovog izručenja biti još natezanja i nastojanja da ga se spriječi. Kako će to završiti, vidjet ćemo.